Profesorica iz jedne srednje škole na Facebook-grupi portala WeAreTeachers (MiSmoNastavnici) postavila je pitanje: Kako da razvijate vlastiti učiteljski glas? Ona sebe opisuje kao prirodno blagu osobu.
Administratori su mi rekli da je moj glas previše slab i da me to sprečava da postavim autoritet i budem vjerodostojna, što me dovelo do toga da imam problema s upravljanjem razredom, objasnila je svoje pitanje.
Mnogi učitelji u komentarima su napisali da snažan i autoritativan glas znači mnogo u kontekstu upravljanja razredom.
No, ovo pitanje otvara nekoliko dilema, najprije da li se njen glas čuje, da li je pretih za učionicu ili se radi o njenoj prisutnosti u učionici?
Odgovor bi mogao biti oboje, ali učiteljski glas na koji se ova profesorica referirala puno je više od toga.
Na fakultetu učimo kako da budemo dobri nastavnici, proučavamo pedagogiju, psihologiju, materiju i metodiku kako bismo dobro usmjerili svoje đake ka sticanju potrebnih znanja i vještina. Međutim, ono čemu nas na fakultetu ne uče, odnosno čime se naš obrazovni sistem ne bavi jeste glas ili govor nastavnika, kako izaći pred tridesetoro djece i održati čas. Mnogi od nas vremenom se snađu, ali mnogi muku muče vladanjem atmosferom na času. Profesorica na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za bosanski jezik i književnost, kaže da se niko na Odsjeku ne bavi tim, da čak nema ni pravogovor, odnosno ortoepija kao predmet.
To nemaju ni nastavnici razredne nastave. Tek poneki profesor opomene pojedince, ali to je sve individualno. Zbog toga postoje nastavnici maternjeg jezika, koji čak pogrešno izgovaraju pojedine glasove, i da to neko na fakultetu ocjenjuje mnogi ga ne bi nikad ni završili. O kontroli jačine glasa nema ni govora, i lično mislim da vikanje na času predstavlja izraz nemoći ili privlačenje pažnje. Mislim i da nema stručnjaka za takav predmet. Da ima – ne bi svako mogao završiti fakultet, kaže ova profesorica.
Praksa pokazuje da za upravljanje razredom ne treba imati jak glas, nego namjeru, govor tijela, samopouzdanje i još mnogo toga. Sve to čini osnovu razredne prisutnosti.
Za razvoj razredne prisutnosti postoje različiti praktični priručnici, no na portalu WeAreTeachers kolege razmjenjuju mišljenja, iskustva i savjete. Iz njihove prepiske da se zaključiti da su osnovna pravila: ne vrištite i ne vičite jer se razredna prisutnost ne svodi na vikanje. Evo nekih njihovih razmišljanja.
Vrištanje je uvijek glasno i čin je očaja kojim želite da potaknete druge da vas slušaju. Ne trebate vikati na djecu poput narednika. Nije vam potreban škrtoglasni ton. Ustvari, ne treba puno vremena da djeca nauče isključiti nastavnike koji su poznati po tome što viču, kaže C. W. i naglašava da se u komunikaciji sa učenicima sve svodi na samopouzdanje i povjerenje.
Ako znate da ste vi glavni i kažete samom sebi da će vas učenici slušati, govorit ćete s takvim samopouzdanjem koje tjera druge da slušaju. Morate odavati dojam da mislite ozbiljno, kaže C. W., a H. B. potvrđuje ovu tezu.
Posjedujte svaki centimetar svoje učionice. Ispunite je svojom prisutnošću, jedan je od komentara.
Još jedna od praktičnih uputa iz priručnika kojima se koriste nastavnici na Zapadu jeste da nije važno samo ono što kažete, već i kako to kažete.
Mnogi učitelji istaknuli su da se glas učitelja više svodi na izbor riječi i ton glasa koji odaberete, a ne na glasnoću. Savjetnici za nastavu preporučili su im da namjerno odaberu vaše riječi – ponekad manje i bolje.
Promijenite svoj tempo i govorite jasno i direktno, imajte odvažnu i moćnu dikciju. Izbjegavajte rečenice završavati frazom uredu, kaže L. M., a J. S. je podijelio najstariju tajnu iz nastave.
Napravite pauzu radi dramatičnog efekta, ponekad usred rečenice ili riječi, sugeriše J. S.
Naglašavaju da je važan i govor tijela, jer on govori mnogo. A. C. kaže da koristi svoje držanje kako bi dokazala, odnosno dala do znanja učenicima da je ona glavna.
Predlažem vam dobru pozu koja prenosi status moći – direktni kontakt očima, uspravno držanje s bradom prema gore i ramenima zabačenim unatrag, piše ona, a H. B. dijeli vrijedan savjet koji je naučila iz jednog od TED-ovih govora. Kako postići da izgledate veći nego što jeste koristeći se govorom tijela? Zamislite medvjeda kako stoji na zadnjim nogama ili životinju koja je nakostriješila svoje krzno, i eto ga, navodi ona.
Neki teoretičari predlažu okretanje učenika u svoju korist.
Nadvikivanje s drugog kraja prostorije rijetko funkcioniše, pogotovo za đake koji su dobro upućeni u izbjegavanje kontakta očima i ne slušaju upute. Priđite i stanite odmah do učenika ometača i razgovarajte s njim tihim glasom. Tako mu možete dati do znanja da i on, poput svih ostalih, mora slušati kad se obraćate cijelom razredu, pojašnjavaju.
Nije potrebno nadvikivati se s učenicima.
Veliki broj novih nastavnika dopušta učenicima da ih guše svojim čavrljanjem. Ključno je pauzirati dok ne dobijete potpunu pažnju razreda. Uspostavite signale koji će vašim đacima dati do znanja da je vrijeme da potpuno usmjere svoju pažnju na vas. U početku može potrajati, ali dobro je pričekati, isplati se jer se spašavate od ponavljanja sto puta. Razmotrite nagrade i posljedice za slušanje, stoji u priručnicima koje koriste nastavnici na Zapadu.
L. H. naglašava da nikad ne treba potcjenjivati moć pogleda.
Najučinkovitija stvar, uz učiteljski glas, jest učiteljski pogled. Ozbiljan pogled i podignute obrve trebao bi imati svaki učitelj. To je pogled koji kaže: Samo probaj i vidjet ćeš šta će se dogoditi. Jednom kada savladate pogled uspostavili ste nadmoć u učionici, kaže L. H.
A ako sve drugo propadne – mnogi učitelji koriste mikrofon ili druga slična sredstva.
On eliminira fizički trud podizanja glasa i jednostavno vam pomaže da brže pridobijete pažnju učenika, kaže T. W.
Potaknuta ovim savjetima, uradila sam malu anketu među učenicama i učenicima. Pitala sam ih vole li profesore koji viču u razredu, koji tako glasno pričaju da se čuju i na hodniku, i evo odgovora:
- Volim kada profesor lijepo priča, gledajući nas u oči.
- Iako tiho priča, mi ga slušamo.
- Na času je veoma zanimljivo, uvijek neke nove izraze naučimo, nema vikanja na nas.
- Znamo kad trebamo da šutimo, kad vidimo pogled profesorice, njen izraz lica.
- Profesorice, ja kad vidim kod Vas obrve podignute, znam da moramo slušati.
- Ne volim buku na času, ne mogu da čujem profesoricu.
- Ponekad profesorica priča tako glasno da se samo isključim, glava me počne boljeti.
- Profesor priča tako glasno da mi stvara nervozu.
- Volim kad je profesorica sređena, uredna, drži do sebe i do svog izgleda, i kao takvu je svi prihvatimo i pomno slušamo njena predavanja.
- Ako imamo puno zadaće na času ili puno razgovaramo, tada nema potrebe da profesorica viče na nas, svi smo zaposleni.
- Uvijek u razredu imamo nekog učenika koji ometa mir, neće da radi, i profesor se iznervira i počne da viče na nas. Mislim da to ne treba raditi jer uvijek treba naći rješenje i za takve učenike.
- Ako smo napravili puno izostanaka, ako smo nemirni kod nekog profesora na času, razrednik počne da viče na nas. Mislim da postoje metode kako kazniti takve učenike. Vikom i podizanjem tona ništa se ne može riješiti.
- Samo opušteno, smireno i po zakonu, tako nam je jedna profesorica govorila.
- Ne može vikati na nas, nije nas on rodio.
- Volim kad profesor ima svoj stav kao pojava u razredu, svi znamo da je on glavna faca. Iako tiho priča, svi ga slušamo.
- Volim kad profesor govori jasno i razgovijetno, normalnim tonom, bez ljutnje i bez tepanja. Nije potrebno vikati i naređivati.
- Nastavnice, voljeli bismo da vas vidimo kada se naljutite na času, kada ste neraspoloženi, kada ste nervozni i počnete da vičete na nas, da vidimo kako to izgleda.
Razgovarala sam i sa kolegama o tome da li su u toku školovanja na fakultetu imali ikakve upute o glasu, govoru nastavnika, i svi su rekli da nisu.
Ništa slično nismo imali, nažalost. Mislim da bi nama to bilo korisno, jer kvalitetan govor nastavnika, koji je književno korektan, prilagođen situaciji svojom jačinom, melodioznošću i uz to popraćen adekvatnom mimikom i pokretima, neizostavni je dio nastave, kaže jedna kolegica.
Pedagogica u našoj školi kaže da se nešto malo spominjalo u predmetima, ali nismo imali kao zaseban predmet.
Uglavnom smo govor spominjali kod prof. Muje Slatine iz predmeta sociologija odgoja, kaže kolegica.
Neke kolege kažu da su na početku svog rada vježbali govor pred ogledalom, snimali se na telefon pa preslušavali, čitali sami u sobi naglas, pravili prezentacije u Power Pointu i tako izlagali, zamišljajući da su u učionici pred učenicima i vjerujući da je za dostavljanje informacija do učenika važno da govore dovoljno glasno i dovoljno jasno i da jasnoću moraju unapređivati i uvježbavati.
Lično moram priznati da sam vrlo rijetko čula nekoga od kolega da se dere na učenike, ali uvijek bude jedno ili dvoje u kolektivu koji ne znaju drugačije riješiti nedisciplinu i buku. Jednom sam se zatekla u kabinetu fizike, a kolega je držao čas u učionici. Učenici su bili jako nemirni, a nastavnik je toliko vikao na njih i tresnuo dnevnikom od sto. Lijepo sam pokucala na vrata i pitala treba li mu pomoć. Zahvalio se i rekao da mu mogu pomoći ako znam, i to sam i učinila. Zaključila sam da nastavnici koji drže nastavu smireniji uspijevaju mnogo bolje održati disciplinu od derača koji nemaju prevelikog autoriteta.
Iako su za razvoj razredne prisutnosti potrebne godine rada, na stranici We Are Teachers nalazi se nekoliko savjeta koje su učitelji naučili na tom putu.
