Foto: Andy Beecroft
Nije nikakva novost to da su bosanskohercegovačke škole često neuslovne za rad, da oprema ne samo da ne prati vrijeme u kojem djeca žive nego je nerijetko u svojoj prvoj fazi izuma. O svemu tome smo u Školegijumu često izvještavali: o neopremljenim kabinetima informatike, o urušavanju škole zbog vlage i prokišnjavanja, o fiskulturnim salama u ekserima, o 1,70 KM budžetskih sredstava mjesečno za održavanje higijene jedne učionice, o uticaju školskog namještaja na zdravlje učenika, itd. Da li bi se nešto promijenilo ako bismo obišli sve škole u državi i napravili precizne liste osnovnih potreba? Ni dosadašnje pojedinačno prozivanje odgovornih institucija nije mijenjalo pokvarene stolice. Ako pratimo napise u medijima i na društvenim mrežama vidimo kako neuslovnost, kroz različite donacije i fizički rad, popravljaju roditelji/staratelji đaka sa nastavnicima i komšijama. Osim toga, sredstva za nabavku osnovnih sredstava za rad stižu u bh. škole i preko donacija određenih firmi.
U OŠ Isak Samokovlija u nabavku nastavnog materijala morali su se uključiti i roditelji/staratelji. Tražili su donacije od privatnih firmi, ali i od roditelja/staratelja koji su razumjeli situaciju pa su za školu kupovali školski materijal. (Avaz, 08. decembar 2014. godine)
Roditelji učenice OŠ Meša Selimović iz Zenice su, u želji da podrže opremanje škole savremenom informatičkom opremom, donirali školi jedan laptop. Škola se na svom Facebook profilu 9. februara 2017. godine zahvalila na ovoj vrijednoj donaciji koja će svakako doprinijeti kvalitetnijoj realizaciji nastavnog procesa. 16. februara 2017. godine škola se zahvalila gospođi Mireli Kovačević i njenoj firmi na poklonjenom laptopu koji će se koristiti u kabinetu muzičke kulture. Na ovaj način potvrđena je želja roditelja učenika naše škole da u skladu sa svojim mogućnostima doprinesu poboljšanju uslova rada u školi i primjeni IKT-a u nastavi, navode iz ove škole.
Nakon što su im nadležni rekli da nisu u mogućnosti pomoći, roditelji/staratelji prvačića OŠ Kalesija sami su počeli renovirati memljive učionice, u kojima su zbog vlage pootpadali dijelovi zidova i plafona. „Ministarstvo obrazovanja nema novca ni za krede, a mokri čvorovi i učionice su u očajnom stanju. Da smo čekali njihovu pomoć, djeca bi sjedila vani. Nismo željeli dopustiti da nam sinovi i kćerke završe u bolnicama, pa smo se prihvatili ovog posla, što je bilo jedino rješenje“, rekao je Jasmin Ćurtović. (Vijesti.ba, 12. januar 2016. godine)
Isto su uradili i u područnoj osnovnoj školi u Donjem Hrasnom. Uz pomoć komšija su prikupili novac i građevinski materijal za renoviranje škole. Postojao je plan da u narednom periodu prikupe sredstva kako bi se sanirala i fasada na školi. (Kalesija Online, 10. mart 2014. godine)
Na Facebook profilu OŠ Semin Han 13. decembra 2016. godine objavljene su sljedeće aktivnosti roditelja/staratelja i zaposlenika škole: Uposlenici škole, Hasan Ibrahimović, Emir Šaćirović i Alen Čorbić su izvršili potpunu rekonstrukciju dotrajalog pješačkog mosta kojeg su učenici ove škole svakodnevno prelazili; uposlenici su u saradnji sa roditeljima/starateljima pokušali da poboljšaju infrastrukturu objekta i time stvore povoljniji ambijent za đake; roditelj Munever Karahodžić iz Seljublja je Područnoj školi u Požarnici iz vlastitih sredstava u potpunosti renovirao namještaj u jednoj učionici i zbornici, dok su uposlenici Emir Šaćirović i Fadil Jahić izvršili uređenje podne i zidne površine pomenutih prostorija škole; zajedničkim angažmanom Vijeća roditelja, Odbojkaškog kluba invalida Drina Sapna i uposlenika centralne škole nabavljeni su i postavljeni LED reflektori koji su u velikoj mjeri poboljšali osvijetljenost fiskulturne sale. Ovo je dokaz da su roditelji karika bez koje se ne može zamisliti obrazovni proces, a posebno kad je ostvarena koordinacija sa uposlenicima škole, navode nadležni iz ove škole.
U OŠ 25. novembar iz Velike Kladuše uz pomoć donacija različitih firmi i pojedinaca uspjeli su zamijeniti prozore u nekoliko kabineta.
U akciju pomaganja školama uključuju se i džemati:
Na inicijativu roditelja učenika PŠ "Gornji Ćoralići" pokrenuta je akcija prikupljanja novčanih sredstava i uređenja školskih prostorija kojoj su se velikodušno odazvali mještani i džemat Gornjih Ćoralića. Prikupljeno je 1600KM. Dio novca je utrošen u kupovinu pijeska kojim je nasut prilaz školi, te kupovinu tepisona i zavjesa za učionice. Ostatak novca će biti utrošen na uređenje školskog dvorišta. Zahvaljujemo se svima koji su učestvovali u ovoj akciji, objavljeno je 20. februara na Facebook profilu škole.
24. februara ove godine je na YouTube-u objavljen video u kojem se moli za finansijsku podršku kako bi se u OŠ Musa Ćazim Ćatić u Zenici izgradio lift za djecu sa poteškoćama u razvoju.
Postoje i drugi brojni primjeri pojedinaca, firmi i organizacija koje su učestvovale u opremanju škola širom BiH: novac za mokre čvorove; doniranje školskog namještaja; novčana sredstva i materijal za renoviranje i osvježavanje unutrašnjih zidova i stolarije; doniranje školske table, geografske karte; ugalj za zagrijavanje škole; kompletno opremanje jedne učionice; 30.000 KM za obnovu infrastrukture škole; novi monitori za kabinet informatike; alat za izvođenje nastave iz predmeta tehničke kulture; nova vrata za učionice; četiri ormarića s kompletom prve pomoći itd.
O dužnostima, donacijama i obavezama
Prema zakonima o osnovnom i srednjem obrazovanju svih kantona, RS-a i Distrikta Brčko, škole mogu ostvariti, odnosno sticati prihod od donacija bez jasno definisanih ograničenja. (Izuzeci su: zakoni o osnovnom obrazovanju Zapadnohercegovačkog i Posavskog kantona – ne predviđaju donacije kao moguće sredstvo finansiranja i Zakon o osnovnom obrazovanju Srednjobosanskog kantona.)
Vlade kantona (napravili smo uvid za KS, TK, USK i ZDK) donijele su i pedagoške standarde i opće normative za osnovni odgoj i obrazovanje i normative radnog prostora, opreme, nastavnih sredstava i učila po predmetima za osnovnu školu. Pravila su za sve ista, a podrazumijevaju osiguranje prostora – takvog da bi se zadovoljili osnovni pedagoški i zdravstveno-higijenski uslovi i potrebe – kao i opreme i nastavnih sredstava, jer su nastavna sredstva bitan uslov intenziviranja, racionalizacije i unapređivanja nastave, ali i pretpostavka uspješne realizacije nastavnih sadržaja. Opšta nastavna sredstva pored stola/klupe i osnovnog namještaja podrazumijevaju i propisanu osnovnu i specijaliziranu opremu.
U okviru društvene i kulturne djelatnosti škola ima trajnu obavezu da uređuje, dopunjuje i održava školske i prateće školske objekte, dvorišta, igrališta i ostale vanjske prostore, fasade, poljoprivredno i drugo zemljište, na način da je to usklađeno s općim ciljevima i zadacima škole i njenim ugledom u društvenoj sredini, piše u Pravilniku KS.
Nisu samo zbog uključivanje djece sa teškoćama u razvoju u osnovne škole vlade imale zadatak da naprave izmjene u svojim pravilnicima o standardima i normativima, koji su uglavnom usvajani 2004/2005. godine, nego bi pravilnici u određenim vremenskim intervalima trebali da se prilagođavaju potrebama djece s obzirom na vrijeme u kojem žive.
Iako to nigdje nije zakonski regulisano, pojedine škole na kraju školske godine naplaćuju od učenika simbolične iznose na ime navodne odštete za štetu koja se tokom školske godine desi, a za koju nije sigurno ni da li je počinjena ni ko ju je počinio.
Saniranje zeleno-crnih smrdljivih školskih zidova nije dobročinstvo
Roditelje/staratelje obavezujemo da školuju svoju djecu – zakoni o osnovnom obrazovanju FBiH, RS-a i Distrikta Brčko predviđaju novčanu kaznu za roditelje/staratelje koji ne upišu dijete u osnovnu školu – a nadležne institucije da stvore optimalne uslove za to školovanje. Ono što je zajedničko svim ispričanim pričama jeste to što se prema standardima i normativima sve urađeno zakonski podrazumijevalo, ali sredstva regularnim tokovima nisu nabavljena. Ako đake, koji u školama po zakonu moraju da se pojave, dočekaju neuslovnost prostora i zastarjela oprema, i roditelji/staratelji preuzmu na sebe obavezu da sve to promijene, jer nemaju vjeru ili ne mogu čekati da to uradi sistem, onda je riječ donacija za tu praksu ustvari eufemizam. To je zlokorištenje roditelja/staratelja. Donacije i aktivno učešće roditelja/staratelja i zajednice u radu škola i poboljšanju uslova zakonski je prihvatljivo. Nema nikakvih ograničenja, jer nigdje nije objašnjeno ko, šta, kada i pod kojim uslovima može donirati školama.
Neke od vrijednih donacija koje su u proteklih nekoliko godina dobile škole u BiH od različitih firmi i ustanova su: 141 lektira za Centralnu školu u Fajtovcima; računarska oprema i računovodstveni i ekonomski programi za Ekonomsko-trgovinsku školu u Tuzli; 500 robota za škole u BiH; 10.000 bilježnica za početak novog polugodišta školama u BiH; 20 doživotnih licenci za software u kabinetu informatike Srednje mješovite škole Zijah Dizdarević Fojnica; vrijedna računarska oprema za Srednju školu Stolac; 215 knjiga za Mješovitu srednju školu Tešanj; 10 000 KM za zapošljavanje 143 učenika; 50 novih lektira za OŠ Bristovi iz Bugojna itd.
Sudeći po broju i sadržaju medijskih napisa, spas za škole dolazi od onih koji za škole nisu zaduženi. Zakoni, kako je navedeno, ostavljaju mogućnost školama da stiču prihode i donacijama pravnih ili fizičkih lica. Također, u aktivnosti vijeća roditelja ubraja se i podržavanje aktivnog učešća roditelja u poboljšanju uslova u školi. No, takvih stvari može, ali i ne mora biti. Naime, nijedna škola ne može garantovati da će uspjeti dobiti donacije, kao što nijedno vijeće roditelja ne može garantovati da će uspjeti animirati roditelje da pomažu školu. Ipak, kod mnogih škola uslovan rad zavisi od pukog slučaja i sticaja sretnih okolnosti da ljudi žele pomoći. Daleko je to od sistemskog rješenja problema, a pitanje je da li je i samo po sebi dobro.
Majice sa sloganom društva za osiguranja u kojima se učenici, manekeni bez honorara, stidljivo smiješe su donacija za školu. Dijeljenje hrane iz jedne mesne industrije za one kojima je ona najpotrebnija, ili podjela određenog slatkiša socijalno ugroženim učenicima uz fotografiranje đaka za medije pored paketa također podrazumijevamo pod donacijom za školu.
Nedefinisanjem donacija ostavlja se i dosta prostora za različite malverzacije, ali i diskriminaciju. Ako naprimjer roditelj/ka (staratelj/ka) odluči da školi pokloni 5000 KM, postavlja se pitanje može li škola i pod kojim uslovima da primi taj novac? Ako postoji i najmanja sumnja da bi nastavnici mogli drugačije da gledaju djecu ako roditelji/staratelji finansijski značajno učestvuju u radu škole onda hvala nije prihvatljiv izbor. Odnosno, treba se pronaći drugačiji način za uključivanje tih sredstava u obrazovanje. Isto tako, postavlja se pitanje i kako će na sve te pritiske vezane za nabavke odgovoriti roditelji/staratelji koji nemaju materijalnih sredstava da ulažu u renoviranje učionice svog đaka, a drugi roditelji/staratelji iz razreda kažu da to žele uraditi kako bi obezbijedili zdravo okruženje za svoju djecu?
Propisivanjem kriterija o donacijama moglo bi se postići mnogo toga. Recimo, kad bi jedan od njih bio taj da donacija ne može biti ono što je elementarna potreba škole. Stolovi i stolice, naprimjer. Time bi država bila obavezana da ih nabavlja i izbjegle bi se podjele među roditeljima, a samim tim i među djecom, na bogate i siromašne. I ne samo to, već i moguće privilegije ovih prvih. Može li roditelj/staratelj školi donirati teleskop koji kod kuće kupi prašinu? Teleskope zakoni ne propisuju, ali bi đaci sigurno voljeli da ih imaju u svojim školama za praktičnu nastavu, što se ne može reći i za memljive zidove. Sigurno nije siromašan neko ko nema teleskop (a ne mora značiti ni da je bogat onaj ko ga ima), ali u očima školskih drugara može biti onaj ko nema ni za kreč. Možda bi kriterije za donacije, posebno za one od roditelja đaka, prema školama trebalo postavljati u tom smjeru.
Ako nadležne institucije (ne) nastave da rješavaju svoju zadaću...
Ako će roditelji/staratelji i u budućnosti da učestvuju u poboljšanju školskih uslova obnovom učionica i drugih školskih prostorija, uređenjem fasade škole i školskog dvorišta, poboljšanjem sigurnosti u okolini škole, pronalaženjem ili davanjem donacija za neke najosnovnije potrepštine, i sl., jednostavnije bi bilo da nastavnici dolaze u njihove domove da obrazuju đake. Druga opcija je da se državno vlasništvo prepiše na roditelje/staratelje, i to po zaslugama. A treća je uključivanje obrazovanja u prioritete ovog društva, jer ono nije samo obaveza roditelja/staratelja nego i njihova najveća težnja.
A da ova priča može da izgleda i pozitivno dokazuje i dočekano rješenje problema prokišnjavanja i vlage zeničke OŠ Hasan Kikić, o čijem katastrofalnom stanju je i Školegijum izvještavao, i to odobrenim sredstvima za izgradnju potpuno novog školskog objekta. Rješenja za slične probleme očekuju i brojne druge škole u koje već 30 godina, pa i više, nisu ulagana nikakva značajna sredstva za održavanje – sredstva koja im po zakonu pripadaju.
