Kampanja IT Girls dolaze u vaše škole je akcija prikupljanja sredstava za radionice na kojima bi djevojčice u najmanje šest osnovnih škola u BiH učile kako koristiti Arduino platformu. Kampanju provode IT Girls u suradnji sa Bit Alijansom, najvećom krovnom organizacijom bosanskohercegovačke softverske industrije. Sredstva se skupljaju preko Indiegogo crowdfunding platforme koja omogućava online donaciju željenog iznosa ili online kupovinu nekog od ponuđenih perkova (naprimjer majice, stickeri ili čak arduino setovi za dvije djevojčice) tokom mjesec dana kampanje. Novac, u oba slučaja, ide u istu virtuelnu kasicu iz koje se nakon mjesec (minus provizija) isplaćuje pokretačicama, koje ga onda koriste za realizaciju radionica.
Inicijativa IT Girls više od dvije godine radi na razvijanju interesa za programiranje kod djevojčica i djevojaka uzrasta 13-18 godina, kako preko Facebooka, tako i preko odličnog portala, koji je korisniji od većine udžbenika informatike jer nudi linkove na online resurse, treninge i stipendije, kao i videe različitih izazova koje djevojčice mogu rješavati. Za razliku od udžbenika, stranica je besplatna, interaktivna, moderna i redovno updateovana. U posljednje dvije godine IT Girls su organizovale i radionice programiranja za osnovke i srednjoškolke u Sarajevu, Doboju, Srebrenici, Drvaru, Zenici, Prijedoru, Mostaru i Banjaluci. Tokom radionica su, kako kažu na Indiegogo, stranici kampanje, primijetile dvije stvari: entuzijazam djevojčica i ograničenja u školskim mogućnostima. Shvatile su da informatika u školama mora postati interaktivnija i pristupačnija djevojčicama.
Zato smo odlučile da je naš naredni zadatak motivisati nastavnike u osnovnim školama da inovacijama inspirišu buduće generacije inžinjerki, kažu IT Girls.
Kako to planiraju uraditi?
Ideja je provesti Arduino radionice za djevojčice u najmanje šest osnovnih škola. Arduino je, objašnjavaju IT Girls, otvorena kompjuterska i softverska platforma koja omogućava sklapanje uređaja kojim se upravlja kompjuterima.
Super je jer kombinuje hardver i softver, što znači da pokreće i vještine fizičkog pravljenja projekata, ali i logičke vještine pisanja koda, kažu u IT Girls.
Instruktorice bi obučile grupu osnovki u svakoj školi o osnovama robotike i programiranja, pokazale bi im kako da koriste opremu i platforme, a onda i kako da prave svoje projekte. Nakon toga bi oprema ostala u školama, a djevojčice bi imale zadatak da svoje znanje prenesu vršnjakinjama i vršnjacima. Cijena je $2.500 po radionici, što uključuje 60 Arduino setova, honorar za instruktorice i logističke troškove. Dio novca već imaju, pa kampanja služi prikupljanju $1.500 po radionici. Nakon toga bi IT Girls ekipa provela upitnike o uspjehu radionica i, ukoliko se pokaže da je pilot-program uspješan, nadaju se da bi nadležna ministarstva obrazovanja razmislila o usvajanju metodologije i daljem provođenju programa u drugim školama.
IT Girls će po završetku kampanje pripremiti i obuke za nastavnike, a sve svoje aktivnosti u sektoru obrazovanja planiraju raditi u partnerstvu s nadležnim ministarstvima obrazovanja.
Pet kantonalnih ministarstava u Federaciji BiH je u projektu učestvovalo na nivou dostavljanja liste s prijedlozima osnovnih škola u kojima bi se radionice održavale, a uskoro se očekuju i prijedlozi škola od Ministarstva prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske.
Kao bivšoj osnovki koja je svoje časove informatike ranih dvijehiljaditih provodila: crtajući kompjuter u svesku (uključujući desktop sa ikonama i tastaturu), prepisujući s table instrukcije (klik Start > klik Programs > klik StartUp) oko četiri časa godišnje crtajući u Paintu 1) mamine čestitke za Osmi mart, 2) nanine čestitke za Bajram, 3) zastave za Dan nezavisnosti (čestitke se nisu mogle u školi isprintati, niti e-mailom poslati, tako da su mame, nane i država godinama ostajale uskraćene za cvijeće, minarete i ljiljano-zvjezdice), ideja o časovima robotike i programiranja mi je zvučala istovremeno genijalno i pomalo nevjerovatno. Naime, tokom četiri časa godišnje kada bi IT Girls moje generacije palile kompjutere – to se radilo na početku prvog časa da bi se do drugog časa kompjuter upalio i Windows 95 uploadovao. S druge strane, kao nekom ko vjeruje da kvalitetno obrazovanje treba biti univerzalno dostupno i finansirano iz državnog budžeta, ideja o časovima robotike i programiranja koji su dostupni malom broju učenica u šest škola i koje plaćaju donacije grupe građana, bila mi je sumnjiva. Tu, između oduševljenja i sumnje, rodila se ideja za ovaj tekst: da li bi radionice Arduina poboljšale nastavu informatike, i ako da – da li je Indiegogo kampanja način na koji trebamo poboljšavati obrazovanje?
Informatika, nekad i sad
Na informatiku sam krenula u petom razredu, 2003. godine. Grupe A i B, po prezimenima, dvočas sedmično, tehničko i informatika naizmjenično. Informatiku sam obožavala. Ne jer je bila zanimljiva, već jer, kao što se dalo vidjeti iz prethodne liste, većinu časova nismo radile ništa i jer je alternativa bilo tehničko na kojem se sedmicama pilala šperploča. Sjećam se da je nastavnica imala kratku kosu, kabinet je bio na zadnjem spratu, kompjuteri su bili spori i imala sam svesku tankih korica. Gradiva se, osim brojnih sistema, ne sjećam. Vjerovatno jer gradivo nije bilo informatika, već je bilo kurs korištenja kompjutera. Na informatici smo učile kako da stvari koje znamo raditi – radimo na kompjuteru. I to ne bolje ili brže ili na način na koji ih ne možemo raditi bez kompjutera – nismo učile kako kucati s deset prstiju ili kako praviti cool ilustracije, učile smo kako napisati veliko slovo i promijeniti boju četke. Možda je to 2003. bilo opravdano, tada telefoni nisu bili pametni, većina nas nije imala kompjutere kući, internet je radio s kablom od telefona, nije bilo javnih biblioteka s kompjuterima, a školska biblioteka nije obnovila fond od doba glinenih pločica. Objektivno, korištenje kompjutera i tehnologije nije bio sastavni dio naše svakodnevnice, trebalo nas je polako uvesti u vrli novi svijet, ali vjerovatno ne onoliko polako koliko se to radilo na informatici. Informatika je potcjenjivala našu inteligenciju i brzinu kojom učimo. Možda odraslima 2003. jeste trebalo pola godine da zapamte kako da upale Paint, ali jedanaestogodišnjakinjama nije. Od tada je prošlo petnaest godina. Kompjuteri i algoritmi su se opametili; telefoni smanjili pa narasli; internet ubrzao pa počeo štopati; CD-ovi izumrli, a torrenti se rodili; vijesti i knjige su migrirale na ekrane; serveri postaju jedni od najvećih potrošača energije... Ukratko: informatika nam se preselila u stanove, džepove i novčanike, postala je svakodnevna. Takav je svijet u kojem učenice i učenici sada imaju časove informatike. A kakvi su časovi?
Po Nastavnom planu i programu (NPP) za informatiku I-IX razreda osnovne škole koji je Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo objavilo u maju 2018. godine, časovi informatike su evoluirali znatno manje no nauka u koju učenike uvode. Pozitivan je razvoj da učenice i prve tri godine svog obrazovanja u sklopu informatike rade vježbe iz informatike na kojima uče da crtaju i pišu pomoću kompjutera. U prva tri razreda nastava je koncipirana tako da postoji jaka korelacija nastavnih sadržaja između informatike i drugih predmeta, no korelacija djeluje prilično jednosmjerno: čitanje/pisanje/crtanje/sabiranje na kompjuteru je dio informatike, a ne dio BHS-a/likovnog/matematike, te dok se drugi predmeti pojavljuju kao poveznice u NPP-u informatike – informatika se pojavljuje kao poveznica u pojedinačnim lekcijama samo u NPP-u za matematiku, i to isključivo kao predmet za koji matematika može biti korisna, a ne kao nauka koja može olakšati razumijevanje i vježbanje matematike. Ako se pojavljuje u drugim NPP-ovima, obično je paušalno nabrojana sa svim ostalim predmetima da bi se zadovoljio kriterij interdisciplinarnog obrazovanja. Tako se, naprimjer, prilikom učenja engleskog jezika učenice i učenici mogu oslanjati na znanje koje su stekli iz informatike o upoznavanju modernih sredstava za učenje i rad sa njima, iako se u NPP-u za informatiku nigdje ne spominju moderna sredstva za učenje, pa samim tim ni rad sa njima. Na likovnom učenice i učenici za lekciju o Perspektivi i kompjuterskoj animaciji mogu iskoristiti stečeno znanje iz informatike o računarskoj obradi i dizajnu teksta, i izradi multimedijalnih slajd prezentacija. Za učenje fizike, hemije i biologije informatika se ne koristi, kao ni za učenje geografije, historije i građanskog obrazovanja. Ovaj nedostatak integracije je pomalo bizaran: dakle, na informatici se crta, ali se na likovnom ne uče različite tehnike digitalnog stvaranja; na informatici se uči korištenje tastature, ali se na BHS-u ne uči kako pisati i formatirati na kompjuteru, kako koristiti različite online biblioteke i arhive. Iako je tehnologija dio svakodnevnice – nije svakodnevni dio nastave.
Škola učenice i učenike ne uči kako da kvalitetnije, brže i kreativnije stiču predmetno znanje uz pravilnu upotrebu tehnologije, već ih uči kako da obavljaju pojedine zadatke na tabletima i kompjuterima. To ima dvije posljedice. Prvo: učenice i učenici ne stiču nivo informatičke pismenosti koji bi mogli i trebali imati iz različitih predmeta, kao što je, naprimjer, kako kompjuterski rješavati funkcije i praviti grafove ili kako modelirati eksperimente. Drugo: učenice i učenici ne uče informatiku kao predmet sa zasebnom logikom, pravilima i jezicima; ne uče kako čitati ili pisati kod, kako koncipirati ili razviti aplikaciju. Dakle – promjena je potrebna, ali, da li je kampanja IT Girls prava promjena?
Kampanja IT Girls ne rješava prvi problem, za to je neophodna promjena pristupa osnovnom obrazovanju; ali ima potencijal da riješi drugi problem, ima potencijal da časove informatike pretvori u časove učenja informatike i da na kraju časa uspjeh ne bude čestitka za Osmi mart ili pjesmica o domovini, već dio programskog ili web koda. Međutim, ovaj potencijal ima samo ukoliko četrnaest ministarstava obrazovanja u cijeloj BiH prepozna da je vrijeme da predmet informatike počne evoluirati brzinom tehnologije.
Druga stvar u kojoj bi kampanja IT Girls mogla biti korisna jeste mijenjanje ideje da je uloga informatike u školama isključivo da osposobi učenice i učenike da sigurno i inteligentno koriste tehnologiju, a ne da im predstavi tehnologiju kao cijelo jedno polje kojim bi mogle_i da se bave. Kako piše u samom NPP-u: Predmet Informatika treba omogućiti učenicima sticanje osnovne informatičke pismenosti, kao i omogućiti razvoj afiniteta za upotrebu informaciono-komunikacijskih tehnologija (ICT) uz sve prednosti koje one donose s ciljem upoznavanja i osposobljavanja za primjenu ovih tehnologija u svom budućem pozivu, IT Girls može pomoći da informatika postane jedan od budućih poziva učenika, a ne samo način da svoj poziv obavljaju bolje. Upravo zbog toga kampanja cilja na radionice s djevojčicama – u Evropi je broj žena s diplomom iz IT oblasti četiri puta manji nego broj muškaraca, te je udio muškaraca u digitalnim industrijama preko tri puta veći no udio žena. Radionice ne samo da bi otkrile nove mogućnosti djevojčicama, već bi i njima i dječacima, koje bi one kasnije podučavale, poslale jasnu poruku da rod nema nikakve veze s kapacitetom i entuzijazmom za programiranje. Međutim, ponovo, ukoliko inicijativa ostane samo na pilot-projektu u šest osnovnih škola, ukoliko se njom ozbiljnije ne pozabave nadležna ministarstva i stručni kadar – neće imati širi društveni uticaj. To nije kritika kampanje koja ima plemenite ciljeve i potencijal da ih ostvari, već prepoznavanje da crowdfunding kampanje ne mogu postići sistemske promjene. IT Girls naglašavaju kako su toga i svjesne, ali smatraju da je kampanja jedan od načina na koji mogu motivisati ministarstva obrazovanja da unaprijede nastavu informatike uz primjenu novih tehnologija.
Država, nekad i sad
Crowdfunding kampanje su akcije kojima se novac pokušava prikupiti kroz manje donacije većeg broja ljudi. U zavisnosti od platforme, novac se može skupljati za privatne događaje (naprimjer vjenčanja, maturske zabave); javne događaje (naprimjer koncerte, izložbe, promocije); poslovne ideje i start-up-e, te kreativne projekte. Novac se također može skupljati za liječenje, obrazovanje ili, sve češće, za plaćanje privremenog smještaja ili svakodnevnih potrepština. S jedne strane crowdfunding može omogućiti realizaciju ideja i događaja koji bi bili marginalizirani u mainstream kulturi; može služiti finansiranju visoko-rizičnih ideja koje ne bi podržali drugi investitori; može platiti nečije liječenje i pomoći nečije obrazovanje. S druge strane, crowdfunding prebacuje obavezu podržavanja i razvijanja kulture, umjetnosti, tehnologije i nauke sa države na individualne građane, te stvara tržište ideja na kojem, opet, pojedine ideje imaju veću šansu da budu realizovane. Crowdfunding održava neoliberalnu iluziju meritokracije u kojoj najviše rada i najkvalitetnije ideje pobjeđuju; u kojoj oni koji zaslužuju dobiju podršku. Problem je, prvo, to što uspjeh kampanja često zavisi od finansijskog, kulturnog i društvenog kapitala koji pokretačice_i kampanja imaju, i samim tim nema veze s meritokracijom, već sa socio-ekonomskom privilegijom; drugo, što uspjeh malog broja kampanja stvara iluziju društvenog napretka koji je u suštini površinski, a ne sistemski, i treće – što društveni angažman svodi na finansijsku podršku i potpuno depolitizira.
U IT Girls dolazi u vaše škole kampanji privatni građani prikupljaju novac za opremu i radionice u osnovnim školama, javnim obrazovnim ustanovama koje su pod pokroviteljstvom države. To nije značajno drugačije od poslijeratnih donacija kompjuterske i sportske opreme, kako privatnih građana, tako i stranih vlada i nevladinih organizacija, niti je drastično drugačije od skupljanja novca za ekskurzije za učenike koji ih ne mogu sami priuštiti. Već godinama se različiti aspekti obrazovanja finansiraju iz privatnih i nevladinih budžeta i već godinama se smanjuju očekivanja naspram ministarstava. Kao društvo polako prihvatamo rezon da je isplativost bitnija nego kvalitet i da su mjere štednje neophodne, prihvatamo da novca nema, a da se i ne pitamo za šta ga ima i na šta se i kako troši.
U prošlogodišnjoj analizi Nacrta budžeta Kantona Sarajevo, objavljenoj na Školegijumu, navodi se da je pola miliona maraka iz Prijedloga budžeta za 2018. godinu izdvojeno za realizaciju projekta edukativne platforme Osnovna.ba, koji provodi privatna firma Tree D One, a koja nema internet-stranicu. Kako sama o sebi kaže, Osnovna.ba je inovativna edukativna platforma koja pomaže učenicima viših razreda osnovnih škola da brže i bolje nauče, razumiju i savladaju gradivo. Misija platforme je da što efikasnije prenesemo znanje učenicima osnovnih škola. Koje znanje? Znanje kreiraju timovi nastavnika koje je odabrala firma (ne ministarstvo) i koji imaju od jedne do deset godina radnog iskustva; formatiraju ga u prepoznatljive lekcije koje moraju zadovoljavati vizuelne i gramatičke kriterije i koje nisu prošle nikakav oblik vanjske recenzije. Pristup lekcijama se plaća. Ovo je samo jedan primjer raspodjele budžetskih sredstava; primjer odluke u kojoj se smatralo da novac iz budžeta treba da bude uložen u privatnu firmu za stvaranje sadržaja čija autorska prava nisu regulisana i kojem učenici i učenice mogu pristupiti samo uz plaćanje; odluke koja je smatrala da je to finansijski prioritet iz informatike. Ne programiranje, ne robotika, već online lekcije iz drugih predmeta koje nisu dostupne svim učenicama i učenicima. Logika trenutnog predmeta informatike je i logika ove odluke – cilj nije naučiti učenike da koriste tehnologiju kreativno i odvažno, već da tehnologiju konzumiraju.
Pristup informatici kakav nudi kampanja IT Girls je drugačiji: učenice i učenici ne bi više bile_i samo potrošačice_i i korisnice_i tehnologije, već bi imale_i mogućnost i da nauče kako tehnologija radi i funkcioniše, kako se njome upravlja, koja su joj ograničenja. Takvo obrazovanje iz informatike moglo bi razviti razumijevanje o tome kako tehnologija koja ih okružuje nastaje, te razumijevanje da tehnologija sama po sebi nije niti dobra niti loša, već da to postaje u zavisnosti od društvenih uslova u kojima se koristi i svrhe kojoj služi. Razumijevanje kako se informacije digitalno plasiraju i šire moglo bi kod učenica razviti zdrav skepticizam prema informacijama koje dolaze do njih, skepticizam koji je neophodan za opstanak demokratskog društva. Takvo obrazovanje iz informatike je u interesu društva, ne samo jer bi učenicama bilo zanimljivije i jer bi ih bolje pripremilo za tržište rada, već i jer bi im omogućilo da budu bolje i pametnije korisnice tehnologije koja je sveprisutna i neizbježna. S obzirom na vrijednost takvog obrazovanja, njegova implementacija ne bi trebala zavisiti od crowdfundinga, jer je njegova vrijednost društvena, te i samim tim troškove njegove implementacije trebamo snositi kao društvo, a ne kao pojedinke. Jedna kampanja može biti početak, i ima potencijal da bude sjajan početak, jer ukazuje na pregršt problema, rupa i propusta unutar informatičkog obrazovanja, te daje glas učenicama i učenicima; ali ono što je neophodno je da nadležna ministarstva shvate veliku podršku za kampanju kao javni vapaj za poboljšanjem cijelog nastavnog plana i programa. IT Girls su na sebe preuzele odgovornost da poboljšaju društvo u kom žive i jedino je fer da i ministri koji su za to plaćeni sebi postave isti cilj.
Zaključak: sad i možda nekad
Kampanja IT Girls dolaze u vaše škole pruža drugačiji pogled na informatiku i daje do znanja da je predmet pun neiskorištenog potencijala. Međutim, kampanja ne smije biti cilj sama sebi; njena istinska vrijednost leži u mogućnosti da stvori javni pritisak na nadležna ministarstva, da probudi roditelje i đake, da ih potakne da svoje nezadovoljstvo informatikom verbalizuju, da se organizuju i zahtijevaju bolje. Kampanja kroz pilot-projekte može pokazati da informatika ne mora biti super samo zato što nije tehničko i jer se ne radi ništa. Za lagane petice i odmor mozga unutar učionica već postoji vjeronauka; informatika ima potencijal da kod djece razvije logičko razmišljanje, kreativnost i kritičko mišljenje, te da sruši ustajale i ubuđale rodne stereotipe. Možda nas je onda zato toliko strah kvalitetne informatike. I možda je, upravo zato, ona toliko neophodna.
