Učenici i učenice osmog razreda jedne sarajevske osnovne škole imali su završni test (zadatke objektivnog tipa, skraćeno ZOT) iz Bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti, koji obuhvata gradivo iz cijelog polugodišta, i iz jezika i iz književnosti. Tokom pripreme, koja je obavezna, ustanovio sam da je u polugodištu obrađeno svega pet lekcija iz književnosti, dok ostatak gradiva pripada oblastima gramatike i pravopisa. Radi se o književnim tekstovima: pjesma Oblak Dobriše Cesarića, odlomak Legenda o Ali-paši Envera Čolakovića, priča Ujka Filip Eriha Koša, balada Smrt Omera i Merime i priča Moj djed Josipa Kozarca. U toj školi ne radim svaki dan jer sam na pripravničkom stažiranju. Zbog toga sam pitao sve učenike i učenice jesu li obradili na časovima sve, i dobio potvrdan odgovor.
Podijelio sam im testove, dao kratke upute i sjeo na svoje mjesto. Nakon nekog vremena odlučio sam prošetati po učionici i ukratko provjeriti kako se snalaze u odgovorima. Primijetio sam da imaju problem sa jednim pitanjem u testu koje glasi: U priči Moj djed objasni da li je djedov odnos prema muškarcima i prema ženama bio isti?
Mnogi nisu ponudili nikakav odgovor, a oni koji jesu – odgovorili su pogrešno. Napisali su da je djed bio isti prema svima, da je muškarce i žene tretirao jednako, te da je osjećao veliku ljubav prema prirodi i ljudima. Bio sam iznenađen i razočaran ovim odgovorima, pitao sam se da li je moguće da niko u razredu nije dao tačan odgovor na ovo pitanje, zar je moguće da su pogriješili i oni najbolji kojima nikada ništa nije mrsko i problem naučiti... Ovo pitanje ne može biti toliko teško jer se odnosi na centralni dio priče i naprosto je nemoguće zaboraviti te detalje ukoliko se priča pažljivo pročitala.
Moje glasno čuđenje prekinula je jedna učenice tvrdnjom da to što se traži u tom pitanju ne piše u njihovoj čitanci. S nevjericom sam prišao učenici i zamolio da mi nakratko posudi udžbenik. Radi se o čitanci koja je izdata 2011. godine i čija je autorica Almira Hadžihrustić. Naslov je isti, originalan, kakav i treba biti, a ispod tog naslova ne piše da se radi o odlomku ili odlomcima. Dio po dio izdvaja se iz priče i nakon svakog dijela ubačeno je po nekoliko pitanja koja se odnose na interpretaciju prethodnog, pročitanog dijela. Svaki taj dio završava tačkom, osim jednog koji završava s tri tačke, a koji i u originalu tako završava. Interpunkcijski znakovi koji se ovdje upotrebljavaju ne prenose sadržaj čitatelju da se radi o prekinutom, neiskazanom i nedorečenom tekstu, već o tekstu koji je zaista takav – originalan i potpun. Traže se odgovori na neka pitanja poput: Šta sada saznaješ o djedu?; Koja je njegova osobina posebno naglašena?; Kakav je djedov odnos prema imanju – posjedu?; Izdvoji dijelove koji ukazuju na njegov odnos prema prirodi... Ali pitanje kakav je djedov odnos prema muškarcima, a kakav prema ženama ne postoji. Zašto?
Zato što je učenica u pravu! Taj dio u čitanci, za koju je Vlada Kantona Sarajevo izdvojila nemalu svotu novca, nedostaje. U drugoj, po kojoj mnoge moje kolege i ja pripremamo nastavu, Svezame, otvori se, tog dijela ima: Lijenosti i neradinosti nije djed živ gledati mogao, žene su morale brzati pred njegovim očima, radio se lagan ili težak posao; jao ga onoj, koja bi se usudila reći, da je ruke bole ili da se umorila. Te djed nije gledati mogao, nekamo li da progovori riječ s njome... Košulje i gaće morale su mu snahe praviti iste onakve, kao što mu ih je njegova pokojna pravila, ali ako nije sve onako bilo (već možda i bolje), onda djed najprije bude čangrizav, kasnije kao da se ražalosti, tužeći se, da danas mlađi slabo poštuju starije, da je teško svomu bez svojega, i da nema ni njemu već dugo života, otkako mu njegove babe nesta...
U čitankama koje se koriste u Kantonu Sarajevo učenici i učenice će naučiti da je glavni lik ove priče, tj. djed, ustvari idealan lik, naprosto djed za poželjeti, koji je živio mirnim životom na selu, ispunjen ljubavlju i tolerancijom prema svima (ovo svima, čitaj muškarcima). Međutim, iz čitanke Svezame, otvori se naučit će da je taj isti glavni lik ništa drugo nego patrijarhalni lik pred kojim su žene morale neumorno raditi i ni slučajno se požaliti na bol ili umor, jer ukoliko to učine – djed će ih ukoriti pasivnom agresijom, te će morati slušati njegove oštre, osuđivačke monologe i trpjeti njegovu zlovolju; te da je djed osoba koja upravlja ponašanjem svih ukućana.
Rješenje ministarstva obrazovanja da podijeli besplatne udžbenike, a da pri tome nema nikakve kriterije za ocjenu njihovog kvaliteta, smatram upitnim. Nažalost, niko od prosvjetnih radnika i radnica, ili samih roditelja, nije se pobrinuo da ga se išta pita u vezi s tom odlukom. Ne zaslužuje nagradu izdavač i autor čitanke u kojoj se tekst skraćuje, prekraja, lomi, a pri tome se na to nigdje ne upozorava. Bez takvog upozorenja đacima se daje falsifikat. Tu dolazim do još jednog bitnog pitanja: koliko još ima ovoga u drugim lekcijama i nastavnim jedinicama? Ako je generacija mojih mentora smatrala da ono nije važno, ostaje mi da se nadam da će moja postupiti drugačije.
