Nakon što ju je uzrujao skičeći vapaj, majka trogodišnjeg Christophera je ušavši u dnevnu sobu zateka ga kako za rep drži i uokolo vrti njihovo novo mače. Dadilja petogodišnjeg Johna je gledala kako on opet i iznova glasno trubi svom psu na uho, smijući se očitoj boli životinje. Stariji brat desetogodišnjeg Liama ga je zatekao kako drži plamen upaljača pod šapom porodičnog zamorca.
Još od 1970-ih istraživanja su dosljedno ukazivala na dječiju okrutnost prema životinjama kao na prvi znak za uzbunu kada je u pitanju mogući razvitak delinkventnog, nasilnog i zločinačkog ponašanja. Činjenica je da se u gotovo svim zločinačkim profilima može naći navod o okrutnosti prema životinjama. Albert de Salvo, bostonski davitelj optužen za ubistvo 13 žena, strijelama je ubijao pse i mačke koje je hvatao u djetinjstvu. Krivci za pucnjavu u srednjoj školi u Columbineu, Eric Harris i Dylan Klebold, hvalili su se sakaćenjem životinja iz zabave.
Istovremeno, većina roditelja se barem jednom zabrinula zbog nekog vida dječije okrutnosti prema životinjama - bilo da je to čupanje nožica bubi ili sjedanje na štene. Teško nam je shvatiti zašto bi ijedno dijete zlostavljalo neku životinju. I kada se ustvari trebamo zabrinuti? Kakva je razlika između potencijalnog serijskog ubice, kakav je Jeffrey Dahmer, i normalne znatiželje i eksperimentisanja?
Pobude za okrutnost prema životinjama
Djeca koja zlostavljaju životinje su najčešče svjedoci zlostavljanja ili su ga sama doživjela. Naprimjer, statistički podaci pokazuju da 30 posto djece koja su svjedoci nasilja u porodici slično nasilje primjenjuju na svojim kućnim ljubimcima. U biti je ta veza između zlostavljanja životinja i međuljudskog nasilja toliko općepoznata da mnoge zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama zajedno obučavaju agencije za socijalnu skrb i zaštitu životnja da nauče prepoznati znakove nasilja nad životinjama kao moguće indikatore ostalih oblika nasilnog ponašanja.
Iako motivi za okrutnost nad životinjama kod djece i adolescenata nisu dovoljno dobro istraženi, iz provedenih intervjua se da nagovijestiti postojanje još nekoliko pobuda vezanih za dječiji razvoj:
- Znatiželja ili istraživanje (primjer: životinja je povrijeđena ili ubijena tokom ispitivanja, najčešće od strane mlađeg djeteta ili djeteta sa poteškoćama u razvoju).
- Pritisak vršnjaka (primjer: vršnjaci ohrabruju zlostavljanje životinje ili to zahtijevaju u sklopu nekog inicijacijskog obreda).
- Radi boljeg raspoloženja (primjer: zlostavljanje životinja se koristi za ublaživanje osjećaja dosade ili depresije).
- Seksualno zadovoljstvo (primjer: zoofilija).
- Prisilno zlostavljanje (primjer: dijete je prisiljeno da zlostavlja životinje od strane mnogo snažnije osobe).
- Privrženost životinji (primjer: dijete ubije životinju kako bi spriječilo njeno zlostavljanje od strane nekog drugog).
- Fobije od životinja (koje onda uzrokuju preventivni napad na životinju od koje postoji strah).
- Identifikacija djeteta sa svojim zlostavljačem (primjer: dijete koje je žrtva može pokušati da povrati osjećaj moći tako što će životinju koja je dosta ranjivija od njega samoga učiniti žrtvom).
- Posttraumatska igra (primjer: demonstracija nasilnih događaja u kojima je žrtva bila životinja).
- Imitacija (primjer: imitiranje nasilnog disciplinovanja životinje od strane roditelja ili druge odrasle osobe).
- Samoranjavanje (primjer: dijete uz pomoć životinje nanosi povrede sopstvenom tijelu).
- Priprema za međuljudsko nasilje (primjer: vježbanje provođenja nasilja nad životinjama lutalicama ili kućnim ljubimcima prije odluke da se počini nasilno djelo nad drugim ljudima).
- Sredstvo za emotivno zlostavljanje (primjer: nanošenje povrede kućnom ljubimcu brata ili sestre kako bi ih se zastrašilo).
Okrutnost prema životinjama: postoje li tipovi zlostavljača?
Nisam upoznata sa tim da postoji ijedan zvanični topološki model za djecu koja zlostavljaju životinje. Ipak, u pravilu se mogu koristiti smjernice navedene u nastavku kako bi se procijenilo da li je problem ozbiljan ili lako rješiv. Upozorenje: ove smjernice su opće, dakle svaku situaciju svakako treba sagledati pojedinačno.
Zlostavljač koji eksperimentiše (dijete od 1 do 6 godina ili dijete sa poteškoćama u razvoju): ovdje se najčešće radi o djetetu predškolskog uzrasta koje još uvijek nije doseglo nivo kognitivne zrelosti neophodne da shvate da životinje osjećaju i da se prema njima ne smije odnositi kao prema igračkama. Moguće da je to prvi kućni ljubimac ili ono jednostavno nema dovoljno iskustva i nije naučeno kako da brine o različitim životinjama.
Šta činiti: Naravno, to donekle ovisi o dobi i nivou razvoja djeteta. No, u principu treba objasniti da nije uredu udariti ili zlostavljati životinju, kao što nije uredu udariti ili zlostavljati drugo dijete. Ljudske edukativne intervencije (učenje djece da budu dobra, brižna i nježna prema životinjama) roditelja, vaspitača i nastavnika najčešće su dovoljne za odvikavanje od zlostavljanja životinja.
Zlostavljač koji zove upomoć (6 ili 7 do 12 godina starosti): Ovdje se radi o djetetu koje je intelektualno sposobno da shvati kako nije uredu povređivati životinje. Ovakvo ponašanje se ne javlja usljed nedostatka edukacije, već se prije radi o simptomu ozbiljnijih psiholoških problema. Kao što smo već naveli, mnoge studije su dovele u vezu zlostavljanje životinja sa nasiljem u porodici, kao i sa fizičkim i seksualnim zlostavljanjem djeteta.
Šta činiti: Tražiti stručnu pomoć. Iako vjerujem da su roditelji sposobni sami prebroditi mnoge uspone i padove u odgoju bez stručne pomoći, ovdje se radi o izuzetku. Nije normalno da dijete ovog uzrasta namjerno zlostavlja životinje.
Zlostavljač sa poremećajem u ponašanju (preko 12 godina starosti): Tinejdžeri koji zlostavljaju životinje se gotovo uvijek upuštaju u druge oblike antisocijalnog ponašanja – zloupotreba opojnih sredstava, aktivno članstvo u bandi... Nekada je zlostavljanje životinja povezano sa devijantnom skupinom vršnjaka (inicijacijski obred ili kao rezultat pritiska vršnjaka), a nekada je to samo način da se ublaži dosada ili dobije osjećaj kontrole.
Šta činiti: Odmah potražiti stručnu pomoć. Ako je moguće, uključiti podršku prijatelja, članova porodice pa čak i nastavnika.
Zaključak
Nije svaki nasilni čin počinjen nad životinjom znak da će počinitelj postati manijak sa ubilačkim nagonima. Posebno u slučaju male djece, koja su po prirodi razigrana i znatiželjna te to može dovesti do neprijatnih iskustava po njihove kućne ljubimce, sasvim je uredu s vremena na vrijeme preći preko djetetove loše procjene situacije i nastaviti sa podučavanjem humanom ophođenju prema životinjama.
Ipak, zatvaranje kućnog ljubimca unutar veoma uskog prostora, nasilne reakcije i istresanje na ljubimcima zbog svađe s roditeljima, uživanje u pogledu na životinjsku patnju - sve su alaramantni znaci koji ukazuju na potrebu za stručnom intervencijom. Ovo prije svega važi u slučaju djeteta koje je doseglo kognitivnu zrelost i može razumjeti da je to što čini loše, a ipak to kontinuirano nastavlja činiti.
Autorica: Joni E. Johnston
Prevela: Jasmina Mršo
Originalni tekst: Children Who are Cruel to Animals: When to Worry
Foto: www.petfinder.com
Čitajte i prijevode:
Podučavati je davati: šta je sve darovao jedan nastavnik
Šest strategija za postizanje prednosti
Koledž ustvari ne proizvodi ateiste
... i mnoge druge.
Ko čita, ne skita!
