Dok školarci u Bosni i Hercegovini spremaju posljednje ispite i pišu kontrolne radove za završetak još jedne školske godine, oni koji su utočište od rata i granata našli u dalekoj BiH, tačnije u Bihaću, smješteni u neuslovni Đački dom, uče osnovne riječi za komunikaciju na bosanskom jeziku. Zvuči to pomalo smiješno – izgovor nasmijava i one koji ih uče i njih same, ali ne odustaju. Oni koji znaju engleski jezik kažu nam kako vole da stječu nova znanja i žele da nauče jezik naroda u čijoj zemlji trenutno imaju dom.
Ekipa Školegijuma boravila je u prihvatnom centru u Đačkom domu. Dočekali su nas uvijek prisutni policajci, te dva volontera Crvenog križa. S desne strane na samom ulazu nalaze se tuševi i toaleti – radna akcija je u toku – ljudi su zavrnuli rukave i čiste. Sam dom je ruševan i teško je zamisliti da tu neko živi.
Pokušali smo pronaći nekoga ko bi nam malo više rekao o kompletnoj situaciji u domu, no dočekao nas je hladan tuš – jedan volonter nam je kazao kako ne daju izjave, a na naše pitanje zašto rekao je da su neke njihove izjave zloupotrijebljene u Hrvatskoj, te stoga ne žele da govore za medije. Ipak, druga volonterka bila je nešto susretljivija i pristala da kaže par riječi. Ona objašnjava da je svaki dan pun obaveza.
Migrantima dijelimo tablete, evidencijske listove za hranu, preparate za ličnu higijenu... Ovdje imamo oko pedesetero djece svih uzrasta. Nažalost, ne pohađaju školu, no mi volonteri često za ove manjeg uzrasta organiziramo različite igraonice. To je jedini sadržaj koji trenutno možemo da im ponudimo i da ih zainteresujemo – priča.
Djece nema mnogo. Različitog su uzrasta, od beba do dvanaestogodišnjaka. Pitamo ih kako provode dane, šta im nedostaje – školske klupe ili školski drugovi, da li su zadovoljni u BiH?
Nea, dvanaestogodišnja djevojčica koja nije željela da se slika, pomalo govori engleski jezik, dovoljno da ispriča svoju priču.
Dolazim iz Afganistana, gdje se stalno ratuje, gdje su nam neki ružni ljudi uništili dom, škole. Mnogo je ljudi koje poznajem stradalo. Mi smo došli ovdje brodom, autima, pješice, i na kraju autobusom. Ja sam bila odlična učenica i nedostaje mi škola. Volim da pišem pjesme. Ovdje, u ovoj velikoj kući bez prozora, gdje stanujemo, naši novi prijatelji dali su nam veliki televizor pa gledamo crtane filmove, brišući suze priča Nea.
Njihovo vrijeme u gradu na Uni prolazi u igri i šetnji. Bišćanske aktivistkinje su u više navrata pravile pakete u kojima su bile brojne potrepštine namijenjene ženama, ali i njihovoj djeci: higijenski preparati, kremice, šminka, pokoji komad odjeće, ali i lutke, igračke, lopte, vozići, autići. Upravo njih ima na svakom koraku kada uđete u dom. Nogometna ili košarkaška, lopta je najdraži predmet s kojim dane provode ovi mališani. Dovoljno je da je samo dodirnete nogom i već je neko od dječaka u vašoj blizini, željan da vam pokaže fudbalske čarolije u maniru velikih nogometnih zvijezda. Kada dobiju željenu pažnju, mnogo njihovog smijeha odzvanja ovim praznim i hladnim zidovima, na čijim prozorima su najloni, a na podovima dušeci i deke.
Preko dvije hiljade migranata trenutno boravi na području Bihaća. Susrećete ih na svakom koraku: u parku, u prodavnicama, u buticima, restoranima, kafićima, trgovačkim centrima. U prodavnicama sportske odjeće u centru Bihaću kažu da nikada nisu radili bolje. Svakodnevno se kupuju patike. Cijena za većinu nije bitna. Već znaju da se umjesto eurima plaća isključivo konvertibilnim markama, tako da novčanih barijera više nema.
Dvije su grupe migranata u Bihaću. U jednoj su oni koji troše novac kupujući u trgovačkim centrima sve što požele, koji pričaju na mobilne telefone čija marka i vrijednost ostaje nedostižna i za brojne građane BiH, koji u kolicima iznose hranu iz prodavnica, čija djeca osjete sve blagodati mira i slobode, koji žive u privatnim smještajima i apartmanima čija je cijena različita, od 50 do 90 KM za jednu noć. Potpuna suprotnost njima su oni koji žive u Đačkom domu: osmijeh im izmami svaka čokolada, svaki autić, a najviše lijepa riječ koju im uputite, iako je ne razumiju. Oni, bez obzira na to što žive u uvjetima u kojima nemaju gdje pošteno ni ruke da operu, a pogotovo da se okupaju, osjete kada im neko prilazi s dobrom namjerom, pružajući im ruku. Odjeću peru sapunom u rijeci Uni koja je nedaleko od njihovog doma. Suše je na štrikovima vezanim za eksere što prijete da svakog časa ispadnu iz obrušenih cigli Đačkog doma koji je, iako praktično ruševina, njima jedino što imaju iznad glave.
Od početka migrantske krize potpunu brigu o migrantima vode isključivo Crveni križ i ekipa medicinske zaštite Doma zdravlja Bihać. U gradu su osigurana dva obroka dnevno za oko 500 migranata, a Grad Bihać i Unsko-sanski kanton do sada nisu dobili nikakvu pomoć od države. Prema dostupnim informacijama – teško da će je i biti u narednom periodu.
