S učenicama i učenicima prvog razreda Gimnazije Živinice na časovima odjeljenske zajednice razgovarala sam o nasilju, a sa đacima starijih razreda na istu temu održala sam jednu radionicu – ideja je bila da vidim razumiju li šta je nasilje, znaju li svoja prava i dužnosti, znaju li kako se zaštiti... Pitala sam ih jesu li nekad bili zlostavljani; jesu li u porodici, familiji, u susjedstvu, na ulici ili supermarketu imali priliku vidjeti da neko zlostavlja dijete; jesu li nešto poduzeli; jesu li njihovi roditelji imali iskustvo s tim i da li su oni nešto poduzeli, prijavili nekome...?
Imala sam osjećaj da ne žele razgovarati o ovome, da ih je strah da će možda otkriti nešto, bili su škrti na riječima, a jedan učenik je rekao da su mu roditelji rekli da, i ako vidi nasilje, ne reaguje, da se pravi da ne vidi. Ne znam jesu li i drugi dobili slične upute od roditelja, ali su govorili da nisu vidjeli nasilje ili su šutjeli. Ali ja sam postavljala pitanja i nisam odustajala, pa je i razgovor polako krenuo i na kraju su neki od njih rekli da imaju školske drugove iz osnovne škole koje su roditelji tukli zbog loših ocjena i nedoličnog ponašanja.
U supermarketu sam nedavno vidjela kako žena tuče svoju djevojčicu samo zato što se zabavljala s plastičnom vrećicom. Bukvalno je uzela djevojčicu za kosu vičući da prestane. Pitala sam se je li moguće da igra vrećicom bude okidač, da prouzrokuje takav gubitak kontrole i da roditelj može takvom silinom podići ruke na svoje dijete. Nisam ništa poduzela, osim što sam gledala majku, misleći da će je moj pogled postidjeti, ispričala je jedna učenica. Kako je na ovo iskustvo više učenika i učenica reagovalo komentarima protiv nasilja, jedna djevojčica nam je otvorila srce.
Moji roditelji su razvedeni i majka mi ne dozvoljava da viđam oca, a on je sada oženjen drugom ženom i znam da on mene i dalje voli, a i ja njega. Majka mi ne dozvoljava ni da ga zovem na mobitel, svaku poruku koju napišem njemu ona mora da pročita i tjera me da mu pišem poruke po njenoj želji, kao naprimjer da ga ne volim, da ga mrzim. Kada vidim da me otac zove na mobitel, odem u toalet i javim se krišom. Često legnem u postelju i plačem, molim Boga da mi pomogne jer ljudi ne žele i neće, a želim samo da svako od nas može i smije pričati o ovim stvarima, da oni koji imaju problem kao ja shvate da nisu sami na ovome svijetu, ispričala nam je. Ovo je potaknulo djecu, pa je potekla bujica izjava.
Nasilje je nešto što se događa svugdje i u svako vrijeme, ono je postalo globalna pojava.
Mnogi oblici zlostavljanja ostaju neprepoznati jer se djeca ne usude zatražiti pomoć ili zato što odrasli ignorišu opasnosti kojima su djeca izložena.
Kada na društvenim mrežama vidim naslov o zlostavljanju djece – to ne čitam jer mi je previše stresno.
Danas možemo vidjeti puno oblika nasilja, kao sto su fizičko, emotivno, seksualno, zanemarivanje i generalno iskorištavanje djece. Dok smo još djeca, mi smo najosjetljiviji, i zbog toga mislim da svaki vid zlostavljanja utiče na daljnji razvoj i emotivnu stabilnost. O zlostavljanju vrlo malo se priča, a to je nešto s čim se svakodnevno susrećemo, ali ništa ne poduzimamo. Imala sam priliku na društvenim mrežama vidjeti članke o maltretiranju nedužne djece zbog ličnog interesa roditelja, njihovih frustracija i izbacivanja bijesa koji se odražava direktno na djecu. Nedavni slučaj šestogodišnjeg dječaka iz Visokog, kojeg su roditelji izgladnjivali, jako me potresao. Kada pogledate slike takvih roditelja na društvenim mrežama, oni izgledaju kao vrlo sretna porodica. Međutim, šta se krije u pozadini – to je tajna, ispričala je jedna učenica.
Razgovor se nastavio izjavama kako pojedina djeca imaju strah od roditelja i jednostavno ne smiju da kažu sta im se dešava u životu ili kako je važno znati da zlostavljanje i zanemarivanje djece nije problem samo porodice ili pojedinca, već šire lokalne zajednice i društva u cjelini.
Više puta u zgradi čujem kako dijete plače, čujem majku ili oca koji ga tuče, ali ništa ne prijavljujemo. Ako pozovemo policiju, možemo imati problem sa nasilnikom, ispričao je jedan dječak, a njegova drugarica je naglasila da je užasava činjenica što roditelji zanemaruju djecu ili se nasilnički ponašaju prema njima.
Bila sam prisutna kada je jedna žena svoje dijete s poteškoćama u razvoju i otežanim govorom u potpunosti zanemarivala i nazivala ga pogrdnim imenima, dok je u svoju odbranu govorila: Ma šta zna on, vidiš da je balavac. To su stvari kojima se treba stati na put. Osobe koje nisu spremne obavljati svoje roditeljske obaveze trebaju tražiti pomoć stručnjaka, a ne sve to ispoljavati na nedužnoj djeci. Mislim da djecu treba gledati kao osobe koje imaju mišljenje. Zanemarivanje i omalovažavanja također je zlostavljanja, ispričala je. Njeni drugari su se složili gotovo jednoglasno, ponavljajući da ne bi prijavili nasilje jer ih je strah nasilnika.
Mi imamo strah od suprotstavljanja i toga kako će zlostavljač to prihvatiti. I kada sam lično vidjela nasilje, nisam prijavila i osjećam krivicu jer ništa nisam poduzela. Mislim da je moj strah satkan od upozorenja: ma bježi, pusti ga, nije normalan, ma joj, šta znaš šta budali može pasti na pamet, ne diraj to, nasrnut će na tebe, nemoj ništa govoriti, bolje šuti... i tako u nedogled idu izgovori. Svi se bojimo zlostavljača, a niko ne staje na stranu djeteta ili odrasle osobe koja je žrtva. Šutimo, ne govorimo ništa jer čuvamo lični interes, čuvamo i štitimo sebe, dok se život djece ugrožava svakodnevno. To je začarani krug baš zato što se o tome ne govori dovoljno. Prelazimo preko osjećanja nedužne djece misleći da su naša osjećanja najvažnija. Trebamo reagovati u svakoj situaciji i trebamo stati na put zlostavljačima djece, trebamo ih prijaviti policiji, pozvati pomoć, reći nekome, upozoriti, govorio je potreseno jedan dječak.
Pitala sam ih šta misle o tome zašto se uopšte događa zlostavljanje djece.
Roditelji postaju zlostavljači svoje djece zbog frustracije, stresa, zbog nedostatka znanja o tome šta djeca mogu raditi i razumjeti u različitoj dobi.
Nekim roditeljima nedostaju vještine i strategije da uspostave disciplinu ili znanje da odgovore na teška ponašanja koja im djece postavljaju tokom odrastanja.
Roditelji žele imati autoritet nad djecom, ali pojedini to rade na pogrešan način, tako što vrše nasilje nad svojom djecom.
Većinom se događa zbog porodičnih problema, problema na poslu i svih tih nekih stresnih situacija gdje roditelji dođu u fazu ili čak konflikt sa samim sobom, gdje ne mogu da kontrolišu sebe i svoje psihičko stanje, pa bijes iskažu na svojoj djeci u vidu uvreda, pa čak i udaraca. Svaki roditelj treba biti podrška svom djetetu u bilo čemu, rekla je jedna djevojčica, a njen drug je nastavio.
Ljudi koji to rade prvo nisu dobri u duši, nemaju emocije prema djeci. Njima su djeca bezveze i misle da mogu raditi s njima šta god požele. Danas toga sve više ima, ljudi to čak i odobravaju riječima da su ih oni rodili, kao da zbog toga imaju pravo da rade djeci šta god hoće. A većina ljudi se plaši prijaviti nasilje policiji, i onda niko ne obraća pažnju na zlostavljanje, zaključio je.
Na pitanje šta misle o fizičkom kažnjavanju djece, jednoglasno su rekli da je ono neopravdano. No, čuli su da stariji govore kako djecu treba tući ili da su njih, te starije, tukli u djetinjstvu da bi naučili šta je dobro, a šta loše!
Jedna učenica je ispričala da u Švicarskoj, ako nastavnica primijeti znakove nasilja na djetetu ili da nije raspoloženo ili da mu roditelj prijeti da će ga istući, odmah zove roditelja u školu i slučaj se prijavljuje policiji.
Na pitanje zašto fizičko kažnjavanje nije dobro, moji učenici su odgovorili da, osim što djetetu možemo nanijeti tjelesnu ozljedu, ono osjeća sram, poniženo je i povrijeđeno jer njegov integritet narušava osoba koju neizmjerno voli.
Jedna učenica je ispričala kako je u školi imala druga kojeg je mama tukla zbog nedoličnog ponašanja, ali da se on nije mijenjao nabolje, što može biti dokaz da je učinak fizičkog kažnjavanja samo kratkotrajan i da ne vodi do promjene ponašanja.
Odrasli bi djeci trebali pružiti sve najbolje od sebe kako bi im osigurali sretno i vedro odrastanje, u kojem onda djeca mogu postati najbolja, rekao je jedan učenik.
Na kraju časa podijelila sam im listiće na kojima sam napisala njihova prava i zamolila ih da oni dodaju svoje obaveze.
Imaš pravo na najbolju moguću zdravstvenu zaštitu i informacije koje će ti pomoći da budeš zdrava/zdrav i zdravo rasteš.
Dužni smo jesti hranu koja je dobra za naše zdravlje, te redovno prati zube ujutro i naveče, dužni smo se javljati na ljekarske preglede na vrijeme.
Imaš pravo na čistu vodu za piće, kvalitetnu hranu, čistu i sigurnu okolinu.
Dužni smo ne bacati papiriće, plastične flaše, dužni smo da čuvamo i ne zagađujemo prirodu.
Imaš pravo na kvalitetno obrazovanje. Trebaš biti ohrabrivana/ohrabrivan na pohađanje škole do najvišeg stepena koji možeš postići.
Dužni smo redovno ispunjavati školske obaveze, pisati domaće zadaće i truditi se kako bismo postigli najbolje moguće rezultate.
Imaš pravo praktikovati svoju vlastitu kulturu, jezik i vjeroispovijest ili neke druge koje izabereš.
Dužni smo poštovati kulturu i vjeru svakog djeteta koja je drugačija od naše. Dužni smo svoje voljeti, a tuđe poštovati.
Niko nema pravo da te kažnjava na okrutan način. Imaš pravo da budeš zaštićena/zaštićen od lošeg postupanja, fizičkog ili psihičkog.
Dužni smo lijepo se ophoditi prema svojim prijateljima i odraslima, upravo onako kako bismo htjeli da se oni odnose prema nama. Dužni smo ne nanositi nikakvu vrstu boli drugoj djeci (ne zlostavljati ih, ne izazivati sukobe), te učiniti sve da do toga ne dođe ni među drugom djecom.
Na kraju smo naš razgovor ocijenili kao izuzetno interesantan i koristan. Moji đaci su upozorili da djecu treba upoznati s njihovim pravima, da im nastavnici o tome trebaju govoriti na svim predmetima, a razredne starješine na času odjeljenske zajednice. Rekli su da ih zanimaju teme koje se odnose na prava djeteta, moral; na to šta su prihvaćena ponašanja u društvu, a šta ne; šta je pristojnost, a šta nepristojnost; na pravo djeteta na obaveze; pravo djeteta da zna da su i drugi u pravu; pravo djeteta da nije u svemu najbolje i da zna da nije najbolje jer će se tako naučiti skromnosti, poštovanju i prihvatanju drugih.
Inače, dužnost svakog prosvjetnog radnika – ako primijeti da dijete nije raspoloženo ili da dolazi u školu nenaspavano ili ne izvršava školske obaveze, primijeti znakove fizičkog nasilja – jeste da obavijesti razrednog starješinu koji mora obaviti razgovor s njim. Ako dijete prizna da ima problem, razrednik poziva roditelje na razgovor i slučaj prijavljuje pedagogu škole, koji će obaviti razgovor s njima. Ukoliko se roditelj ne pojavi, slučaj se prijavljuje socijalnim radnicima, a oni, ako se priča o nasilju pokaže kao tačna, policiji i tužilaštvu.
U našoj školi do sada se nije desilo da je neko dijete tražilo pomoć za zlostavljanje u porodici, ali smo, kao škola, tražili pomoć od socijalnih radnika za dijete koje su staratelji zanemarivali jer su roditelji bili u inostranstvu.
Postoje akti koji nastavnicima daju upute i definišu procedure kako postupiti ako primijete da je dijete žrtva nasilja ili zanemarivanja, ali mislim da se kod nas takvi problemi ignorišu, da se problem ne shvata ozbiljno. Pojedini nastavnici kažu da djeca nekad, da bi izbjegla školske obaveze, izmišljaju i preuveličavaju, ali bojim se da iza toga ipak stoji činjenica da se svi plaše umiješati u porodične odnose.
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad djecom obilježava se 19. novembra, a 20. novembra Međunarodni dan dječijih prava. Generalna skupština Ujedinjenih naroda je 1959. godine usvojila Deklaraciju o pravima djeteta, a 1989. godine Konvenciju o pravima djeteta, među kojima su i pravo na mišljenje i izražavanje, učestvovanje u donošenju odluka koje se tiču djece, te pravo na zaštitu od nasilja i zlostavljanja. Prema definiciji, zlostavljanje djece je svaki oblik tjelesnoga i/ili emocionalnoga zlostavljanja, seksualnoga zlostavljanja, zanemarivanja ili nemarnoga tretmana ili iskorištavanje u komercijalne ili druge vidove eksploatacije, što rezultira stvarnom ili mogućom štetom po zdravlje, preživljavanje, razvoj ili dostojanstvo djeteta, u kontekstu odnosa odgovornosti, povjerenja ili moći.
Svjetske studije o nasilju nad djecom upozoravaju da čak 40 miliona djece u svijetu pati zbog zlostavljanja i zanemarivanja. Bosna i Hercegovina nema jedinstven registar djece žrtava nasilja, a podaci na globalnom nivou su poražavajući: petero djece u svijetu dnevno izgubi život usljed nasilja; svake godine gotovo milijarda djece u dobi od 2 do 17 godina doživi fizičko, seksualno, psihičko ili više vrsta nasilja; četvrtina odraslih doživjela je fizičko nasilje kad su bili djeca; svake godine dogodi se oko 41.000 ubistava djece koja imaju manje od 15 godina; jedna od tri djevojčice i jedan od pet dječaka budu žrtve seksualnog zlostavljanja prije 18. godine; manje od polovine slučajeva seksualnog zlostavljanja djece bude prijavljeno policiji.
Istraživanja pokazuju da je fizičko zlostavljanje i zanemarivanje djece povezano s brojnim poremećajima, poput interpersonalnih, kognitivnih, emocionalnih i bihevioralnih, ali i s brojnim psihičkim bolestima koje se javljaju tokom odrastanja, kao i u odrasloj dobi.
