Svakakvih gluposti smo se načitali i naslušali u potrazi za poslom. Jedna od njih je i ta da uz potrebnu dokumentaciju (razne diplome i potvrde) treba dostaviti i potvrdu o poznavanju rada na računaru - iako smo proveli deset ili više godina ispred monitora!?
Iako smo informatiku izučavali u osnovnoj i srednjoj školi, a mnogi od nas i na fakultetima, bez kursa - koji će nas naučiti osnovama Worda, Excela i korištenju interneta - službeno nismo informatički pismeni. Šta smo onda radili na časovima informatike u osnovnoj školi? I šta se radi danas?
Provjerili smo nastavni plan i program predviđen za informatiku, za obaveznu osnovnu školu. Učenje Worda, Excela i korištenje interneta predviđeno je nastavnim planom i programom. Ali, da petica ima jednaku vrijednost kao i jedinica, učenici to još uvijek ne znaju. Ako bismo detaljnije analizirali ono što smo pročitali, uključujući i sadržaje udžbenike, došli bismo do zaključka da je plan pisan početkom devedesetih, u vrijeme kada je u svakom gradu bilo po deset računara, te je samo isto toliko ljudi znalo da ih upali, ugasi, ili za nešto iskoristi. Uglavnom se radi teorija i taj nekreativni, djeci nezanimljiv sadržaj - kao da je praksa još uvijek nezamisliva. Šta je bosanskohercegovačkim đacima potrebno za programiranje? Sveska i olovka.
A kako to prenošenje nastavnog plana i programa (za informatiku kao područje koje se izuzetno brzo razvija) sa koljena na koljeno funkcioniše u praksi?
Školegijum je u srijedu 26. februara posjetio čas nastavnice informatike Mensure Nezić iz OŠ Mak Dizdar u Zenici. Šesti razred je odrađivao zadanu Word-vježbu. Iako je ovo jedna gradska, bolje opremljena škola, razred koji broji 28 učenika bio je raspoređen na osam ne baš modernih računara. Po tri ili četiri učenika u grupi za jednim računarom, pretežno djevojčice odvojeno od dječaka i obratno.
Verzija programa Word, na kojoj su učenici odrađivali vježbu, bila je iz 2003. godine. Učenici su nam objasnili da stečeno znanje sa časova, bez pomoći odraslih, teško primjenjuju na modernijoj verziji iz 2010. godine koju koriste kod kuće, jer ima dosta drugačiji raspored. Pored toga, primijetili smo da neki računari imaju i jedinstven dizajn Word programa - izgleda kao pješčani sat.
Pitali smo učenike šta im je zanimljivo na času informatike, šta bi voljeli da uče, šta im je smiješno, a šta dosadno. Tema koju smo postavili zainteresovala je cijeli razred. Kako smo i pretpostavili, svi učenici su do petog razreda već bili upoznati sa osnovama rada na računaru, te su im mnogi sadržaji koje su učili bili poznati i smiješni. Djeca, pored informatičke teorije, treba da uče kako da upale i ugase računar, kako da ubace CD, uče da opipljivi dio računara čine monitor, miš, tastatura, centralna jedinica i sl.
Praksa je nešto drugačija. Neke od želja učenika su da im nastavnica objasni kako da podignu sistem na računaru i da uz pomoć raznih gotovih rješenja ponuđenih na internetu naprave neku jednostavnu aplikaciju ili web-stranicu. Nekoliko učenika je već probalo da samostalno napravi neku svoju video-igricu. Učenici su nam rekli da često uče sve ono što već znaju. Nije im jasno zašto i oni ne mogu da budu mali genijalci koji će sa 15 godina osmisliti neku super zanimljivu aplikaciju, kao neki američki tinejdžeri. Teorija je ono što ih najmanje ineresuje kada je ovaj predmet u pitanju, te im prvo polugodište zbog toga nije bilo zanimljivo. Njihove želje su nam pokazale da ih pored nekih kreativnih stvari interesuje i sve ono što mogu da primijene u radu (osnove vezane za korištenje Microsoft Officea, što uključuje i izradu prezentacija, prebacivanje Word sadržaja u PDF i obratno, obrada fotografija, osnove korištenja Photoshopa ili nekog animacijskog programa, rezanje video klipova i kreiranje kratkih filmova, crtanje uz pomoć nekih lakših dizajnerskih programa, usavršiti tehniku kucanja na tastaturi kroz mini daktilografske radionice, pohranjivanje i prebacivanje podataka sa jednog uređaja na drugi, sve mogućnosti printanja, osnove korištenja Androida, kopiranje i slikanje web sadržaja, skidanje raznih sadržaja sa interneta, korištenje interneta za pronalaženje raznih korisnih sadržaja - torenti, skidanje i instaliranje važnih programa, čišćenje računara od virusa, čišćenje registra, pravilno korištenje i doziranje raznih programa, online kupovine, društvene mreže, načini slanja težih fajlova koje mailovi ne podržavaju, pohranjivanje privatnih sadržaja na internetu i sl. Učenici bi voljeli da se informatika produži i na deveti razred, a ono što im je do sada bilo zanimljivo je, naravno, kreativni sadržaj, WordArt, AutoShape, ClipArt...
Izdvajamo prijedlog učenika Kemala Bašića. Dječak nam je objasnio da često, za razne predmete, trebaju neke sadržaje sa interenta. Da postoje učenici koji nemaju uvijek dostupan internet kod kuće, da moraju da se snalaze, te bi bilo vrlo korisno da im nastavnici na časovima informatike, koje imaju dvaput sedmično, pomognu da pronađu i kopiraju sve potrebne sadržaje.
Nastavnica Mensura misli da bi čas informatike, u uslovima u kakvim radi, bilo mnogo lakše održavati da jedan razred broji manje učenika, da jedan kompjuter koriste po dva učenika; da je ovo što smo danas vidjeli neprihvatljivo.
Iako je do ove školske godine predavala matematiku, a informatiku predaje samo jednu godinu, kritika upućena nastavnom programu ipak je utemeljena. Nastavnica se posvetila istraživanju interesa učenika. Oblasti koje učenike više interesuju, koje su im zanimljive, duže obrađuje, a one koje izazivaju zijevanje pokušava skratiti koliko god je to moguće. Smatra da djecu treba sažeto, na njima prihvatljivom jeziku, uvesti u neke osnove korištenja računara kroz teoriju i praksu (razvoj računara kroz istoriju, šta je hardver, šta je softver, principi rada računara, sigurnost pri radu, primjena, osnove o operativnim sistemima, obrada osnova Windowsa, osnove Microsoft Officea, mogućnosti interneta i sl.), te se više posvetiti nekoj kreativnoj informatici. Misli da programi za crtanje i Photoshop ne bi trebali da budu dodatni dio nastave; da bi pristup trebao da bude drugačiji. Smatra da djeci u osnovnoj školi, koja su se i prije škole već dosta upoznala sa računarom i internetom, pored tog osnovnog znanja potrebnog za rad na računaru, treba ponuditi različite kreativne sadržaje. Osnovna škola treba da bude neki vid obuke, da dijete nauči osnove korištenja računara, ali i da se probudi istraživački duh, mašta i kreativnost učenika, da osjete sve moderne informatičke mogućnosti, da bi se za njih poslije zainteresovali. Djeca bi u osnovnoj školi trebala da nauče da koriste računar, a ne da istražuju njegove sastavne dijelove. Osnove informatike i računarstva učenici bi trebali izučavati tek u srednjoj školi, jer neke kompleksnije radnje i ozbiljniju informatičku i računarsku teoriju, kao što su matematičke osnove rada na računaru, konverzije pomoću Excel programa, brojni sistemi i Bulova algebra, pojam algoritma, programiranja, programskih jezika i sl. ipak treba razumjeti, što se ne može očekivati od djece tog uzrasta. Recimo, brojeve im nije toliko teško pretvarati, ali nemaju predstavu zbog čega to uče i zašto je to važno. Najzad, znanje koje učenici steknu treba biti primjenjivo u praksi, te bi to trebao da bude cilj ovog predmeta. Osnovna škola realno može da osposobi učenika da dobro vlada osnovama korištenja računara; i za to mu ne bi trebao nikakav dodatni kurs.
Ni preporuka bivšeg poslodavca, a ni dobra ocjena u indeksu nisu dovoljno dobri dokazi da si informatički pismen. Potvrdu o poznavanju rada na računaru može izdati samo onaj organ koji je za to ovlašten. Ako je u konkursu navedeno da je potrebno intenzivno poznavanje rada na računaru onda se misli na određeni progam, npr. Word, Excel i sl. U suprotnom, potrebno je poznavati samo neke osnove. Kako bismo dokazali da smo informatički korisni za buduće poslodavce potvrdu moramo platiti od 100 do 150 KM (u nekim manjim gradovima ili na nekim fakultetima po 60 KM), ili, ako imamo sreće da kupimo internet-vaučer u pola cijene, za 50 KM (sve popularniji način kupovanja preko interneta – za informatički nepismene).
Osim ako se direktno ne kontaktira firma koja je potvrdu izdala, nema načina da se potvrda provjeri niti postoji neka baza podataka. Genijalci, međutim, uvijek postoje: jedan takav (informatički službeno nepismen) uzeo je pravdu u svoje ruke i uz pomoć dizajnerskih programa, Adobe Illustratora ili In Design-a, dokazao svoje sposobnosti rada na računaru falsifikovanjem diplome. Da li ga trebamo kriviti?!
Koliko zakonske procedure mogu biti apsurdne pokazuje i niz drugih primjera iz prakse (o kojima se dosta može pročitati po forumima), koji nisu direktno vezani za diplomu o poznavanju rada na računaru. Jedan takav primjer je da doktorica medicine koja je zaposlena u službi hitne pomoći ili negdje drugo, koja stalno ide na intervencije i spašava ljudske živote ili neki ortoped iz vojne bolnice i sl., prilikom polaganja vozačkog ispita, moraju da polažu ispit iz poznavanja pružanja prve pomoći, ispit koji je puka formalnost, na kojem vjerovatno nikada niko nije pao. Jedan smiješni ispit, koji organizuje opštinski odbor Crvenog krsta, u ovoj državi je dokaz o poznavanju pružanja prve pomoći, dok sa druge strane, univerzitetska diploma doktora medicine, praćena radnim angažmanom u hitnoj pomoći ili negdje drugo to nije.
