Razlozi zbog kojih u eksperimentu Sedam dana bez ekrana nisam učestvovala sama, već sam uključila oboje djece krili su se i u mojoj želji da otkrijem u kolikoj su mjeri drugačije naše potrebe i ono što od tehnologije tražimo.
Rezultat je bio ne baš sasvim neočekivano otkriće: u mnogome. Iste su nam, starijem djetetu i meni, tek potreba za komunikacijom, ali ne i njeni načini. I dok sin s vršnjacima komunicira koristeći sasvim novi, potrebi za bržim protokom informacija prilagođen jezik, rijetko kad sačinjen od razmjene emocija i prepričavanja doživljaja, ja, pak, pisanu komunikaciju sa prijateljicama i prijateljima počesto doživljavam kao kombinaciju online psihoterapije, dnevnika i putopisnih zapisa s priloženim fotografijama.
Ipak, ma kako su načini na koji koristimo tehnologiju drugačiji, sraslost s njom nam je jednaka.
Kada sam okolini saopštavala odluku da se upustim u ovakav eksperiment, svi su, u polušali, konstatovali kako mi žele sreću sa sinom. Šale su, dakako, htjele ukazati na znak jednakosti između svijeta tinejdžera i tehnologije, na fasciniranost djece ekranima, ali su previdjeli da i odrasli, a eksperiment je to još kako potvrdio, također nemaju načine da se uticaju tehnologije odupru.
U skladu s našim potrebama, pokazalo se, na koncu, da su i gadgeti koje koristimo i ne koristimo, donekle drugačiji.
Kao predstavnica TV generacije gdje je blejanje u televizor (uz neizostavno sjedenje preblizu) predstavljalo glavni strah naših roditelja, sa žalošću konstatujem da je televizor demode gotovo koliko i slušanje cijelog albuma nekog benda. Čak i kad je na njega skopčana kakva bijesna konzola, njegovo se odsustvo ponajmanje osjeti. Tek jednom se sin upitao kad će opet zaigrati igricu i tek je jednom kćerka poželjela pogledati Groma, crtić kojim se nekoliko noći zaredom uspavljivala s tatom. Ja se televizora ne bih ni sjetila, da nisam u ovih sedam dana u dva navrata s njega brisala prašinu.
Slično je i s računarom: on je nedostajao tek meni, budući mi je jedino sredstvo za rad. Makar koristila Instant Messages za dogovore s urednicama i kolegicama, makar odgovarala na mailove na smartphoneu, Word kao program u kojem odrađujem sav svoj posao jedino rabim za računarom. No, da se ne bavim poslovima usko vezanim uz produkciju tekstova, možda bi i u našoj kući laptop bio uređaj koji se otvara samo za igranje Minecrafta i izrade rijetkih Power Point prezentacija za školske zadaće?
U posljednjem mjesecu škole, i ovdje, u Bratislavi, ubrzano se izrađuju školski projekti koji za cilj imaju popravljanje zaključnih ocjena. Upravo u sedmici tehnološke izolacije, sin je došao sa dva takva, jedan je za temu imao ljudska prava (iz predmeta Građanski odgoj), a drugi Greenwich (iz Engleskog jezika). Ovaj o ljudskim pravima morao je biti izrađen na papiru, za školske zidne novine, drugi je mogao biti na hameru, ali i u Powerpointu. Oba smo izradili ručno i analogno, sjedeći na podu, u akciju bojenja slova uključili smo i kćerkicu. Šareni, sa zanimljivim kvizovima i igrama riječi i sjajnim crtežom Kraljevskog opservatorija kojeg je sin nacrtao u olovci, ali pogledajući u njegovu fotografiju na turističkoj afiši koju je donio sa ekskurzije u Engleskoj.
Kada smo plakate završili i osmotrili ih iz daleka, s pravom smo, sve troje, bili ponosni.
A onda sam zamislila kako će za nepun mjesec dana barem jedan od tih radova, ako ne i oba, sa desetinama i stotinama njima sličnih, završiti u smeću. Srećom, papir se reciklira, udžbenici su u vlasništvu škola i nasljeđuju se iz generacije u generaciju, ali je svejedno, i ovdje, s razlikom postojanja e-dnevnika, školstvo i dalje ne uklesano u kamenu, ali zapisano na papiru.
Moć i mogućnosti tehnologije još se, poprilično, ignorišu.
Ni udžbenik Geografije, ni nastavnica koja je predaje, ne upućuju na Google Maps.
Škola nema Lego Education softver.
Ne koristi se digitalna fotografija, ni programi za crtanje i ilustraciju na likovnom.
Upućuje se na internetska istraživanja ali se ne educira djecu o načinima provjere informacija do kojih tako lako dolaze.
S jedne strane, škola je tehnologiji otškrinula vrata, dozvoljavajući njenu asistenciju u izradi zadaća i projekata, ali je, s druge, i dalje posmatra kao trinaesto prase samo gledajući kako je skrajnuti i odgurnuti od sebe. Zato se u školi neće naučiti ništa ni o copy right i copy left filozofiji, ništa o citiranju, bibliografiji, navođenju izvora, (umjetničkom) djelu kao javnom dobru...
Posao bi to mogao i trebao biti osoblja uposlenog u školskim bibliotekama, one bi trebale biti spona između škole i tehnologije, između tinejdžera gadgetara i nastavnika koji u jednoj ruci drži pero i mastionicu, a drugom unosi ocjene u e-dnevnik.
Pročitajte i prethodne nastavke.
