Došepavši do trećeg dana eksperimenta „Sedam dana bez ekrana“, odlučili smo odvesti se na jednu lokaciju koju dotad u Bratislavi (u kojoj živimo deset mjeseci) nismo obišli, a spada u red onih što se moraju vidjeti.
Srećom, kao svježi doseljenici, u kućnoj biblioteci imali smo jedan od onih turističkih vodiča, pa smo detalje o destinaciji saznali staromodno, ne konsultujući Google.
I taman kad smo se ponadali da smo pobijedili i da je moguće, stvarnost u poprilično digitaliziranom svijetu nas je demantovala.
Lako smo se, priznajem, navikli da pripreme za izlete odrađujemo uz svesrdnu pomoć ekrančića. Razloga je nekoliko: troje nas je koji plaćamo kartu u gradskim autobusima. Javni gradski prijevoz u Bratislavi tako je organizovan da se karte mogu kupiti za petnaest, trideset ili šezdeset minuta vožnje. Gdje god da idemo, kako grad nije naš, prvo konsultujemo mobilnu aplikaciju gradskog prijevoza kako bismo saznali koliko nam se ima voziti, gdje presjedamo, gdje izlazimo i, u skladu s tim, koje ćemo karte uzeti. Potom dobijene cijene usporedimo sa cijenom taksi prijevoza, jer i taksi aplikacija odmah pri naručivanju nudi cijenu za vožnju do željene destinacije. Budući da svaki dan negdje idemo, to nam je postalo predistraživanje koje se odradi u dvije minute, uštedi nam nekolicinu eura i učini da manje vremena gubimo na čekanje.
No, za cijelu tu pripremu, trebamo rečene aplikacije. I smartphone na kojem su one instalirane.
Mnogo više nego li u zemljama raspadnute Jugoslavije, smartphone je u Europi zaista postao i bankovni račun, i katalog servisnih informacija i meteorološka stanica, i navigacija, i još štošta. Nije bilo načina saznati za koliko nam stiže autobus i gdje presjesti, klasična papirna mapa grada nije bila od pomoći. Pozvati taksi i ne možete drugačije nego li aplikacijom.
A šta misliš da nam tata pozove taksi, on nije bez ekrana, predložio je sin, pa opet upitao da li je to varanje, a ja opet nisam znala da li da glavom klimnem ili odmahnem.
Na kraju smo morali pozvati ga upravo tako.
Drugo varanje u tri dana – nisam bila naročito ponosna.
Lokacija na koju smo se odvezli bila je prekrasna – zasluženo je dobila mjesto u vodiču, opravdala je sve dodijeljene joj zvjezdice. Do nje smo se dovezli brzo i efikasno, ali smo i došli i vratili se sami, kakvi u ovom gradu u kojeg smo doselili u pravilu i jesmo.
U našem slučaju, ekran nas jeste ubrzao, učinio naše vrijeme vrednijim.
No, jesmo li pristajanjem na takvu vrstu komocije, zapravo, potpisali pristupnicu u svijet u kojem vrijeme, pa čak i ono slobodno, jeste novac, na šta pristajemo čak i kad smo turisti i istraživači, nakon odrađenih osmica?
Da li je o dehumanizaciji u redu misliti kada odbijamo koristiti automatske blagajne u tržnim centrima u strahu za nečija radna mjesta, dok virtualne dispečere prigrlimo jer od nas traže minimum truda i nude tačne i pouzdane informacije?
U ovom slučaju, razmišljam vraćajući se sa izleta, ekran nam je bio sluga.
No, da li je to i onda kada uporno kasnimo na dogovore ili ih mijenjamo u zadnjem trenu, oslanjajući se na mobitel koji će naše Izvini, kasnit ću u trenu dostaviti onima koji su, možda, zalud precizno i brižljivo planirali svoje putovanje do mjesta susreta, pazeći na svaku minutu?
Pročitajte i:
Dio 1: O kafi bez Danice i Marte i ponekih, stvarnih, drugarica...
Dio 2: O lociranju i stvarnim prijateljstvima u nestvarnim virtualnim prostorima
