Udžbenastavnik
Imao sam priliku u posljednjih nekoliko mjeseci kroz program volontiranja (to jest pripravničkog staža) da razbuđujem djecu. Nije to lahko. Snovi neke djevojčice zasigurno su ljepši od Urikagine. Pošto sam radio u školi tehničkog smjera, bila mi je izuzetna čast – specifična shodno uslovima srednjoškolskog obrazovanja u Bosni i Hercegovini – da budem istovremeno i nastavnik i nastavno sredstvo. Naime, na prvom času učenici su pitali koji će udžbenik koristiti. I baš kada sam im htio pokazati udžbenik za prvi razred gimnazije (kupljen na divljoj pijaci i teškom mukom odabran između nekoliko verzija gimnazijskih udžbenika), mentor me je prekinuo, rekavši: “Nema udžbenika za vas, profesor i ja smo vaša knjiga.” I to je zaista tako. Ne postoji udžbenik historije propisan za škole tehničkog i stručnog smjera.
Ministarstvo neobrazovanja
Član 51. Zakona o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo kaže: (1) U srednjoj školi mogu se koristiti samo udžbenici i druga nastavna sredstva čiju je upotrebu odobrio ministar; (2) Pravilnik o odobravanju i korištenju udžbenika i nastavnih sredstava u srednjoj školi donosi ministar. U vezi s tim mora se postaviti nekoliko pitanja:
1. Koji udžbenik je propisalo Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS za škole tehničkog istručnog smjera?
2. Ukoliko ne postoji zakonom propisan udžbenik, da li je nastavni proces uopće legalan?
3. Kako nastavnik može ispuniti obaveze predviđene nastavnim planom i programom ako ne postoji osnovno nastavno sredstvo (udžbenik)?
4. Kako učenik može usvojiti znanja iz gradiva definiranog nastavnim planom i programom ako nema adekvatan udžbenik?
Iskustvo mi je pokazalo da Ministarstvo nije za tu vrstu škole u kojoj sam volontirao propisalo nikakav adekvatan udžbenik. Ukoliko bi neki profesor učenicima predložio da uče po bilo kojem udžbeniku te ukoliko bi taj udžbenik koristio kao nastavno sredstvo, taj profesor bi prema članu 51. Zakona o srednjem obrazovanju automatski prekršio zakon.
Profesor bi, očito, ugrozio legalnost nastavnog procesa. Pa ipak, to ne bi bilo ništa novo, jer je legalnost nastavnog procesa već od ranije ugrožena. U članu 35. (tačka 3) Zakona o srednjem obrazovanju, koji se tiče nastavnog plana i programa, eksplicitno stoji: Nastavne planove i programe za srednje obrazovanje (...) donosi Ministarstvo. Ministarstvo donosi nastavni plan i program, a ne propisuje udžbenik kao osnovno nastavno sredstvo za rad za srednje tehničke i stručne škole koje imaju historiju kao nastavni predmet. Iz toga slijedi da profesor mora, kako zna i umije, ispoštovati obaveze predviđene nastavnim planom i programom, a učenici moraju, ukoliko žele dobiti prolaznu ocjenu, usvojiti određena znanja. Odakle? Jedino iz glave profesora i onoga što profesor učenicima prezentira kao gradivo.
Diktatura diktiranja
Kada već ne postoji udžbenik, onda treba izmisliti neka druga nastavna sredstva. Pa tako metoda usmenog izlaganja postaje ujedno i nastavno sredstvo. Treba samo pogledati sve te pripreme za čas koje su profesori dužni ispisivati na nekolike stranice formata A4, ukoliko ne žele da im za vrat zajaše kojekakva inspekcija. Tamo gdje nema udžbenika metoda postoje nastavno sredstvo, a profesor udžbenik. I to ne bilo kakav udžbenik. Taj udžbenik govori! Čak se može i čitati, ali samo ako su učenici stigli zapisati u svoju svesku (po preporuci) tvrdog poveza sve što je udžbenik-profesor izdiktirao. Ako su stigli zapisati – i to tačno zapisati, jer neće neko ministarstvo sutra snositi krivicu zato što u svesci nekog učenika stoji zapisano da je Prvi svjetski rat počeo 1910. godine, i još traje. Samo diktiranje nastavnog sadržaja predstavlja teret i za učenike i za profesore, a opravdane reakcije učenika obično su sljedeće: do kada više sa ovim pisanjem, umorili smo se, hemijska se istrošila, sveska se zagubila... Na sve to, troši se mnogo dragocjenog vremena, aministarstvo neće voditi brigu o tome kako da jedan profesor, u jednoj lekciji od 45 minuta, bez adekvatnog udžbenika, budućim krojačima pojasni sve društvene odnose u staroj Grčkoj, peloponeske ratove, Atenu i Spartu, grčku kulturu i religiju. Sve to može se stići uz vještine jednog udžbenastavnika. A napose čemu da iko vodi brigu o tome iz čega će, recimo, neki učenik uraditi referat, ako mu profesor ne može preporučiti ni osnovni udžbenik kao literaturu.
Svaki razgovor sa kolegama profesorima koji godinama rade u takvim uslovima obično bi se sveo na sljedeće: Da, kolega, dobro ste to primijetili, ali znate u kakvom sistemu živimo. Međutim, ovaj problem nije pitanje sistema, te za njegovo rješenje nisu potrebne ustavne promjene. Potrebno je jedino do kraja provesti ono što je propisano zakonom.
Чтоделать?
U potrazi za bilo kakvim udžbenikom koji bih mogao konsultovati za pripremanje časa, koristio sam udžbenik za gimnaziju. To su zapravo i jedini srednjoškolski udžbenici historije, po obimu gradiva u potpunosti neadekvatni cilju provođenja nastave u nekoj tehničkoj ili stručnoj školi. Takvih udžbenika u izdanjima različitih izdavačkih kuća ima više, a istovremeno ne postoji niti jedan adekvatan udžbenik historije za srednje tehničke i stručne škole. Stoga bi bilo poželjno da Ministarstvo obrazovanja pokrene inicijativu da izdavačke kuće izdaju takav jedan udžbenik. Tako Zakon o obrazovanju ne bi stajao u vlastitom proturječju, profesorima bi se olakšao rad, a učenicima učenje.
