Države Evropske unije početkom 21. stoljeća započele su reforme obrazovnog sistema, a pod utjecajem tih procesa započela je i reforma obrazovanja u Bosni i Hercegovini. U državama Evropske unije promjene su uspjele, a u Bosni i Hercegovini, sudeći po rezultatima bh. đaka na PISA testiranju, reforma nije donijela željene rezultate.
Ključni uzrok neuspjeha reforme osnovnog obrazovanja, barem u Federaciji BiH, jeste nedosljedna implementacija Koncepcije devetogodišnjeg osnovnog odgoja i obrazovanja! To je temeljni reformski dokument, koji je 2004. godine izradilo Upravno tijelo za pripremu prijedloga strategije prelaska na obvezno devetogodišnje osnovno obrazovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Prema Koncepciji, obavezni odgoj i obrazovanje traje devet godina i podijeljeno je u tri ciklusa po tri godine, takozvane trijade.
Koncepcijom je bilo predviđeno da učenici s više negativnih ocjena ili ponavljaju razred, ili da se poslije završenog petog razreda usmjeravaju u stručno osposobljene ustanove za rad s djecom koja imaju ozbiljne poteškoće u učenju, u centre za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju. Inkluzivni odgoj i obrazovanje u Kantonu Sarajevo uređeno je Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju, a Pravilnik o inkluzivnom obrazovanju propisuje da se odgoj i obrazovanje učenika s poteškoćama u razvoju odvija u centrima kao javnim ustanovama i redovnim osnovnoškolskim ustanovama na principima inkluzivnog obrazovanja. I dok su, po Zakonu, sve ingerencije u rukama stručnog tima škole, Pravilnikom o inkluzivnom obrazovanju stručnom timu vezane su ruke odredbom da za sve treba saglasnost roditelja! Saglasnost treba čak i za provođenje opservaciono-dijagnostičkog postupka, što u praksi znači da učitelj ili nastavnik može uočiti da učenik ima poteškoće u razvoju, ali ako se roditelj ne slaže, što se često dešava, učenik prati nastavu po redovnom planu i programu. Iako je Zakon propisao da učenici s teškoćama u razvoju prelaze iz redovne u školu u centar na osnovu zahtjeva škole, opservacije i obavezujućeg nalaza i mišljenja stručnog tima centra, bez spominjanja saglasnosti roditelja, Pravilnikom je uvedena obavezna saglasnost roditelja. Bez obzira na to što i Zakon i Pravilnik dopuštaju mogućnost prelaženja učenika iz redovne škole u centre i obratno, u praksi se to događa rijetko ili gotovo nikako. Time se nameću pitanja i potreba za utvrđivanjem ko radi u interesu djeteta – stručni tim ili roditelj, zatim kako da učitelji i nastavnice u redovnim školama pomognu đacima ako je stručni tim škole utvrdio da učenik treba da pređe u neki od centara za odgoj i obrazovanje i rehabilitaciju? Postavlja se i pitanje svrsishodnosti stručnih timova u redovnim školama.
Mogući razlog zadržavanja učenika s težim poteškoćama u razvoju u redovnim školama je udaljenost centara od mjesta boravka učenika i duže trajanje nastave u redovnim školama nego u centrima, što je pogodnije za roditelje. Sve ovo ukazuje na potrebu za izgradnjom centara za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju sa besplatnim dnevnim boravkom, uz produženi stručni tretman, na više lokacija.
S druge strane, u odjeljenjima je sve više učenika s lakšim i težim poteškoćama za koje se ne izrađuju individualno prilagođeni programi. Naime, učitelji i nastavnici ne žele da u odjeljenjima imaju više đaka koji prate nastavu po individualno prilagođenom programu jer za svakog od njih moraju voditi posebnu pedagošku dokumentaciju i moraju se duže pripremati za nastavu, a Ministarstvo nije obezbijedilo asistente u nastavi ni prilagođena nastavna sredstva.
Za treću trijadu Koncepcijom je bilo predviđeno da se u sedmi, osmi i deveti razred osnovne škole uvede izborna nastava, s tim da se u devetom razredu, osim minimalnog broja obaveznih i za sve jedinstvenih predmeta, uvede više izbornih predmeta koje učenici mogu birati i mogućnost većeg broja sati obaveznih predmeta. Bilo je predviđeno, ali nije realizirano.
Ako se uzme u obzir da su učiteljice i nastavnice opterećene inkluzivnim odgojem i obrazovanjem, i bez asistenata u nastavi, da su PISA testiranjem obuhvaćeni i đaci za koje nisu izrađivani individualno prilagođeni programi, iako imaju lakše ili teže teže intelektualne poteškoće, i ako u trećem ciklusu osnovnog obrazovanja nisu uvedeni izborni predmeti – zar se na PISA testiranju mogu očekivati bolji rezultati od ovih koje smo dobili!?
Školegijum je ranije objavio tekst gdje je predstavljen švicarski obrazovni sistem, koji se smatra jednim od najkvalitetnijih. U Švicarskoj obavezno obrazovanje djece u Kantonu Bern počinje s navršene četiri, i do punih šest godina života djeca imaju sedmično 25 časova nastave, a u Kantonu Sarajevo obavezno obrazovanje djece počinje sa navršenih pet godina, i to samo s dva časa nastave! Slično švicarskom obrazovnom sistemu organizirano je i osnovno obrazovanje u njemačkim pokrajinama u kojima je, nakon loših rezultata na PISA testiranju 2000. godine, provedeno niz promjena koje su njemački obrazovni sistem svrstale u rang najkvalitetnijih. Još jedna od razlika između švicarskog obrazovnog sistema i ovog u BiH je uvođenje izbornih predmeta u višim razredima osnovne škole.
Ove godine su u Kantonu Sarajevo izrađeni kurikulumi sa ishodima učenja za 21 nastavni predmet, a prema Koncepciji devetogodišnje osnovne škole, ishodi učenja trebali su biti izrađeni još davne 2012. godine! Kanton Sarajevo je, nasreću ili nesreću, još ne znamo, dobio predmetne kurikulume sa ishodima učenja 2021. godine, ali devetogodišnja osnovna škola pretrpjela je takve promjene da se više ne mogu naći ni sličnosti sa temeljnim reformskim dokumentom iz 2004. godine (Koncepcija devetogodišnjeg osnovnog odgoja i obrazovanja). Prema izjavi bivšeg ministra za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo Anisa Krivića u intervjuu za portal klix.ba, za reformu obrazovanja je u periodu od 2018. do 2020. potrošeno skoro 199.800 KM, a za 2020. godinu bilo je planirano milion konvertibilnih maraka!
Kako u Bosni i Hercegovini nije provedena predviđena reorganizacija nastavnog plana i nisu uvedeni izborni predmeti, kvalitetnijem osnovnom obrazovanju neće mnogo doprinijeti ni kurikulumi zasnovani na ishodima učenja, ni nove nastavne metode, novi oblici rada, a ni upotreba informacionih tehnologija u nastavi. Dakle, u implementaciji Koncepcije devetogodišnje osnovne škole nisu provedene promjene koje bi najviše doprinijele kvalitetnijem obrazovanju.
Pošto je devetogodišnja osnovna škola zgrada bez temelja, još milion konvertibilnih maraka otišlo je niz rijeku!
