Jedno akademsko pitanje stoji otvoreno još od sredine maja, kada je Federalni štab stožer civilne zaštite započeo sa popuštanjem dizgina: na koji će se način održati ispiti.
Prema neslužbenim (još uvijek) informacijama, o tome će odlučivati nastavnici, a imaće na raspolaganju dvije opcije: učionica i online. Za slučaj da odaberu učionicu, svejedno će morati imati u rezervi pričuvi i verziju za ekran, za studente koji ne žive u Sarajevu, a nemaju gdje u njemu boraviti za vrijeme rokova, jer su domovi zatvoreni, a podstanarstva otkazana.
Također, fakulteti će morati obezbijediti dezinfekciona sredstva i osigurati da u prostoriji ne bude više od 15 studenata.
Posljednji zahtjev uprave stavlja u nezavidnu poziciju. Broj potrebnih učionica, termina i osoblja potrebnih za realizaciju umnožava se do tačke u kojoj će prava umjetnost biti izbjeći haos.
U prvom paragrafu Zaključaka pripremljenih za sjednicu Senata 27. 5. 2020. stoji i sljedeća rečenica:
"Ispiti se mogu održati u online režimu i/ili u prostorijama organizacione jedinice vodeći računa o važečim epidemiološkim mjerama, odnosno organizacione jedinice su dužne proračunati broj prisutnih lica u prostoriji vodeći se principom da na 10m2 može biti prisutna jedna osoba."
Kako se "naredba" pretvorila u "princip", to neka ostane tema za seminarske radove na temu administrativnog jezika. Ovdje je zanimljivije ukazati na izvor "principa". Radi se o naredbi gorepomenutog štaba stožera, broj 12-40-6-148-9-2/20 od 14. 5. 2020., u kojoj stoji, doslovno: "Dozvoljava se javno okupljanje u zatvorenom prostoru, uz osiguranje 10m2 po osobi uz poštivanje epidemioloških mjera" s potpisom zapovjednice štaba stožera Jelke Milićević.
Ako njeno ime uzmemo kao sinegdohu za sve prisutne koji su odluku donosili, pitanje koje tom autoritetu u vezi s ovom naredbom može postaviti svaki član akademske zajednice jeste: kako ste, Jelice, došli do tih deset metara?
Sve vrijeme krize, i kod nas i u svijetu, sigurna distanca je bila metar i po do dva (iako na stranici Svjetske zdravstvene organizacije stoji da je dosta i metar!). Ako dva studenta sjede u učionici, vjerujući više Jelici nego SZO-u, svaki će se, da bi bio na distanci od drugog dva metra, nalaziti u "svom" krugu prečnika jedan metar. Tako će najmanja moguća udaljenost, ako se krugovi dodiruju, biti dva metra. Površina kruga prečnika jedan metar izračunava se po formuli π r2, pa će epidemiološke mjere biti zadovoljene ako se svakom studentu osiguraju 3,14 kvadratnih metara. Ili, da ne cjepidlačimo, neka budu 4. Kako ste, dakle, Jelice, došli do 10 metara?
Dok čekamo da Jelica odgovori, možemo nagađati.
Jelica je za prečnik uzela metar i po, pa onda da ne cjepidlači krug pretvorila u kvadrat stranice tri metra, pa da sve lakše zapamti zaokružila na deset metara. Deset miliona za respiratore, deset metara za studente. Ništa lakše za zapamtit.
Ali ako se na Ekonomiji u Mostaru nije učila matematika, osim blagajničke, pa se može biti u vrhu politike a ne znati rješavati zadatke s male mature, u Senatu Univerziteta sjede ljudi od integriteta, s nekoliko različitih fakulteta na kojima se brojevi ne računaju samo u konvertibilnim milionima. Hoće li njihov glas zaustaviti širenje pandemije površnosti, neznanja, javašluka i stranačkog bezobrazluka? Hoće li, drugim riječima, Univerzitet u Sarajevu prestati da slijedi krizne naredbe posvađane i sa logikom i sa činjenicama?
I šta će uopšte biti osnova za pridržavanje imbecilnog principa od 10 metara ako se s početkom juna okonča stanje nesreće? Hoće li birokratska inercija zaista uspjeti da od završnih ispita u akademskoj 2019/20. napravi cirkus nalik nabavci respiratora?
Ne vide svi studenti, a posebno ne oni dobri, karijeru u malinarskom biznisu.