Kad UWC žohari ne znaju o čemu pričati, lome prste, grizu usne i onda postavljaju ova pitanja:
– Koje časove imaš?
– Koje CAS-ove imaš (Creativity: kreativnost, Activity: aktivnost, sport, Service: služba, volontiranje)?
– U kojoj si rezidenciji?
– Šta misliš o mostarskom vremenu?
– Šta misliš o hrani iz kantine?
Svi se puno grle, što mi se puno sviđa. Kad si napraviš voćnu salatu i iz pristojnosti pitaš hoće li neko, svi hoće i na kraju ti ostane samo zalogaj i kašika puna raznih slina, što mi se malo manje sviđa.
– Koje predmete si uzela, Žuži?
– Antropologiju, Teatar i English A Lang & Lit na visokom nivou, Bosanski, ESS (Environmental Systems and Societies) na standardnom nivou i Matematičke studije.
– Oh, pa ti si uzela lagani IB.
Nasmijem se i slegnem ramenima. Žohar ode dalje, a ja ostajem sjediti zbunjena. Jučer sam dobila 40 Wordovih stranica na engleskom u vezi ekonomije i antropologije, da pročitam i shvatim za danas. Nije bilo moguće niti samo pročitati. Morala sam napraviti bilješke (4 stranice) + 2 stranice nepoznatih riječi. Teatar podrazumijeva čitanje, pisanje, glumu, istraživanje i samo zato što je umjetnost ne znači da nije teško. English A Language and Literature je engleski kao maternji jezik. Jeste moj problem što mi je teško sve hvatati i jeste, na času sam s Kanađankom i Australijancem, ali da, to je strašno teško!
Samo zato što mi glavni predmeti nisu matematika i fizika/biologija/hemija, ja sam izabrala ”lagani IB”.
Mogu pričati o razini težine i komplikovanosti, ali sam 100% uvjerena da ne postoji nešto kao lagani IB, ali da svugdje postoje žohari koji još uvijek misle da je nauka stub života. (Dobro, praktički sve što radimo jeste fizika i mi jesmo biološki organizmi i pitu pravimo praveći hemijske smjese, ali i dalje...)
Svako malo se obeshrabrim. U svojoj gimnaziji sam bila jedna od najboljih u engleskom, a sad me engleski najviše muči. Toliko toga što ne znam, toliko toga imam naučiti... Svako malo me uhvati osjećaj hladnoće i zamislim se kako iz tople kućice izlazim napolje i zateknem beskraj. Hladnoća, pustoća, ništa. Samo odjednom ja sama na pustom ledenom polju.
Onda se protresem i kažem nešto pametno i ponovo postanem optimistična i vjerujem da ću upravljati svijetom. Onda čujem kako neko drugi pametno priča, pa se obeshrabrim i odlučim da ću zauvijek prati šoferšajbe. Onda shvatim poentu teksta i budem super i dođem sva sretna na čas. Onda profesor pita nešto i prepadnem se i dok se ja prepadam, samouvjereni žohar do mene odgovori na pitanje. Ja dignem ruku, pa je spustim prije nego što profesor vidi. Ovo vjerovatno nije tačno. Žohar do mene kaže to što mislim i ispadne više nego tačno i profesor se divi kako se mogao on toga sjetiti. (Kratki opis njega: Sjedi izvaljen na stolici, jedna noga ispružena, jedna nije, jedna ruka drži olovku i maše njom, druga je prebačena preko naslona na stolici. Priča slobodno i bez ikakvog straha; Kratki opis mene: Sjedim ispravljena s rukama stisnutim u krilu. Kratko dišem i pokušavam se riješiti znoja na dlanovima da bih mogla podvući pitanje koje imam spremno u bilješkama, ali se bojim pitati.)
Nisam pobjegla od Žuži. Trčim u WC i umivam se. Moram se smiriti i biti samouvjerena. Moram pričati, jer će me pojesti ako ne budem pričala. Idem pričati.
I tako, vratim se na čas i gurnem se. Kažem nešto i ispadne glupo. Samopouzdanje još više spadne i treba pola časa da kažem nešto što će napokon biti dobro i jasno i glasno i to mi vrati samopouzdanje, pa na sljedećem času budem super, sve dok ovaj beskrajni krug ne dođe ponovo na početak.
Mama mi kaže da pričam s psihologinjom škole, s tutorom, s nekim profesorom, s nekim učenikom... Kažem da hoću. Ma sutra ću. Sutra idem da mi neko pomogne već pet dana...
&
On je secondyear iz Pakistana. Pametni momak koji želi biti političar u Pakistanu. Ne voli Malalu Yousafzai.
Sjedi i oko njega sjedi nekoliko prvačića. On priča, a oni slušaju. Sam prizor mi izgleda zanimljivo, pa neprimjetno sjedam u krug. Stražnjica mi dotiče prljavi pod kad on izgovara riječ Politika.
Nije da ne voli Malalu, ali nije uredu da pomaže svojoj državi iz druge države. Ode ona sad studirati vjerovatno na Oxfordu, ondje će i ostati, ako ne u Britaniji, onda negdje... Zaradit će brdo novca zbog Pakistanaca, sve zbog Pakistana s kojim više nema nikakve veze.
Čekaj malo, je li ti znaš da su nju talibani skoro ubili? Da Pakistan više nije siguran za nju? Da... – jedna žoharka ga prekida, ali i prije nego što uspije reći koliko se ne slaže s njim, On nju prekida.
– Zar ti misliš da je Pakistan ne može zaštititi?
Niko ništa ne govori, ali ja mislim Pa očito da ne može...
On grize usnu i mršti se. Zamahne rukom, protrlja bradu i kaže da je proživio puno toga i da samo ne želi da svijet vidi Pakistan onako kako ga je Malala opisala. On voli svoju državu, što je neophodno za osobu koja želi biti političar. On je feminist, ali je voljan glumiti da nije ako je to jedini način da bude političar. Ako tako nastavi pričati, neće mu biti teško.
Iznerviram se, pa ustanem i odem. Svi pričaju da je On super lik. Sliježem ramenima. Možda i jeste, ali u toj minuti u kojoj sam ga slušala... Pokazao je da misli da je tradicija države bitnija od koraka naprijed u civilizaciji, a tu ne spominjem folklor kao kulturu, nego osnovna ljudska prava kao kulturu. On je sigurno super lik, samo sa još uvijek malo krivim političkim stavovima.
&
Dugi blok traje sat i po. Ručak traje 45 minuta. Kad to saberem, imam dva sata i dvadeset pet minuta. Moje matematičke vještine su strašno dobre!
Već mi je dosadila hrana u kantini pa odlučim da idem iz škole u rezidenciju, pa na ručak u neki restoran. Niko nema slobodan blok (imaju neki secondyeari – pogotovo onaj lijepi Kinez iz Amerike, ali šta sad) pa odlučim da idem sama.
Uzmem svoj ceker, u njega stavim rokovnik, hemijsku, mobitel i novčanik u kojem se –vatromet – nalazi moja kartica! Na meni su obične farmerke i Valar Morghulis majica, ali sam zato sva zamotana velikim šalom koji sam prije nekoliko dana kupila u Starom gradu. Stvarno se može pričati o mostarskom vremenu. Sunce te topi, vjetar te ledi, pa na kraju izgledaš... Ne onako kako si izašao iz kuće.
Ponosno se šepurim ulicom. Čak mi to što sam sama malo i godi. Glumim da sam turistica. Polako šetam i biram jedan restoran. Ipak govorim na bosanskom, ali koliko god ja pokušavala naručiti na bosanskom, konobar priča na engleskom. Zbunjeno ga gledam i onda popustim i na kraju umjesto teleća čorba, kažem veal soup.
Vjetar toliko puše da diže stoljnjak. Vadim rokovnik da provjerim u koliko mi počinje sljedeći čas. Provjerim i onda ga ostavim na stolu. Razvaljen je. Pun stranica koje mu ne pripadaju, išaran svime i svačim. Ustvari je sve što mi se dešavalo u prethodne dvije godine tamo napisano. Ali to ne zanima vjetar. On zapuše i sljedeću scenu vidim usporeno. Otvara mi rokovnik, stranice odlijeću. Prvo sve u istom pravcu, a onda dolazi drugi nalet i razbacuje ih po čitavoj bašti. Skačem i pokušavam uhvatiti nešto. U glavi vidim Harryja kako skače i hvata pisma iz Hogwartsa (Harry Potter i Kamen mudraca, jedna od prvih scena u prvom filmu). Da je samo to, bilo bi zanimljivo.
Vjetar se smiruje i scena se mijenja: tinejdžerka sa suznim očima stoji, vjerovatno neka strankinja, jer su samo stranci toliko ludi da jedu sami, stoji. Svi je gledaju i onda nastavljaju sa svojim jelom. Svi osim jedne gospođe, koja bi, ali ne može, zato što joj je u japrak upao jedan moj papir. S prezirom ga vadi palcem i kažiprstom i pruža mi ga.
Izvinjavam se. Kupim papire, zavlačim se pod stolove. Niko ništa. Od pet stolova, samo su mi neki turisti – mladi momak i djevojka – pomogli da prikupim papire oko njihovog stola.
Nikad nisam bila organizovana osoba, ali sam u tom rokovniku imala svaki dan na svakoj stranici. Sve lijepo napisano, iako su stranice bile pokidane. Sad je sve bilo pohabano i neuredno. Trebat će mi dani da sve posložim onako kako je prije bilo, ako sam sve i pokupila...
Čorbica dolazi. U tanjiru ima ukupno osam kašika. Sve je ukusno, ali kako da to ne pojedem u pola minute. Svaki zalogaj žvačem trideset puta. U pokušaju da budem pristojna, uspjelo mi je malo čorbe curnuti iz usta. Nadam se da to niko nije vidio.
Gledam u porodicu preko puta mene. Možda sam sasvim slučajno došla u restoran u kojem sam posljednji put bila s mamom i tatom. Možda i nisam. Već me je deprimirao rokovnik, a sada i ovo.
Pojedem čorbu, platim, i krenem dalje.
Stojim na Starom mostu. Vjetar puše tako da ostavlja sitne redove linija na Neretvi. Nema valova, ali ima valova linija. Stalno se smjenjuju. U tu promjenu gledam nekoliko minuta i onda shvatim da plačem. Brzo obrišem lice i okrenem se taman na vrijeme da vidim da u mene bulji jedna Azijatkinja. Kakvu li je priču o meni zamislila.
Baš pored tog Ratnog muzeja, stoji djevojka, gleda u daljinu, plače. Možda je ostavljena, možda je saznala da ima neizlječivu bolest, možda je dobila jedinicu iz matematike, a možda je prosto nostalgična.
Nasmiješim se i kimnem glavom. I ona uradi isto. Progutam knedlu i krenem preko mosta. Zaustavim se da još malo gledam i uživam u tome što sam turistica. Onda shvatim da nisam, jer me od turista dijeli jedna bitna komponenta: znam hodati preko mosta. Svi oni se kližu, drže jedni za druge, za nešto. A ja ne gledam gdje stajem i samo se petama oslanjam na ispupčenja. Tako hodaš preko mosta.
Vratim se u rezidenciju i čim me jedna žoharka vidi, priđe mi. Vidi da nešto nije uredu. Grli me sve dok svu nostalgiju, suze i tugu ne iscijedi iz mene. Na kraju se smijemo.
