- A sad ti! – rekla sam joj kao iz topa, čim smo se čule i zadrhtala od uzbuđenja: koliko god me naša šestodnevna igra iz dana u dan punila najrazličitijim spektrom emocija i podsjećala na moć dobre poezije za djecu, toliko sam sve ove dane jedva čekala ovaj trenutak.
Dogovor je, podsjetimo se, bio: šest dana primjera dobre poezije za djecu, šest dana razgovora, interpretacija, polemika, zaključaka, igrica, smijeha.
A onda, kao šlag na tortu, ona bi, za kraj, trebala ispisati svoju pjesmu.
Obećavala je kratku, konciznost u izrazu je nešto što joj se očito sviđalo. Voljela je i igre riječima, humor...
Šta će od svega što želi uspjeti?
Da li će sve biti usiljeno, kao sve školske zadaće, jer i ovo je to, možda bez teme, možda bez precizne forme, ali ipak zadaća koja bi se trebala osloniti na neke dobre modele. A dobar model ne mora značiti i dobru pjesmu. Modeli su počesto najkraći put do neuvjerljivog teksta u koji ne puštamo sebe, već podražavamo druge.
Entuzijazam je lagano prekrivao strah, a onda je ona preuzela stvar.
- Spremna je. Ja sam je napisala rukom i ne znam, mislim da ne liči ni na jednu ovu tvoju. Ali eto, ti vidi, evo ti slika!
Uslikala mi je papir gdje je kvrgavim slovima pisalo:
ZRAK
Trk tamo
Trk vamo
Noć
I mrak
Nama treba
Samo
Zrak
Ostala sam bez teksta, pa je ona prekinula tišinu nekom šalom o rimama koju ja zbog šuma zraka iz njenih stihova u mojim ušima nisam čula.
Da je potrajalo sekundu duže, zabrinula bi se da je loše uradila zadaću i da je kraj lošiji od onog jučerašnjeg.
Srećom, izronila sam brzo da joj kažem koliko u njenoj pjesmici vidim sjajnih stvari, ali nisam znala kako. Htjela sam joj reći kako u tim stihovima vidim sve svoje zauzetosti, okupiranosti, jurnjave na poslove svaki dan, jurnjave za novcem, jurnjave od jutra do noći i mraka koji tako brzo dođe, a njima, a tu mislim njoj, tu mislim njenom bratu, tu mislim djeci, treba samo malo: samo zrak. Da prodišu, da nisu i oni u tom našem trku...
Nešto sam joj već rekla, ne sjećam se, pričala sam joj kao da pričam pred tročlanom univerzitetskom komisijom, pa udahnula i ja zrak.
- Ma, malo puno pričam, izvini, ali divna je.
- Iako je kratka?
- Ponajviše jer je kratka. A jako jasna.
Ima sedam godina i možda je zrak zapisala da ga rimuje sa mrak, priznala je da je prosto luda za rimama.
Ali, opet: možda i nije – možda je potreba da uhvati daha našla sama sebi riječi.
Hvatajući dah (i predah) od trke i jurnjave za prosjekom, za ocjenama, za usvajanjem nastavnih sadržaja, za izvrsnošću na sekcijama, kursevima, radionicama i učionicama, uhvatila je u sedam stihova mnogo više nego što zamisliti može, trčeći s rodicom po plaži i plićaku.
I, nisam joj se usudila reći, ali utopila je u ovoj svojoj morskoj pjesmi i svoj strah od krajeva, od kraja ljeta, od kraja dana, od noći i mraka koji dođu nakon trka.
Ugušila je vlastiti strah zrakom koji je odlučila disati.
Ako je poezija u tom hvatanju zraka imalo pomogla, onda možemo konstatovati kratko i sigurno: eksperiment uspio, pacijentice oživjele!
Prethodnog dana čitali smo – Dan 6: Na kraju krajeva
