Dugo nisam mogla spavati.
Noći nisu prevruće, krevet je u sobi koja nije na sunčanoj strani, ugodan povjetarac puše kroz krovni prozor. Komaraca nema, a i drndanje bušilice nas je zaobišlo ovog ljeta, nekim prekrasnim čudom. Ništa od standardnih ljetnih distrakcija, ali sna ipak nigdje. Blokirale su ga misli o djevojčici, o tome kako tumači stihove, misli o kućama punim, a praznim, i osjećaj neke nenadane, a rastuće usamljenosti i melanholije.
Prvi dan našeg eksperimenta prošao je savršeno na nivou ishoda učenja. Razgovor je bio nadahnut, otvorilo se toliko važnih tema, ali se i uzburkalo mnogo misli. To me plašilo, ali i uzbuđivalo: ta spoznaja da nekoliko stihova napisanih za djecu još uvijek može otvoriti tolike unutrašnje ladice.
Danas ćemo malo drugačije, treba mi neki britki i toliko potrebni humor – mislila sam, zatvarajući ladice, jednu po jednu. A kod koga ga drugog naći nego kod Miše Stanisavljevića.
- Pjesnik se zove Miša Stanisavljević.
- Mišo?
- Miša. Miodrag.
- Dobro. A pjesma?
- Pjesma se zove Zec sa govornom manom.
- Mišo, a piše o zečevima – smije se.
- Miša!
- Dobro, dobro. Šalim se.
- Slobodno. I Miša je volio da se šali u svojim pjesmama. Možemo li?
- Može.
ZEC SA GOVORNOM MANOM
Doziveo sam strasnu traumu
kad su u nasu sumu
dosli lovci da love
Nas, sirote zecove.
Zalajase kerovi strasno
I grmnu lovceva puska
I vidite rezultat
Poceo sam da suskam.
Za mene kao zeca
To je velika nesreca
Jer svi drugi zeci
Pravilno govore reci.
Odlucih da se lecim
Da pravilno govorim reci
Da mi se ne smeju zeci
I ceo rod pseci.
Ovako vise ne ide
Sutra vec casna rec
Idem kod psihijatra
Da vidim sta on smatra.
- Pa, baš je volio da se šali. Ili bolje da kažem: sali!
- Tako je, saljiv neki pjesnik. Hoces tako da pricamo o ovoj pjesmi?
- Hocu – smije se.
- Hajde, moze. Reci mi, sta se desilo zecu?
- Poceo je da krivo govori riječi.
- Rijeci. A zasto?
- Ne znam, mislim da se prepao.
- Tako je. Preplasio se lovaca koji su pucali, i od straha je poceo da suska. Znas li kako se to zove?
- Koje?
- To kad se desi nesto lose ili strasno, pa se dugo poslije osjecas lose, a ni ne znas zasto.
- Ne znam.
- Trauma. Spominje to zec u prvom stihu: Doziveo sam strasnu traumu.
- Ne spominje zec, spominje pisac, nije zec napisao pjesmicu.
- Ne vidim ja ovdje nikakvog pisca, ja vidim i cujem samo zeca: on mi prica sta mu se desilo, pisac mi je ovdje nebitan, pisac sigurno ne suska, znam to, pisao je mnoge druge pjesme u kojima pravilno izgovara rijeci.
Nastavljamo dalje, prekoravajući se povremeno ako koja izgovori afrikate, i ta je fokusiranost na glasove vidno zabavlja.
Pričamo o razlici između pisaca i spisateljica i pripovjedača i lirskih subjekata. Povjeruje mi da je ovo zečeva ispovijest i da pisac nema nikakve veze sa svim tim, on je samo bilježnik, pisarčić. Pričamo o traumama, o strahovima. Šta sve može biti trauma?
Ona onda prebacuje na svoje omiljeno polje: etička pitanja o životinjama. Oduvijek ponajviše senzibilizirana na krznene drugare, drži mi predavanje o lovcima. Zašto ne voli lovce. Zašto ih ne podnosi, prezire. I kako razumije da lovci izazivaju traume. I njoj bi, kaže.
- A može li se trauma liječiti? – pita.
- Može. Ne sama trauma, ali ono što je ona pokvarila. Nekad nije lako, nekad traje dugo, ali može.
- A kako se zove doktor za traume? Ili doktorica.
- Zove se psihijatar ili psihijatrica.
- Aaaaa, pa spominje to zečić na kraju.
- Tako je.
- Uh, pa mi počele pričati normalno, ja zaboravila.
- I ja! – nasmijem se, pa nastavljamo dalje o još jednom važnom ishodu: normalnosti i nenormalnosti.
- Meni je zeko normalan, i kad prica ovako. Jedini nenormalni ovdje su mi lovci.
- A psi?
- A ne mogu psi biti nenormalni, mama, svi su psi zakon!
- Dobro, jesu, u zivotu. Ali u pjesmi? Smiju se zeki, zar ne?
- A smiju. Ne valja se smijati. Mislim, rugati, smijati se valja.
- Pa je l' ova pjesma duhovita?
- Jeste!
- Zašto?
- Pa zbog ovih riječi bez kvačica.
- A opet je ozbiljna, pričale smo o ozbiljnim problemima, traumama, liječenju. To znači da možemo i o teškim i velikim temama pisati na duhovit način. A to mogu samo jako dobri pisci i spisateljice.
- Šta misliš, mogu li ja?
- Ne znam. Vidjet ćemo za pet dana.
- Jedva čekam.
Dan završavamo pozdravljajući se jezikom Mišinog zeca.
- Odoh sad trcati po plazi!
- A ja idem izvesti ovaj cijeli rod pseci!
Smije se i odlazi noseći poetsku igru sa sobom u more.
Sutra čitajte – Dan 3: Ja, ja, ja
Prethodnog dana čitali smo – Dan 1: Ne, nismo sami
