Neizbrojivo je mnoštvo priča o izmišljenim junacima, mjestima i događajima iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sve što jeste u tim i takvim pričama potječe iz mašte i njoj se obraća: iz mašte izmišljača mašti slušatelja ili čitatelja. Pa i kad junaci, mjesta i događaji pripadaju stvarnosti izvan priče, kad nisu sasvim rodom iz fantazije pripovjedača izmišljača, mogu oživjeti i biti samo u krilu mašte i razuma iz kojih izviru i u koje pričom i pričanjem uviru. Tako je svaka priča kao i svaki mit izmišljanje svijeta, a razmišljanje o njemu (što je isto tako posao svake dobre priče kao i filozofije) jedan od načina njegova tumačenja. Susret s pričom je uvijek susret s fiktivnim – izmaštanim svijetom. I priča o Damoklovu maču je takva – mada su njeni junaci povijesne osobe: vladar Dionizije i Damoklo, dvorjanin mu ili sluga ili blizak saradnik (neki kažu jedno, drugi drugo, treći treće, kako to već i jest kad ljudi ljudima pričaju), a i mjesto događaja starog oko dvadeset pet stoljeća je stvarno: Sirakuza, grad i luka na istočnoj obali gorovita otoka Sicilije u Tirenskom moru.
Damoklo je, dakle, kažu jedni, bio sluga na dvoru sirakuškog tiranina Dionizija Mlađeg, koji je živio u ono davno doba čije godine mi današnji brojimo natraške – od viših brojki k nižima, sve do početka novog brojanja godina od nižih brojki k višima. Taj Dionizije živio je od 367. do 344. godine prije nove ere. Drugi pak kažu da je Damoklo bio dvoranin kod ovog vladara, dakle da je živio na dvoru i bio više od sluge te imao neku visoku dvorsku službu, a treći da je čak bio jedan od najbližih i najpovjerljivijih Dionizijevih ljudi.
Izvori iz kojih se plete pletivo ove pripovijesti ne slažu se ni u tome kojem je Dioniziju Damoklo bio to što je bio – sluga, dvoranin ili najbliži saradnik. Jedni kažu da je služio pomenutom Dioniziju Mlađem, a drugi da to nije bio taj Dionizije već Dionizije Stariji, onaj što je živio od 432. do 367. godine. Ako je sretniji onaj čovjek što na zemlji poživi duže, onda je sretniji tiranin bio Dionizije Stariji, koji je sirakužanske ovozemaljske radosti uživao 65 godina, a Dionizije Mlađi samo 23. Ljudi se nikada nisu složili u mišljenjima o pitanju šta je uopće sreća i da li je sreća živjeti dugo ili kratko, jer ko živi loše i dugo teško da će misliti da je sretan (mada će se svim silama truditi da poživi što duže, makar i loše), a tako isto misliće i onaj ili ona što živi dobro a kratko. Kako god bilo, mnogi – pa i oni koji žive u bogatstvu i sjaju – na riječima (podvucimo to: na riječima) slažu se sa Sokratom (mudracem grčkim koji je živio u vremenu dosta bliskom onom Damoklovom: od 470. do 399), koji u raspravi s nekim Atinjaninom o tome šta je sreća kaže:
Ti si kao onaj koji misli da je sreća u raskoši i sjaju. Ja pak smatram da je to božanski: ništa ne trebati, a tome najbliže: najmanje trebati. Što je božansko, to je najbolje; što je tome najbliže, to je najbliže najboljemu.
Sve varijante pripovijesti o Damoklu slažu se u jednom: Damoklo je o sreći razmišljao kao i onaj Atenjanin kome je Sokrat nastojao dokazati šta je prava sreća: ne trebati što više bogatstva, raskoši i sjaja, što može donijeti vlast, već naprotiv – najmanje trebati.
(Zavidljivac i laskavac)
Bilo kako bilo, kažu da je Damoklo zavidio svome tiraninu na sretnom životu u bogatstvu, obilju i tiranskoj moći. U ono daleko doba, u staroj Grčkoj su tiranima nazivani gospodari ili vladari ili knezovi ili kraljevi grčkih državica – gradova. U djelima velikih antičkih mislilaca Platona i Aristotela tiranija je smatrana pokvarenim oblikom države. Većina ljudi tako misli i danas (osim savremenih tirana, koji misle suprotno), a mnogi misle da i današnje države uglavnom vode pokvarenjaci koji žive dobro obećavajući svima ostalima kojima vladaju i koji naravno ne žive dobro da će uraditi sve što treba da i oni jednoga dana, a možda i prije, žive bolje. Među mnogima što čekaju da se to dogodi ima bezbroj zavidljivaca kakav je bio Damoklo, zavidljivac i laskavac koji je neumorno hvalio sreću svog gospodara. Laskati ne znači ništa drugo nego pretjerivati u pohvalama i govoriti ili hvaliti koga na način koji je polaskanome naročito drag.
Pripovjedači priča o Damoklu i Dioniziju, kad je riječ o prirodi Damoklova odnosa prema vladaru, ne slažu se u svim pojedinostima. Jedni pričaju da je Damoklo svoj položaj na dvoru postigao ulizivanjem, drugi kažu ulagivanjem, a treći dodvoravanjem. Ali to nije pravo razilaženje u mišljenjima jer to su tri riječi koje znače isto ili gotovo isto, a to što znače mnoga vrata otvara i na željeni položaj dovodi. Razlog takvog Damoklova odnosa prema Dioniziju je zavist. Po tome, svijet je oduvijek i danas pun damoklâ, i sa velikom se sigurnošću može pretpostaviti da je Damoklo lik iz prošlosti koji pripada i sadašnjosti i budućnosti. Ali i Dionizije je takav lik, to jest svevremen.
Damoklova ulagivanja su urodila plodom. Dionizije je u Damoklovu čast priredio gozbu.
Na ovom mjestu valja nam malo napustiti glavni tok priče: zavidnik Damoklo se ulaguje vladaru govoreći mu: Ti si najsretniji među svim ljudima, i ovaj mu u znak zahvalnosti za dodvoravanje priređuje gozbu. Za predmet ove priče zainteresirao se engleski slikar Richard Westall (1765–1836) pa je naslikao sliku Damoklov mač (Sword of Damocles), 1812. [Sl. je iskorištena kao ilustracija za ovaj tekst.] U središnjem dijelu slike vidimo Dionizija u položaju kakva predavača, s podignutim rukama i s kažiprstom desne ruke usmjerenim prema vrhu mača što visi nad Damoklovom glavom, koju je prestravljeni Damoklo već izmakao iz pravca mogućeg udarca mača ukoliko se tanka nevidljiva nit o koju je obješen prekine. Stječe se dojam da je Dionizije u ulozi objašnjivača ili poučivača što se obraća Damoklu, koji se pak uplašeno izmiče prijetnji nad zlatnim prijestoljem. Damoklo je osviješten prijetnjom prije nego što je okusio gozbene ponude iz ruku očaravajućih poslužiteljica. Strah mu je zaustavio ruku pruženu prema čaši s vinom, skiptar – simbol kraljevske vlasti – leži odbačen kraj prijestolja, harfe u rukama harfistkinja iza Damokla su utihnule. Igra uloga je završena. Sluga je ponovo sluga, a vladar vladar. I pouka je završena. Šta bi, kakva bi to mogla biti pouka? Da svaka vlast ima dva lica od kojih je jedno bogatstvo, sjaj i moć, a drugo stalna prijetnja da sve to u trenu može biti izgubljeno kao i glava nad kojom je stalna prijetnja. Jer vlast žele mnogi, cijena je nevažna, a tuđa glava tek slabašna prepreka na putu osvajanja vlasti.
Gozba je svakako središnje mjesto u pričama o Damoklu i Dioniziju. Razlike među pripovjedačima odnose se samo na moguće različite motive da Dionizije Damoklu priredi gozbu, to jest šta je Dionizija navelo da svom slugi ili dvorjaninu ili saradniku omogući okusiti vlast. Zašto je Dionizije priredio tu gozbu? Da nagradi Damokla za ulizičku odanost, laskanje i dodvoravanje? Da mu ukaže na promašenost zavisti na čarima vladanja i bogatstva? Da li je ponudom Damoklu da nakratko zamijene mjesta (Damoklo na prijestolju na čelu gozbenog stola i Dionizije na začelju) želio laskavcu pokazati istinu o cijeni moći? Ili je to pouka Damoklu da vladar mora prihvatiti opasnosti vladanja, da nije prijestolje za svakoga?
Ova posljednja pretpostavka sadržana je u latinskoj izreci Quod licet Jovi, non licet bovi (Što priliči Jupiteru ne priliči volu). Drugačije: Nije sve za svakoga. Nije sedlo za magarca. Nije za svinju sedlo od kadife. Vrlo je moguće da je Dioniziju dojadilo Damoklovo laskanje, dodvoravanje i zavidništvo u beskonačnim pohvalama moći, bogatstva i vladarske sreće, pa je zato ponudio Damoklu zamjenu položaja tokom gozbe. A možda je bilo ovako (samo malo drukčije od onog što se vidi na Westallovoj slici):
Damoklo je uživao u novoj ulozi sve do vrhunca razvoja događaja. Zamislimo da je vrhunac kad Damoklo podiže pehar vina ustima i tad nad glavom ugleda mač, obješen o gotovo nevidljivu nit, velik i oštar. Kao gromom pogođen, ne zanimaju ga više ni vino ni ukusna jela ni lijepe harfistkinje ni prekrasne plesačice. Nestade želja da okusi zadovoljstva vlasti i vladarsku sreću. Damoklo užasnut gleda prema šiljku i oštrim bridovima mača nad glavom. O da mi se samo maknuti odavde što dalje od prijetnje i opasnosti – misli. A Dionizije sa začelja stola pita:
– Šta je, Damoklo? Zašto se tako izmičeš? Što si tako problijedio? Što ti usne drhte? Zašto ne popiješ vino? Zašto ispusti žezlo?
– Mač! Mač! Pa vidiš li mač!
– Vidim. Vidim ga sad, vidim ga svakog dana i svakog trena u svim danima otkad vladam. I noću ga vidim, budan ili u snu. Svakog trena me može napasti bilo ko od onih koji me žele lišiti vlasti, časti i bogatstva – neki od dvorjana, neko meni najbliži, možda čak i ti, prijatelju, koji mi svakog dana laskaš i hvališ mene i moje prijestolje i čezneš za njim.
– Ja? O ne, ne čeznem ja za tim, ja...
– Eh, sad ti vjerujem da ne čezneš jer sad vidiš i drugo lice vlasti – opasnosti i iskušenja. Vidiš li to?
– Da, da! Vidim! – uzviknu Damoklo. – Vidim da vladanje nije samo uživanje, već da uz vladanje idu brige, opasnosti, prijetnje. I strah. Evo, evo ti tvoje mjesto – reče Damoklo ustajući s prijestolja i sklanjajući se od mača nad sobom, sretan i presretan što on, Damoklo, nije Dionizije.
A Dionizije sjede na svoje mjesto, uze pehar vina, iskapi ga i odahnu.
A mač? Mač je i dalje visio nad prijestoljem, ali Dionizijeve misli ga se nisu doticale. Na njegov znak rukom, harfistkinje zasviraše, plesačice zaplesaše i Damoklo, udobno zavaljen na začelju gozbenog stola, otpi iz pehara gutljaj vina zamišljeno zagledan u mač što visi nad Dionizijevom glavom.
A zavist? Ona je s gozbe u Damoklovu čast otišla.
Pa, jesu li vladari sretni? Za odgovor, sjetimo se Sokrata s početka priče. A na njenom kraju, evo šta je o tom mislio francuski pjesnik Jacques Prévert (Žak Prever) (1900–1977) u jednoj strofi Majske pesme, koju je preveo Radomir Konstantinović:
Magarac kralj i ja
Sutra ćemo umreti
Od gladi magarac
Od čame vladalac
A ja od ljubavi
Potražimo li u rječnicima značenje riječi čama kako bismo razumjeli šta Prever misli o vladarskoj sreći, saznaćemo da biti vladalac i nije neka velesreća, jer čama ili čamotinja podrazumijeva tmurno raspoloženje, potištenost i dosadu, mrtvilo i učmalost, prazno raspoloženje, nemoć da se razbije dosada, nemirno stanje bez akcije. E pa ako je po Preveru, Dionizije je priredivši Damoklu gozbu s mačem nad Dionizijevom glavom učinio, kako to danas vole reći, dobar posao.
Pročitajte i:
