Kada krivimo obrazovne programe (lošu praktičnu nastavu) što strukovne škole upisuje sve manje đaka, ali i roditelje i djecu jer su im radnička zanimanja sramota, zaboravljamo sitnice kojima smo ispunili prethodne dvije stranice Školegijuma.
Za lošu opremljenost škola i zanemarivanje osnovnog i srednjeg obrazovanja uopšte (nekvalificirani radni kadar i generacije bez osnovnih znanja) krivi su oni isti ljudi koji su od radničkih plata kupovali sebi jahte i avione, gradili privatne univerzitete i otkupljivali prijeratne gigante za siću, dovodeći ih na rub egzistencije.
Kreiranje negativnog poimanja rada kako bi se popunio ogroman broj novonastalih univerziteta, u atmosferi koja je bila i više nego pogodna za takav stav, definitivno nije bio težak posao. Sada trebamo vjerovati u humane namjere takvih poslodavaca – žele da obuče i osposobe kvalitetne mlade kadrove, iz najhumanijih patriotskih pobuda, kroz dualno obrazovanje?
Da je politika koja se provodi samo dobro pokriće za održavanje i kreiranje još jeftinije radne snage, kako bi se socijalno raslojavanje nastavilo, postaje jasno ako ne previdimo koliko često svjetske firme odlučuju da proizvodnju iz Kine (zemlje s vrlo jeftinom radnom snagom) prebace u Bosnu i Hercegovinu.
Danas privrednici i srednje škole na principu dualnog obrazovanja (gdje đaci u firmama više od 50% vremena provode na praksi u firmama i za svoj rad dobijaju minimalac) sarađuju u Travniku, Tešnju, Goraždu, Gradiški, Prijedoru, Mostaru... Ulazak privrednika u škole sve je češća praksa u BiH, a o tim saradnjama u medijima čitamo i čujemo samo hvalospjeve. O dualnom obrazovanju je u BiH prvo počelo da se priča u Tešnju. Jedna od najvažnijih tešanjskih firmi trenutno je Prevent FAD, a o njenom vlasniku, Nijazu Hastoru, u pretrazi po ključnoj riječi – radnici – na Klixu smo saznali sljedeće: Njemački ARD o Nijazu Hastoru: U Njemačkoj izaziva negodovanja, a u BiH predstavlja nadu. Surfanjem je moguće saznati više informacija i o vlasnicima i upraviteljima ostalih najvećih privrednika u Tešnju: Hifa, Madi, Mann+HUMMEL BA, Napredak, Pobjeda i AS GROUP. Mi već jesmo i zato sve ovo i pišemo.
Tri pišanja dnevno
Koliko su humani uslovi rada u reorganizovanim/novonastalim fabrikama, kolika prava danas imaju bh. radnici i koliko se njihov glas daleko čuje, najbolje opisuje pismo radnika iz travničke firme Olip Bosna, koje je u medije poslano 2017. godine na Dan državnosti kao čestitka. O torturi koju u toj firmi radnici trpe uglavnom su pisali samo ljudi na društvenim mrežama i neki dosta nepoznati portali, nakon što je članak ŠAMARANJE RADNIKA: Ispovijest grupe radnika firme Olip Bosna d.o.o. Travnik ekspresno izbrisan s portal dnevno.ba (što je vidljivo u Google pretrazi).
U pismu je navedeno sljedeće: radnici više ne mogu trpjeti svakodnevni teror, inspekcije dođu jednom ili nijednom u toku godine, radnički sindikat je isti preko 20 godina i zastupa interese firme a ne radnika, početne plate su od 300 do 320 KM plus topli obrok na 25 do 27 radnih dana...
Patološko stanje zaštite radničkih prava i kontrole poslodavaca najbolje ilustruje izjava jednog radnika iz ovog pisma: Ukoliko imate potrebu za wc morate prije toga doći do specijalno napravljene kartice za to, koja se nalazi kod majstora i smijete u wc ići tri puta dnevno. Ukoliko nemate karticu direktor Adnan Grabus nas kažnjava s odbitkom 10 posto od plaće. On je osobno zadužen da obilazi WC i traži od radnika kartice na uvid. U pismu su opisani i problemi vezani za privremene ugovore koji se zloupotrebljavaju. I ono, za našu priču najvažnije: Odnedavno je novina da u ovoj firmi osim radnika na crno dolaze raditi i maloljetna lica u nedostatku punoljetnih.
Sve to je moguće zahvaljujući ideološki korumpiranom sudstvu, koje dopušta zabranu štrajkova, i tužilaštvu koje ne poduzima ništa protiv nasilja poslodavaca nad radnicima. Institucije izabrane demokratskim putem proteste radnika uglavnom ignorišu, sve dok su nenasilni, ali ako priprijete da će postati ozbiljniji, onda na scenu stupaju potkupljeni sindikalci i oklopljeni specijalci. Cijeli sistem je, očito, nenaklonjen radnicima, jer njime upravljaju poslodavci, i jer cijeli služi njima. Iako počiva na demokratskoj volji građana, od kojih je apsolutna većina radnička, na demokratskim izborima niko ga ne dovodi u pitanje. Zašto? Između ostalog i zato što obrazovanje služi tome da radničku masu podijeli na tri ostrašćene etničke grupe kojima su prioriteti daleko od socijalne pravičnosti.
Poslodavci plus zakonodavci
Na sastanku u Travniku na temu Dualno obrazovanje u BiH, koji se održao 31. oktobra 2017. godine, saznali smo da su čak četiri predstavnika institucija (premijer, zamjenik ministrice obrazovanja, predstavnik Zavoda za zapošljavanje i predstavnik Privredne komore RS-a) poslodavci ili suvlasnici firmi koje u nekim slučajevima broje i do 300 radnika. Zanimljivo je da u internetskoj bazi poslodavaca nema informacija o tome. U Travniku smo čuli i to da na birou trenutno imaju 246 zavarivača, što je zanimanje koje se trenutno vodi kao jedno od najdeficitarnijih u BiH (ali ti ljudi se ne javljaju na konkurse, ili, kad dođu na probni rad ne znaju upaliti ni aparat za zavarivanje). Ako su predstavnici institucija koji kreiraju obrazovnu i radnu klimu u BiH i sami poslodavci, a mi danas imamo tako zabrinjavajući deficit radnog kadra, postavlja se pitanje zašto nikada ništa sami nisu poduzeli da se takvo stanje promijeni? Umjesto kreiranja novih zakona, jer se s postojećim, očigledno, radnici sve više tretiraju kao robovi u 21. vijeku, oni su se kao džokera sjetili đaka – korištenja socijalne situacije roditelja kako bi kreirali još jeftiniju radnu snagu. Jedan poslušan radnik za mašinom, kakav našim poslodavcima uglavnom treba, može se obučiti za mjesec dana, a jeftina radna snaga traje tri godine, koliko se đaci školuju. A naredne godine dolazi nova generacija!
Migracije se nisu same desile, bodrili smo ih i najavljivali. Da bi Njemačka mogla postati useljenička zemlja znali smo još 2007. godine, a u narednim godinama smo samo pratili tok nade za bolje sutra. Još su 2013. godine obespravljeni radnici iz svih krajeva BiH poručili da neće biti robovi. Iste godine je zaključeno da surovi uslovi na tržištu rada tjeraju mlade iz zemlje, gdje, bez stida, često rade poslove koji čak nisu ni zanati! U Njemačkoj zaista postoji deficit kadrova, i bez analiza to potvrđuje svakodnevna praksa, a koliko je djelovanje GIZ-a (njemačke vladine organizacije), koji osposobljava stručni radni kadar na Balkanu, zaista humanitarni rad ostaje da se vidi. U ovako razorenoj i korumpiranoj privredi, kakvu ima BiH, nije realno očekivati ni zapošljavanje kadrova koje bi iznjedrilo dualno obrazovanje.
Profesionalna karijera: od štanda do štrajka
U medijima sve više cvjeta optimizam vezan za dualno obrazovanje. Na portalu Al Jazeera Balkans, u tekstu pod naslovom Čudo bosanskog biznisa: Gračanica će uvoziti radnu snagu, naprimjer, stoji: Priča kako su poslodavci krenuli od osnovnih škola, gdje su formirali sekciju učeničkog poduzetništva, potom u srednjim školama rade na profesionalnoj orijentaciji učenika, a planiraju i angažirati osobu koja će na zanimljiv i kreativan način, koristeći društvene mreže i prednosti suvremene tehnologije, pokušati promijeniti svijest kod mladih ljudi koji, kako kaže, imaju negativan pristup poimanju rada u jednoj firmi. (11. 11. 2017)
Kadar iz filma Moderna vremena, Čarli Čaplin, 1936
Odobrena sekcija poduzetništva za osnovce dokaz je da korumpirana politika vješto upravlja bh. školama i obučava djecu kako nije sramota biti bijedan i siromašan. Na sekciji poduzetništva za osnovce će biti predstavljen i trening izdržljivost – ti štrajkuješ, a firma ti na nekom štandu sajma zapošljavanja prosipa šuplju priču. Živimo u državi gdje politička elita štiti interese moćnika, rečeno je još 2016. godine. Iz Udruženja poslodavca RS-a 2017. godine je stigao najozbiljniji savjet: Povećanjem plata osigurati obučenu radnu snagu. Hoćemo li tako uvjeriti roditelje i đake da nove generacije ne trebaju da se stide radničkih zanimanja na isti način kako smo ubijedili radnice nekadašnjeg Borca da se vrate za strojeve i rade džaba – neka barem rade kad već para nema. Bolje biti gladan nego nezaposlen.
Budućnost u retrovizoru
Da postoji neko istraživanje o tome da se današnja djeca/ljudi stide zanata i rada (negativno poimanje rada) znali bismo i šta je uzrok tog stida i ne bismo morali slati poslodavce u škole s kantama ružičaste boje, nego bismo osmislili nove obrazovne programe i tako djeci pomogli da se suoče sa svojim negativnim stavovima, ako su oni banalni i bezrazložni. Međutim, u retrospekciji na prethodnim stranicama jasno je da nisu.
Razlozi za proteste i nezadovoljstvo uglavnom su bili sljedeći: otpuštanje radnika, neisplaćene plate, topli obrok i doprinosi (na godišnjim nivoima), zahtjev za izjednačavanjem/povećanjem plata, neprodužavanje ugovora o radu, neisplaćene otpremnine za tehnološki višak, uvezivanje radnog staža, nemogućnost korištenja zdravstvenog osiguranja, bezizlaznost trenutne finansijske situacije u preduzeću, parafiranje kolektivnog ugovora, smanjena proizvodnja, nelojalna konkurencija, zahtjev za izmjenu zakona, prodaja preduzeća, banke radnicima koji ne primaju plate plijene imovinu zbog kredita, kriminalne radnje koje su se odvijale u preduzećima, namještena imenovanja novih direktora, indolentan odnosa menadžmenta i većinskog vlasnika prema zaposlenima i sindikatu, ne poštuju se odredbe kolektivnog i privatizacijskog ugovora…
Protestne metode kojima su se služili obespravljeni radnici i radnice: izlazak pred zgrade vlada, pregovori, pješačenje iz udaljenih gradova do institucija vlasti, šatorska naselja ispred institucija, 24-satni boravak ispred fabrika, zgrada vlada, doma sindikata i suda, štrajk glađu, odbijanje vode i medicinske pomoći, prijetnja suicidom – skokom s visine i samozapaljenjem, kopanjem svojih grobnih mjesta, vezivanje ruku konopcem, odbijanje slanja djece u škole, izvođenje porodica na ulice, ulazak u kancelarije uprave, zaključavanje kompanije, sprečavanje direktora da uđe u firmu, nasilni ulazak u firmu, sprečavanje utovara robe tijelima, blokiranje Fonda zdravstvenog osiguranja, blokiranje puta M17, raskrsnica, kružnih tokova i ulaza u grad izvoženjem kamiona, traktora i štitom od tijela, pješačenje do graničnih prelaza, provale u Skupštinu, odbijanje silaska/izlaska iz jame, sprečavanje sudskih izvršilaca prilikom pljenidbe…
Pitanje je: da li će u sklopu dualnog obrazovanja jednog npr. varioca, učeniku (pa tek onda variocu) biti objašnjeno šta je štrajk, nadnica, eksploatacija, profit, radnička prava? Jer ako neće, onda moramo prestati govoriti o obrazovanju čovjeka i početi govoriti o programiranju rob(ot)ova.
Tekst Đaci kao džokeri je objavljen u 22. broju printanog Školegijuma. Tema ovoga broja bilo je dualno obrazovanje.
