Protesti ispred Parlamenta ušli su u drugu sedmicu i postali svakodnevni. Nezadovoljni građani okupljaju se kako bi tražili elementarna prava za djecu, državljane Bosne i Hercegovine – pravo na jedinstveni matični broj, a samim time i na liječenje i slobodu kretanja.
Boriti se za prava djece, nije samo potreba već i obaveza svakog roditelja, ali i građanina. A da se boriti u ime djece, znači i boriti se sa djecom, da je i njima mjesto na protestima, te da se time ne ugrožava niti jedno pravo djeci garantovano Konvencijom o pravima djece, generalni je stav anketiranih roditelja, redovnih učesnika u sarajevskim protestima. Većina ih se složila da je preispitivanje prisustva djece na protestima (sve dok im sigurnost nije ugrožena) još jedno u nizu skretanja fokusa sa samih protesta i zahtjeva koje građanke i građani postavljaju pred vladajuće strukture.
Evo šta o svemu kažu anketirani roditelji:
Ako su protesti mirni, nenasilni i nisu ih organizovale političke partije ili sumnjive interesne skupine, ne vidim problem u prisustvu djece na njima.
Što se privatnosti tiče, ako malo bolje pogledate, mnoštvo roditelja sliku svoje djece drži kao profilnu - i to javnu! Zloupotreba? Svako ko živi u ovoj zemlji zna da je zloupotreba djece najčešća na političkim skupovima gdje se lokalni tarzani pozivaju na budućnost, prosperitet, šansu (...) naše djece i drže ih na govornicama kao ukras. Suštinski, političari djecu u usta uzimaju onda kada im to treba - u oktobru svake druge godine - a svjesni i savjesni građani (i građanke) djecu dovode na proteste onda kada vide i osjete da to može direktno uticati na njihovu budućnost.
Video kampanje sa djecom bih nazvao manipulacijom. Manipulacija ne mora nužno značiti nešto loše, čemu su nas navikli kroz (ne)vješto skrojene medijske izvještaje i javno mnijenje, te se svaki slučaj treba posmatrati izolovano. Grohotom se smijem kada vidim djecu na reklamama kako piju ovu ili onu flaširanu vodu, jedu određenu kupovnu supu ili se griju fasadom neke multinacionalne kompanije. Isto vrijedi i za idiotske predizborne plakate s kojih nas djeca, tobože, zovu da glasamo za tu partiju jer, eto, oni kao brinu (sa 35 KM dječijeg doplatka) o njima.
Ali ako je povod ispravan i ako stvarno i bez skrivene agende može doprinijeti boljem sutra za tu djecu, onda i psi, mačke, medvjedi, crtani likovi, gumene bombone, keksi, štrample i hapice zajedno sa djecom trebaju vrištati da se odrasli probude.
Stefan, otac petogodišnje djevojčice, Sarajevo
Aktivizam je promicanje nekog skupa socijalnih ideja, a ne samo izlaženje na ulicu i traženje prava. Šta drugo čovjek čini odgajajući dijete nego ga upoznaje sa svijetom i društvom kroz svoje oči? Sve ono što učimo svoje dijete vrsta je aktivizma jer mu nudimo skup ideja koje sami zastupamo i principa po kojima živimo.
Zašto moj sin, simbolično, ne bi ustao da spasi život jedne djevojčice?
Mislim da se o zloupotrebi ne može govoriti sve dok dijete nije dovedeno u situaciju da je na bilo koji način ugroženo ili da ugrožava druge.
Djeca pozivaju odrasle da spase živote, da, kao što su djeca, npr. pjevala pjesmu “Samo da rata ne bude”. To nije zloupotreba, to je dječiji istup u najplemenitije svrhe.
Nihada, majka petomjesečnog dječaka
Moj četverogodišnji sin je bio sa mnom i mojim partnerom na protestima proteklih dana i ide sa nama i dalje, dok god priroda protesta bude takva da njegovu sigurnost ne smatram ugroženom. Prema Konvenciji o pravima djeteta porodice imaju pravo i obaveze da usmjeravaju svoju djecu da nauče pravilno koristiti svoja prava tokom odrastanja. Jedno od osnovnih ljudskih i dječijih prava je pravo na okupljanje (i protest). Dakle, smatram to istovremeno i vrijednom lekcijom za njega i svojom obavezom.
Što se tiče prava na privatnost Konvencija o pravima djeteta navodi slijedeće: "Zabranjeno je miješanje u privatni i porodični život, ličnu prepisku, kao i povrede časti i ugleda djeteta." Ne vidim na koji način učešće u protestima predstavlja miješanje u ili povredu bilo čega navedenog.
Alina, majka četverogodišnjeg dječaka, Sarajevo
Situacija u BIH je, nažalost, takva da je potrebna agažovanost svakog građanina/ke. Ja sa svojim sinom u principu volim ići svugdje jer mislim da je to sastavni dio njegovog života - upoznati aktivnosti koje i roditelji smatraju bitnim, odnosno koje su sastavnio dio života roditelja, a samim tim i porodice. S obzirom da idemo zajedno i u kino, i na planinarenje i na kafu/sok sa 'maminim' prijateljicama, čini mi se prirodnim da ga vodim i na proteste koje smatram deset puta bitnijim od svega nabrojanog i koji se na veoma direktan način tiču i njega i njegovog života. Također, mom sinu je pet godina tako da on, bar tako pokazuje , može razumijeti ideju solidarnosti (ne, naravno same riječi - ali značenja da), zajedništva i odgovornosti koje su nedovoljno (da ne kažem nikako) zastupljene u našem društvu i koje smatram bitnim za dobar razvoj. Mi smo sa njim išli na proteste i primjetila sam samo pozitivne reakcije (ako izuzmemo činjenicu da mi je pred spavanje rekao da on kada poraste nikada neće postati "paramentarac").
Osjećao se bitnim jer pomaže drugarima da dobiju dječije lične karte i jednoj bebi da ozdravi.
Jasenka , majka petogodišnjeg dječaka
Generalno protesti nisu mjesto za djecu, isključivo sa sigurnosnog aspekta - čak i na mirnim protestima, stvari mogu izmaći kontroli. Sa druge strane, kada su u pitanju protesti poput ovih trenutnih, priustvo djece upotpunjuje sliku, borimo se za njih i zato se borimo sa njima – nešto ih time učimo i nešto im važno poručujemo.
Lana, majka šestogodišnje i dvogodišnje djevojčice
Šta kaže druga strana?
Foto: O. Zukić
