Foto: Amer Tikveša
Najupečatljiviji predmet na polici s isprintanim objektima u 3D Down Print klubu je pčelica.
Bila je radionica Životinje kojih se bojim. Jedna polaznica je nacrtala svoju pčelicu koju smo mi izmodelirali i isprintali. I kad je ona vidjela taj svoj objekt straha rekla je: pa to i nije tako strašno – kaže Amra Krvavac iz 3D Down Print kluba.
Mladi s Down sindromom su, inače, među prvim ljudima u BiH koji su imali priliku vidjeti uživo proces 3D printanja i učiti o tome. Sve to dešavalo se u sklopu višemjesečne obuke koju je provelo Udruženje Život s Down sindromom FBiH kroz radionicu 3D Down Printing.
Sve što su učili kroz radionicu, ma koliko bio cilj da usvoje vještine u vezi s printanjem, imalo je i dimenziju opšteg znanja.
Oni su, recimo, radili u Thinker Cadu, programu za 3D modeliranje. Ivona Zarahović, jedna od predavačica, kaže da su odabrali taj softver zbog njegove jednostavnosti. Radi se o kombinovanju osnovnih geometrijskih oblika, što pomaže i razvijanju logičkog razmišljanja: Šta mi to dobijamo kad kombinujemo jednu običnu kocku i piramidu? Šta ćemo dobiti ako stavimo krug i ispod njega valjak? Cilj nam je bio da otkrijemo kako te oblike kombinovati, slagati i na taj način dobiti nešto iz naše okoline.
I, što je najvažnije, polaznici su jako sretni kad usvoje neko novo znanje ili kad sami dođu do rješenja nekog problema, jer ih to motiviše da istražuju dalje. Zbog toga, kad su kući, stalno misle na to kad će na radionicu.
Ja kažem Sanelu danas - nećemo ići u radionicu. A on kaže: Moram da radim, da zaradim platu. Oni se osjećaju da su veliki, priča Sada Hasanović, mama jednog od polaznika radionice.
Oni i jesu veliki. Neki od polaznika idu u srednju školu, a neki su je završili. Međutim, pošto je finansijska samostalnost važan preduslov za svaku drugu samostalnost, otud i nije čudan taj Sanelov osjećaj da je plata jedan od važnih faktora njegovog odrastanja. Naravno, on je ne dobija na radionici, ali je svjestan da mu znanje tu stečeno u perspektivi omogućava zaposlenje.
Nikolina, također jedna od polaznica, skeptična je što se tiče zaposlenja, ali ne i pesimistična. U razgovoru s njom osjeti se mala nesigurnost kako da odredi sebe i svoje drugare. Sistem ih je, već rođenjem, označio kao djecu s posebnim potrebama i to je izgovorila, a onda se ispravila jer se sjetila da nisu više djeca i da su njihove potrebe iste kao i kod svih nezaposlenih – imati posao. Rekla je: Ja i moji drugari se ne možemo zaposliti, ali možemo biti vlasnici firme. Ipak, stvar se možda uskoro i promijeni, bar za njih desetero koji su prošli obuku za 3D i 2D print. U Udruženju planiraju nastaviti aktivnosti doedukacije i karijernog usavršavanja te jačati njihovu samostalnost I vještine samozastupanja.
U procesu su registracije digitalne štamparije kao socijalne firme. O kakvom je obliku poduzetništva riječ, rekla nam je Amra Krvavac: To je na zapadu već dosta razvijeno – posebno u Italiji – gdje se u principu socijalna preduzeća pokreću s ciljem rješavanja nekih društvenih problema. Radi se, dakle, o poduzetništvu koje zaradom nastoji ispuniti svoju misiju. U ovom slučaju to je podrška osobama s Down sindromom.
U 2D printu radili su, između ostalog, čestitku i bojanku. Bojanka je bila A4 formata, a čestitka A5. Tako su naučili da razlikuju formate, ali dosta toga i u vezi sa sadržajem kalendara i bojanke što se odnosi na opće znanje. Tome ih je podučavala Rea Džajić. Ona kaže da svi mladi s kojima je radila mogu samostalno raditi neke od poslova koje podrazumijeva bilo koja štamparija ili fotokopirnica: Nikolina bi već meni mogla pomagati na nekim poslovima. Slaganje, sortiranje, savijanje papira na mašini za biganje... Sanel, opet, jako brzo apsolvira način rada bilo koje mašine i nauči rukovati njom. Emini je, iako zna da se danas može sve isprintati, pojam printa ipak ostala knjiga i najveća želja joj je da je isprinta sama. Razlog je jednostavan: Zato što iz knjige može sve da se nauči, kaže ona.
Najvažnije je da svi imaju ogromno strpljenje, koncentraciju, posvećenost poslu i želju za radom. Svi oni imaju i školu i u više navrata su se, kroz različite projekte, pokazali kao dobri, pouzdani i vrijedni radnici. Međutim, duže od trajanja projekta niko od njih nije ostao ni na jednom poslu.
Zahvaljujući interesu za savremenu tehnologiju i mogućnostima koje ona nudi, digitalna štamparija je šansa za dugoročni angažman. Pored standardnih uređaja koje svaka digitalna štamparija ima, Udruženje je nabavilo i jedan UV printer. Imaju 3D printer koji im služi za edukacijske svrhe, ali nabavili su i jedan napredniji, koji će služiti za štamparske. Sudeći po njihovom znanju, želji da se dodatno educiraju, međusobnoj solidarnosti, želji za zaposlenjem, tehnici koju imaju i trudu ljudi iz Udruženja da svojim članovima olakšaju život, šansa za zaposlenje Emine, Nikoline, Sanela i drugih je više nego realna.
