Već petnaest godina je čistoća škole njegov životni poziv. Prije toga je radio u lokalnom gigantu koji se kao i većina sličnih u državi ugasio.Zaposlio se po konkursu i na preporuku rodice koja je pričala o njemu tadašnjem direktoru. Imao je najviše bodova i dobio je posao. Živi u drugom gradu, četrdeet kilometara od škole i svako jutro sa poslom počinje u 8:30.
Tada su djeca već na času i škola je tiha. Do zvona. Onda nastaje larma, pjesma, urlici, nježnost i i grljenja zaljubljenih parova... Sve to u njemu budi sjećanja na vlastite školske dane, u istoj školi. Tada socijalne razlike nisu bile tako jasno vidljive na djeci kao što su sada. Sad se prepoznaju djeca bogatih roditelja. Prije tako nije bilo, jer su svi bili podjednako bogati. Ali, za razliku od tada, današnji profesori nisu nedodirljivi, danas su pristupačniji. Možda je tako i zbog vremena u kojem živimo.
Danas učenici manje poštuju profesore, ali ne poštuju ni svoje roditelje, pa što bi se iko tome čudio? U školi uvijek postoje neke grupe koje prave probleme, ali nisu sva djeca problematična. Pojedinci su ti koji dolaze u školu da bi pravili probleme, da bi uništavali školsku imovinu i provocirali profesore. Njega ne provociraju, jer je s njima dobar, i stvari okreće na šalu.
Voli djecu i djeca vole njega. Evo, baš su ga neki dan pozvali i na proslavu maturske večeri. Od djece ga nikad ne zaboli glava. Poštuje direktora i sluša njegova naređenja. Ali i direktor njega posluša kad mu kaže šta im treba od sanitarija i ne štedi na tome. Direktor je dobar, korektan je podjednako prema svim zaposlenicima, i prema onima koji drže dnevnik i prema onima koji drže metlu. Ni od drugih profesora ga ne zaboli glava, samo od domara koji pametari, pravi se važan i smatra se nekom veličinom. Kao da zna kako da ga iznervira i kao da to namjerno radi. Onda odem u svoju prostoriju u kojoj se inače presvlačim i tamo popijem tabletu. Za pritisak. Visoki.
Djeca su poslušna i prema profesorima i prema njemu. Često je svjedok njihove tuge zbog negativnih ocjena koje ih mogu koštati popravnog. Baš prošle godine se zadesio nasamo sa učenikom koji je bio utučen jer je morao na popravni iz hemije. Pokušao ga je utješiti riječima kako je život prolazan, kako će sve biti i proći pa i popravni, samo neka nauči makar nešto, da profesorica vidi da se potrudio. Ispušili su po jednu ispred škole i učenika je uputio kući, ali mu je cijeli dan bio na pameti. I taj dan je popio tabletu. Više sa učenicima ne puši ispred škole, jer odnedavno je u školu postavljen video nadzor i ne bi da se dovede u situaciju da ga direktor opomene.
Šale sa djecom su mu ispušni ventil od života. Dosad je našao vreću njihovih kapa, šalova i rukavica ispod klupa. Sve to čuva u svojoj prostoriji koja dođe kao prostorija za izgubljeno–nađeno. Ništa ne baca. Nedavno je našao zlatni prsten, ali ga je predao pedagogici, a za pronađeni mobitel dobije nagradu - čokoladu.
Ne zna svu djecu po imenu, niti se trudi da ih zapamti, niti ih razaznaje po nacionalnosti. Ponekad samo vidi po dresovima, koje urijetko obuku, kako neko navija za Dinamo, a neko za Džeku... Ali njemu je svejedno, sva su mu djeca ista... Od svih poslova mu je najmrže raditi pranje platoa i stepeništa ispred škole kad padne čađ. To se mora raditi više puta dnevno, a hladno je i radi se s vodom... Ali ne smije se ne raditi, da se čađ ne unosi dalje u školu. Ipak je ovo škola, a ne kotlovnica. Osim toga, ništa mu nije teško, ni čišćenje toaleta, ni ribanje klupa, ni brisanje podova, ni pranje prozora. Neki profesori poslije časa obiđu klupe pa vide da li je neko šarao po njima i onda učenik mora očistiti to što je napisao. Dolaze mu u njegovu prostoriju i traže arf da očiste klupu. Pojedini profesori to često rade, ne daju da se uništava imovina, odgajaju djecu i govore im da nije posao čistača i čistačica da ispravljaju njihov neodgoj. Pokušavaju ih uputiti da u školi ne rade ništa što ne bi radili u svojoj kući. Ovo je 21. vijek, nema muških i ženskih poslova, i ne bi ga bilo sram prati prozore kod kuće, ali se zasiti tog posla na poslu, pa to radije prepusti supruzi. Njegovo je iznošenje i klofanje ćilima.
Da je profesor fizike, nekako bi olakšao nastavni plan i program, pojednostavio bi ga, jer fizika je teška i apstraktna za učenike. Nekako bi učinio predmete zanimljivijima, da zadrži učeničku pažnju, ne bi li zavoljeli učenje. Nekako... Ali još ne zna kako. Da je direktor, uveo bi više reda u školu, da se zna gdje je čije mjesto, i profesora i čistača i domara. Posebno njega. A da je ministar obrazovanja, prvo bi na vrijeme uveo plate radnicima i zauzeo se za profesore jer su oni zanemarena radna snaga, a rade veoma težak posao. Samo dobro plaćen profesor ima motiv za rad.
S poslom završava u 15:30. Kad se odmori, predmrak, ide sa ženom u šetnju. Bez mnogo razgovora. Samo njih troje. Ona, on i tišina.
(Tekst je prvobitno objavljen u štampanom Školegijumu broj 8. Potražite Školegijum na trafikama.)
Pročitali ste ovaj tekst i želite još? Prelistajte i druge iz Školegijuma br. 8:
Dvije mature pod jednim krovom
...i mnoge druge.
