Radim u vrtiću u Chicagu gdje se učenje zasniva na igri i tvrdim da u deset godina mog radnog iskustva nije prošla niti jedna sedmica a da na časovima nije iskrsla tema braka.
Nekad je to kroz igru: Ti budeš princ, ja princeza i mi se vjenčamo, nekad kada dijete priča priču: Onda su plesali i vjenčali se. Nekad u zadirkivanju: Ti ćeš se vjenčati s njim!, a nekad kao izjava ljubavi: Ja ću se vjenčati s njom! Ponekad kao pitanje: Ali, jesi li ti vjenčana? Jesi li ti nečija mama? ili kao nada za budućnost: Kad porastem, bit ću tata i vjenčat ću se.
Tako je jednog dana Rory dotrčao do mene, vidno potresen. Ona mi djeca govore da se djevojke ne mogu vjenčati sa djevojkama, a ja znam da mogu!
Idemo do njih da ih pitamo, rekla sam mu. Kada smo došli do te dvije djevojčice, rekla sam im da je Rory bio zabrinut nakon njihovog razgovora i zamolila ih da mi ispričaju o čemu su to pričale. Baš kao što je Rory rekao, razgovarale su o braku i o tome kako se djevojke ne mogu vjenčati sa djevojkama. Rory je bio uporan i tvrdio da mogu. On je totalno ubijeđen da mogu. Mama mu je tako rekla. Međutim, djevojčice mu nisu vjerovale. Sada su sve troje čekali da im ja objasnim ko je u pravu a ko nije.
Bilo mi je drago što su me uključili u raspravu, ali nisam bila sigurna kako im reći istinu. Danas je u Illinoisu istospolni brak legalan, ali u tom periodu je postojala tek registrirana zajednica za gay i lezbijske parove. Naravno, teško da će četverogodišnjakinja shvatiti razliku između ove dvije stvari, pa sam odlučila voditi se definicijom braka koju većina djece zna: dvoje odraslih koji se vole.
Dvije djevojke mogu biti zaljubljene jedna u drugu, počela sam.
Aha! Složio se Rory, ohrabren jer je učiteljica potvrdila ono što je govorio.
A djevojke mogu voljeti i momke. I momci mogu voljeti momke. Djeca su se zamislila.
Isto kao što se vole moja mama i moj tata, rekla je jedna od djevojčica.
Tako je, rekla sam i pustila ih da nastave razgovor jer sam vidjela da im moj doprinos više nije bio potreban. Slušala sam ih kako ponavljaju da ljubav ne mora biti tek mama koja voli tatu. Rory je spomenuo kako ima prijatelja koji ima dvije mame, koje su vjenčane. Djevojčice su bile voljne prihvatiti novu informaciju i uključiti je u svoje razumijevanje granica ljubavi i braka.
I kao osoba i kao nastavnica smatram da je razgovor najbolji način da izgradimo razumijevanje i promijenimo stav o nečemu. Smatram da je razgovor i nevjerovatan alat u učionici kako bismo obradili teme vezane za identitet (naprimjer: rasa, klasa, veličina, rod, seksualnost, sposobnost, religija). Pogotovo je koristan kada đaci započnu priču. Zbog toga radim tako da u razredu stvorim klimu gdje se suprotni stavovi mogu izraziti i istražiti. Želim postići da se svako dijete osjeća sposobnim i pozvanim da iznese svoj stav, ali i sigurnim da razmotri druge stavove.
Ukoliko mi, kao učitelji/ce pažljivo slušamo, ovakav model nam može pomoći da identificiramo probleme sa kojima se susreću djeca u našoj učionici. I upravo kroz razgovor možemo ohrabriti ponašanje koje će biti lišeno osuđivanja i koje će dovesti u pitanje binarni način razmišljanja.
Ovo je posebno važno kod mlađe djece koja se, dok razvijaju razumijevanje o svijetu, često oslanjaju na binarne pojmove. Ukoliko razumijemo unutar kojih binarnih pojmova dijete razmišlja, možemo ga ohrabriti da pronađe kontraprimjer ili izuzetak, a i mi sami ga ponekad možemo spomenuti u razgovoru. Na taj način ćemo uspostaviti jako korisne prepreke prekretnice, koje će ih natjerati da zastanu i počnu razmišljati na drugačiji način.
Ja, recimo, imam jako kratku frizuru i često farbam kosu, što u mom razredu ne prolazi neprimijećeno. Znali su me pitati: Zašto imaš kosu kao dječak?
Želiš me pitati zašto imam kratku kosu?
Ovdje često zastanu.
Pa da, izgleda kao muška frizura.
Ali meni se sviđa ova frizura. Da li svi dječaci imaju kratku kosu?
Često se u ovom trenutku dijete sjeti da poznaje dječaka sa dugom kosom ili djevojčicu sa kratkom. Čak i ovakav jednostavni razgovor može promijeniti način razmišljanja kod djece, proširiti ga.
Kada roditelji čuju da su me djeca pitala ovakvo pitanje, osjećaju se nelagodno jer je njihovo dijete bilo nepristojno. Međutim, ukoliko bih pokušala prekinuti razgovor objašnjavajući im da je nepristojno na taj način komentirati nečiji izgled, izgubili bismo interakciju, a dijete bi nastavilo vjerovati da samo dječaci imaju kratku kosu.
Dječija pitanja koja se tiču identiteta često znaju biti osjetljiva za učitelje/ice, ponekad čak i napadna, međutim, ukoliko se ne upustimo u razgovor, djeci ćemo poslati poruku da su takva pitanja tabu.
Kada je u pitanju razgovor o rodu i seksualnosti, izbjegavanje i šutnja mogu posebice škoditi djeci koja će se u budućnosti identificirati kao LGBTQ osobe ili koja, pak, imaju članov(ic)e porodice koji/e se tako identificiraju. Šutnja nije neutralna u ovom slučaju. Ovo pitanje ne može se obrađivati unutar jedne lekcije ili teme. Znam da se mnogi/e učitelji/ce radije drže plana i o seksualnosti i rodu pričaju na unaprijed isplaniranom času, ali ja sam protiv toga. Iako postoji vrijeme i mjesto za aktivnosti predviđene planom i programom, smatram da je bitno u učionici uspostaviti kulturu razgovora, kao bitnog dijela nastavnog plana i programa, jer je to način na koji ćemo postići da djeca dobiju priliku za razvijanje kritičkog razmišljanja, empatije i svog svjetonazora.
Učiti ih možemo kako aktivno slušati, kako se s poštovanjem upustiti u razgovor te napraviti smjernice o tome šta je prihvatljivo a šta ne. Vrlo se često desi da, u žaru rasprave, djeca pričaju u isto vrijeme i tu je bitno da reagiramo i insistiramo na tome da svako treba čekati svoj red. To ne znači da nam je cilj da se djeca slože jedna s drugom, nego da razumiju da postoji drugačiji način razmišljanja i da ne mislimo svi jednako. Često moram raditi sa njima tako da shvate da to što neka osoba misli drugačije ne znači da trebamo biti neprijateljski raspoloženi prema njoj niti pokušati dominirati u razgovoru, nego da nam upravo njeno mišljenje može pomoći da proširimo vlastito znanje o nečemu.
Nije moguće planirati tok razgovora niti predvidjeti doprinos koji će naši đaci imati u smislu njihovog iskustva ili perspektive. To znači da će nekad i naša vlastita perspektiva biti dovedena u pitanje, ili čak promijenjena. Ponekad tek poslije časa shvatim da se razgovor nije završio onako kako smatram da se trebao završiti, ali znam da opet mogu započeti isti razgovor nakon nekoliko dana.
Postoji mnogo materijala koji vam mogu pomoći da započnete razgovor koji će đacima pomoći da formiraju stav i razmišljaju kritički. Mi smo, naprimjer, čitali And Tango Makes Three, autora Petera Parnella i Justina Richardsona; slikovnicu koja je napisana po istinitoj priči o dva pingvina mužjaka koji su živjeli u zoološkom vrtu Central parka u New Yorku. Njegovatelji su vidjeli da se ponašaju kao zaljubljeni par, pa su im dali jaje drugog para, koje su njegovali i iz kojeg se izlegla ženka po imenu Tango.
Dok sam im čitala priču, mnogo je djece komentiralo kako poznaju dva momka koja se vole ili dvije djevojke koje se vole. I opet je razgovor krenuo u pravcu braka. Neka djeca su insistirala da se momci mogu vjenčati sa momcima, a djevojke sa djevojkama, dok su druga odlučno tvrdila da to nije moguće. Neka su samo slušala razgovor i nisu iznosila svoje mišljenje. Jedno od najbitnijih pitanja u SAD-u danas raspravljalo se u mojoj učionici, a razgovor su vodili/e četverogodišnjaci i petogodišnjakinje. Knjiga je poslužila da započnemo razgovor o nečemu o čemu su djeca već duže vremena razmišljala i što su pokušavala razumjeti.
U tom sam trenutku osjetila nelagodu jer nisam bila sigurna kako će roditelji reagirati na našu raspravu. Kad sam poslije razmišljala o tome, shvatila sam da nikad nisam srela roditelja koji me molio da ne pričamo o heteroseksualnom braku sa njegovim djetetom. Zašto je to tako? Heteroseksualni je brak prihvatljivim dijelom dominantne kulture i zbog toga ga se ne smatra tabuom. Zbog toga ne predstavlja prijetnju. To je zbog toga što roditelji vjeruju da ja, kao učiteljica, mogu sa djecom razgovarati o heteroseksualnom braku a da se razgovor ne fokusira na seksualnost. Heteroseksualni brak se posmatra kroz prizmu ljubavi. Istospolni se brak, međutim, ne smatra benignim jer ga njegovi oponenti posmatraju kroz prizmu seksa. Istospolnog seksa, da budemo precizniji, koji se smatra neprikladnom temom za razgovor sa djecom. Ljudi koji se vode vjerovanjima zasnovanim na religiji, koja tvrde da je homoseksualno ponašanje nemoralno, mišljenja su da je razgovor o istospolnim vezama najbolje izostaviti iz obrazovanja njihove djece.
Neki od njih tvrde da žele ostaviti osjetljive razgovore za kuću. Iako razumijem njihovu želju da djeci prenesu svoje ideje i vrijednosti, šanse da će se ti razgovori desiti isključivo kod kuće su nerealne. Svaki od đaka ima niz iskustava koje donosi sa sobom u razred pun vršnjaka i vršnjakinja. Naprimjer, ne prođe svako trogodišnje dijete kroz iskustvo gubitka roditelja, ali ono kojem se to tragično iskustvo desi donosi ga zajedno sa sobom i ono postaje dijelom razredne dinamike. To znači da, čak i ako učitelj/ica nikad ne započne razgovor o rodu, seksualnosti, rasi, smrti, religiji ili bilo kojoj od osjetljivih tema, to ne znači da one nisu prisutne u razredu, jer su svakako dijelom života naših đaka. Zbog toga bi bilo neodgovorno šutjeti o njima u školi. To što ćemo im dati prostor i riječ kako bi razgovarali o ovim suptilnim temama može i nama i njima biti od koristi i može nam služiti kao nevjerovatan alat u obrazovanju.
Savršeno sam svjesna da se moje vrijednosti možda razlikuju od vrijednosti porodica kojima služim. Učitelji/ce žive u sivim zonama – imamo vlastita mišljenja, predrasude i vrijednosti, baš kao i naši đaci i njihove porodice. Međutim, bez obzira na našu ideološku naklonjenost, veći dio našeg posla sastoji se od pomaganja đacima da duboko istraže svijet oko sebe i budu u stanju razviti vlastito mišljenje.
Kako je školska godina odmicala, moji su se učenici i učenice nastavili/e igrati sa pojmovima ljubavi i braka. Naši su se razgovori proširili, i djeca i ja smo uveli neke nove prepreke prekretnice: osoba može biti zaljubljena ali ne i vjenčana, nisu sve vjenčane osobe mame i tate i nisu sve mame i tate vjenčane. Naš se razgovor pomjerao na osnovu informacija koje su djeca internalizirala.
Jednom je, recimo, dok su svi sjedili za stolom pišući u svojim dnevnicima Jack počeo zadirkivati Joea: Ti ćeš se vjenčati sa svojom sestrom!
Joe: Nemam ja sestru! Imam brata!
Jill: Muškarci se mogu vjenčati sa muškarcima i žene sa ženama.
Jack: Onda ćeš se ti vjenčati sa bratom.
Joe počinje šarati po Jackovom dnevniku.
Učiteljica: Joe, da li ti se svidjelo to što ti je Jack rekao?
Joe odmahuje glavom.
Učiteljica: Možeš mu reći da ti se to nije svidjelo.
Joe: Nije mi se svidjelo to što si rekao. Ne volim kada mi to govoriš.
Jack: Htio sam ga pitati sa kim će se vjenčati.
Joe: Ne. Ne znam još s kim ću se vjenčati.
Jack: Pa kad budeš tinejdžer možeš odlučiti s kim se želiš vjenčati.
Učiteljica: Da li se svi moraju vjenčati?
Jane: Kada si odrasla osoba, moraš se vjenčati.
Učiteljica: Ja sam odrasla osoba i nisam vjenčana. Ne žele se svi vjenčati.
Jane: Ne možeš se vjenčati sa nekim iz porodice.
Joe: Možeš kad odrasteš. Ja kad odrastem mogao bih se vjenčati sa mojim bratom.
Jane: Ne, ne bi mogao. Jer onda bi izgubio ruku ili nogu ili tako nešto.
U nastavku ovog, na toliko nivoa interesantnog razgovora, djeca su iznijela mnogo mišljenja i postavila još više pitanja, ali su bila u stanju artikulirati svoj stav. Zapamtila sam nekoliko tema na koje bismo se trebali vratiti u budućnosti, kao što su pronalaženje načina da se razgovara o nasljednim osobinama i Janeinim idejama o opasnosti incesta. Stalno nam se postavljaju novi izazovi!
Na početku ove školske godine djeca su bila zaokupljena time da li se dvojica muškaraca mogu vjenčati. Sada kada smo prošli kroz diskusije u kojima je učestvovao cijeli razred, kao i nekoliko manjih razgovora među đacima, djeca su pitanje istospolnog braka dovela na drugačiji nivo. Ono što je započelo kao zadirkivanje pretvorilo se u razgovor u kojem su mnoga djeca aktivno učestvovala. Čak i da sam pokušala, ne bih bila u stanju isplanirati ovakav razgovor. Zbog toga mi je drago da je za njega u učionici bilo vremena i prostora. Ostavio nas je sa velikim pitanjima i idejama te se nadam da će moji učenici nastaviti o njima promišljati i da će nam se opet pružiti prilika za razgovor.
Autorica: A. J. Jennings
Originalni tekst dostupan ovdje.
Prevela: Merima Dervišić
Foto: E. Kurtović
