Nekada, recimo 1989. godine, kad sam bio mali i kad me nana čuvala, imao sam svoju čašu za vodu kod nje. To zapravo nije bila čaša, nego kavonoz, kako ga je ona nazivala, odnosno staklena tegla iz koje sam volio piti. Sjećam se kad mi je prvi put objašnjavala da je voda nekada bijela zbog hlora koji u vodovodu sipaju da bi se pročistila od prljavštine, te da pričekam da ispari prije nego što počnem piti. Često sam tokom kiše ispred njene ćerpičare pratio vodu koja se slijeva niz zidove i obližnje drvo oraha i otiče zemljom. Putić od stepenica niz avliju bio je pun šljunka i pijeska i savršeno je vodio providne pletenice do lokalne ceste.
Zašto je voda bijela
Tridesetak godina kasnije, sjedim u kancelariji laboratorije Vodovoda grada Sarajeva, ispred Amela Salihagića, rukovodioca Službe za sanitarni nadzor i kontrolu kvaliteta vode KJKP ViK, koji mi objašnjava:
U javnosti se isto pogrešno vjeruje da je voda bijela zbog hlora, što nije tačno. Voda može biti bijela samo od sitnih mjehurića vazduha koji se nalaze u njoj, a stvaraju se usljed nagle promjene pritiska i temperature vode u toku transporta. Ta se boja brzo gubi iz čaše, odozdo prema gore; to što izlazi je vazduh, a voda se može normalno koristiti, bez ikakvih problema. Nema apsolutno nikakve veze s hlorom.
Nana me, dakle, pogrešno naučila, a ni ja se svih prošlih godina nisam trudio da naučim bolje. Ali, bolje ikad nego nikad. Zbog tog i sličnih pitanja trenutno sam tu gdje jesam. Zamišljam udžbenik koji se zove Kako radi grad, i nekog budućeg dječaka kako nani objašnjava kojim sve putem voda dolazi do naših česmi, tuševa, bojlera i veš-mašina.
Odakle voda dolazi?
Iz zemlje, logično. Ali kako, odakle? Grad Sarajevo ima čak 57 zona vodosnabdijevanja. One se nalaze na općinama Stari Grad, Centar, Novi Grad, Novo Sarajevo, Ilidža, Vogošća, i manjim dijelom na području općina Hadžići i Trnovo (za objekte na Igmanu i Bjelašnici). Voda se zahvata iz bunara, sa gravitacionih kraških vrela i preko postrojenja za prečišćavanje vode otvorenih tokova.
Glavni resursi vode su podzemna akumulacija Sarajevsko polje (Bačevo, Sokolovići, Stup) sa kojih se zahvata 77% ukupne količine vode. Sa planinskih izvorišta zahvata se 9%, a odgovarajućim tretmanom otvorenih tokova vode 12%. Pored ovih izvorišta, neophodna je kupovina vode iz jahorinskih vrela i Peračkog vrela. Raspoložive količine u prosjeku iznose 3.500 litara u sekundi.
U zavisnosti od toga gdje voda izvire i gdje se uzima u cijevi zavisi i to kako kroz cijevi putuje. Jedan način je gravitacioni – kad je gura sila gravitacije, a drugi pumpni. Voda se često i prepumpava, čemu služe pumpne stanice sa svom pratećom elektro i hidromehaničkom opremom.
Kuda putuje?
Voda na put kreće, npr. sa izvorišta Sarajevsko polje, iz jednog od 38 bunara i pumpa se do npr. rezervoara Mojmilo. Odatle se gravitacionim putem dovodi do rezervoara Alipašin Most i Hrasno. Iz rezervoara Hrasno, preko pumpne stanice Hrasno, stiže do rezervoara Lukavac i Skenderija, odakle ide prema pumpnoj stanici Hambina Carina.
Sa vrela Mošćanica, Crnil, Vrelo Bosne, Uroševo vrelo, Hrasnica, Kovačići, Sedrenik i Vrelo voda putuje gravitacionim putem do istoimenih zona, odnosno pripadajućih rezervoara.
Kad se zahvata površinska voda, mora se filtrirati, npr. u postrojenju Vogošća, odakle se pumpa prema rezervoarima Vogošća i Kobilja Glava.
Vodovodni sistem grada Sarajeva danas čini oko 1.200 km cijevi (zastupljenost ugrađenog materijala je 51% LŽ (livano željezni), 28% DL (dactil), 13% AC (azbest cementni)), a promjer cjevovoda od 1.000 do 500 mm za transport vode od izvorišta do rezervoara i pumpnih stanica, dok je u samoj distribuciji zastupljen cjevovod manjeg profila, od 500 mm do 80 mm. Mreža prepoznaje 75.000 priključaka, 63 rezervoara, 28 pumpnih stanica i 15 hidrofleks postrojenja sa preko 200 instaliranih pumpi u pumpnim stanicama, bunarima i filterskim postrojenjima. Broj vodomjera kod krajnjih potrošača iznosi 104.000.
Je li voda sigurna za piće?
U sklopu sistema nalaze se i laboratorije gdje se vrši kontrola kvaliteta vode, a sve u skladu s Pravilnikom o higijenskoj ispravnosti vode za piće, koji radi po državnom Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće, usklađenom s evropskim pravilnicima i koji definiše tačno kakav kvalitet vode treba biti, odnosno parametre koji se trebaju kontrolisati u vodi i učestalost tih kontrola. Laboratorija je opremljena za fizičko-hemijske i mikrobiološke analize i ispituje te parametre.
Izmjerene vrijednosti svih tih parametara daleko su niže od graničnih vrijednosti koje su dozvoljene Pravilnikom. Znači, da pijete čitav život tu vodu, neće vam se ništa desiti, tvrdi Amel Salihagić.
Analize se rade svaki dan – i vikendima i praznicima. Uzima se u prosjeku trideset uzoraka dnevno, na fizičku, hemijsku i mikrobiološku analizu. Imamo niz parametara, od pesticida, teških metala, itd. Laboratorija kontroliše vodu na izvorištima i u distributivnom sistemu, kao i na krajnjim tačkama, na česmama, javnim česmama, benzinskim pumpama, školama itd.
Jedino što se dodaje u vodu je hlor, da bi se očuvala njena mikrobiološka ispravnost u toku transporta kroz cjevovode, nastavlja Salihagić. Kada se naspe u čašu, ta voda i dalje sadrži hlor i zaštićena je od mikrobiološke kontaminacije. Količina hlora je u skladu s Pravilnikom, teži se da bude na sredini tog raspona koji je potreban, do 0,5 miligrama po litru. Kod nas u sistemu je negdje kod 0,2 i 0,3. Nema potrebe za većom koncetracijom. Hlor se također kontroliše svaki dan, i na svim objektima vodovoda se dodatno kontroliše, kao i na kontrolnim tačkama u gradu. Hlor je malo nepopularan u javnosti jer postoje tvrdnje da je kancerogen. Istina je da s nekim supstancama može graditi spojeve koji su toksični, ali takvih u našoj vodi nema.
Nisu rijetke ni eksterne kontrole, koje vrši Federalni ili Kantonalni zavod za javno zdravstvo, ili neka treća laboratorija. Do sada nije bilo utvrđenih nepravilnosti.
Laboratorija provjerava i reklamacije građana, besplatno na licu mjesta, odakle uzima uzorak i podvrgava ga analizi. Nema toga puno, bilo je više kad su bile redukcije, ali ove godine, kako nema redukcija, dosta je manje takvih zahtjeva, dodaje Salihagić.
Stručni kadar laboratorije čine hemijski i laboratorijski tehničari, inženjeri hemije, koji rade na komplikovanijim hemijskim analizama uz pomoć sofisticiranih instrumenata. Na mikrobiološkom odjeljenju rade sanitarne inžinjerke i mikrobiolozi.
Ko brine o vodovodu?
Rad u KJKP Vodovod organizovan je u smjenama, jer sistem funkcioniše 24 sata. Održava se nivo vode u rezervoarima, a u zavisnosti od potrošnje pokreće se i gasi pumpni sistem. Ljudi moraju biti prisutni da osiguraju nesmetano funkcionisanje vodovodnog sistema. Stručne spreme uposlenica i uposlenika zavise od pozicije koja se obavlja, tako da su zastupljeni majstori svih struka: bravari, vodoinstalateri, mašinisti, inženjerke građevinske, mašinske, elektro i hemijske struke. Svima je najveći izazov održati 24-satno vodosnabdijevanje za sve potrošače, a naročito u periodima suše, kada dolazi do smanjenja izdašnosti kraških vrela (Mošćanica i Crnil) sa kojih se snabdijeva značajan broj potrošača, a ne postoji alternativan način snabdijevanja na višim kotama ove zone.
Najčešći problemi vodovodne mreže su njena starost i dotrajalost, koja rezultira gubicima vode u mreži, kao i starost priključnih cijevi kod potrošača, starost postojećih pumpi za vodu, dotrajalost elektroenergetske opreme, mehanizacije...
Najgluplji problem predstavlja bespravno izgrađena vodovodna mreža i objekti.
Priključenje na vodovodnu mrežu i odgovornost
Da bi se nova korisnica priključila na vodovodnu mrežu, mora imati dozvolu za objekat koji priključuje, te dobiti neophodne saglasnosti preduzeća i tehničke službe vodovoda. A, da bi je dobila, mora imati adekvatan projekat, vodomjer na granici parcele, priključak na kanalizacioni sistem ili propisno izgrađenu septičku jamu.
Priključenje obavlja isključivo ViK, koji ostaje nadležan za dio mreže do vodomjera; sve od vodomjera do česme u nadležnosti je vlasnice objekta, kućepazitelja ili privatnih lica.
Za kraj, malo istorije
Prvi vid vodovoda u Sarajevu počinje s izgradnjom saraja (dvorca) i banje Isa-bega Ishakovića 1461. godine, do koje je voda dovedena cjevovodom. Na isti način voda je dovedena i do brojnih česmi, po kojima je grad postao poznat. Posljednjih godina turske vladavine, u Sarajevu je bilo 156 javnih česama i 68 raznih vodovoda, dužine 55 kilometara. Ti prvi vodovodi, građeni od glinenih i drvenih cijevi, bili su gravitacioni. To znači da je voda na česme dolazila prirodnim padom, tekući kroz cijevi sa viših kota ka nižima, isto kao i voda koju sam kao dijete ispred nanine kuće pratio kako se slijeva niz avliju.
Austrougarske vlasti su, po dolasku u Bosnu i Hercegovinu, 1889. godine izgradile vodovod Mošćanica, uvodeći vodu u privatne kuće, pa se taj događaj smatra početkom razvoja modernog vodovoda u Sarajevu. Austrija je vodu dovela i sa Vrela Prače i Bistrice, 30-ak kilometara udaljenih od grada, a u postojeću mrežu uključila je nove izvore: 1895. godine izvor Crnil sa količinom vode od 10 litara u sekundi, koji je s Mošćanicom snabdijevao najveći dio grada; iste godine izvor Begovac s 3 litra vode u sekundi, koji je opsluživao mahale s lijeve strane Miljacke; od 1894. do 1903. izvor Kovačići sa 30 litara vode u sekundi, koji je opsluživao klaonicu, vojni logor, željezničku stanicu, željezničke radionice i Pofaliće; te izvor Berkuša, koji je snabdijevao gornji kraj Bistrika i bistričku stanicu. Na kraju austrougarske vladavine, vodovodna mreža grada iznosila je oko 97 km.
U periodu od 1960. do 1980. godine, sa širenjem grada raste i vodovodni sistem. Grade se vodni objekti na izvorištu Sarajevsko polje, rezervoar i pumpna stanica Bačevo, zatim rezervoar i pumpna stanica Alipašino Polje, rezervoar i pumpna stanica Centar, koji i danas predstavljaju osnovu sistema vodosnabdijevanja. Od 1996. do 1998. godine obnavlja se i rekonstruiše dio vodovodne mreže devastiran ratnim dejstvima.
Prilozi reformi obrazovanja
Priča ispričana ovdje o Sarajevu može se ispričati i za svako drugo mjesto. Ono što bi obrazovnom sistemu bilo značajno jeste da je prepozna kao važnu i da upravo oko nje (ili neke njoj slične) organizuje nastavu iz više povezanih oblasti. Iskusna ili darovita nastavnica već je shvatila da đaci, otkrivajući način na koji pokretom prstiju dolaze do pitke vode (privilegija koju veliki dio čovječanstva nema), imaju priliku i obavezu upoznati se s gradivom hemije, fizike, matematike, istorije, geografije, ekologije... Izleti, intervjui, dokumentarni filmovi, analize godišnjih izvještaja javnog preduzeća – sve bi to ušlo u nastavna sredstva i oblike rada. Rezultat bi bio mlad čovjek sposoban da razumije važnost sistema vodosnabdijevanja i ulogu znanja u njegovom održavanju i nadograđivanju, koji će svoje pravo glasa iskoristiti na najbolji mogući način, za opšte dobro zajednice povezane jednim vodovodom.
