- Jesi naučio za ponedjeljak?
- Ko? Nema šanse da za to gubim vrijeme. Ona ionako nema pojma!
- Šta ako dobiješ jedan?
- Pa šta? Na kraju mi ionako zaključi pet.
- Al' šta će ti roditelji reći?
- Ha, šta će reći?! Svi znaju kako je ona došla na to mjesto... Pojma ona nema, a i kad je malo pritisneš, da vidiš ocjena.
Pritisne me ono njegovo pritisneš i umiješam se u razgovor.
- Kako ti znaš da nastavnica nema pojma?! To je jako ružno – umiješam se dajući do znanja da ne prihvatam takve razgovore.
- Moji roditelji kažu da ona pojma nema. Da je došla preko veze i da je pitanje da l' je završila to što predaje.
Odustajem od rasprave. Njegov odgoj nije moja stvar, a nije isključeno ni da je nastavnica baš takva kakvom je opisuje. Sjetim se svih onih obijanja školskih pragova kad sam se prijavljivala na konkurse za rad u školi i svih mediokriteta koji su bili primljeni po političkoj ili rodbinskoj liniji. Možda je jedna od njih baš bila i njegova nastavnica. Možda je baš ona bila ta kap koja je prelila čašu da odustanem od posla u školi.
Ulaze, ali on ne prestaje:
- I ovo što idem, majke mi, na ovaj engleski, tačno iz bijesa matere moje. Moj tata kaže da je bolje da se fatim njemačkog, pa da gonim preko granice. I da vam kažem Ćao luzeri.
Zbog nastavnika koji se mogu prepoznati u opisu dječaka sam prestala s radom u školi. Vodim kurseve za djecu. Mislila sam da će ovo biti drugačije. Kao, ipak sam s djecom. Firma je privatna. Ne zapošljavaju neznalice. Dolaze samo oni koji žele da uče – mislila sam. No, ono što društvo i škole proizvode dolazi i ovdje, a to nije nimalo dobro. Dječak unesrećen obrazovanjem sa sviješću o tome kako je naopako postavljeno od ministarske do učiteljske pozicije, a nije ni šesti razred jeste za: Ćao luzeri!
