Slikovnicu Sve je to obitelj, koja je 2011. godine dobila njemačku nagradu za književnost za djecu i mlade Deutscher Jugendliteraturpreis, zagrebački Ar Tresor je preveo i štampao 2013. godine. Slikovnica predstavlja različite porodice, od kojih je ona istospolna, predstavljena na jednom dvolistu obojenom u dugine boje, tek jedna od više pomenutih, bez uobičajenog propagiranja ili negiranja.
Silva Tomanić Kiš, direktorica izdavačke kuće Ar Tresor, za Slobodnu Dalmaciju objasnila je da ovaj događaj ne trebamo povezivati sa referendumom ili iznenadnim nastojanjem da se u škole uvede zdravstveni odgoj; preciznije – ne trebamo povezivati sa aktuelnom politikom Republike Hrvatske. U istom tekstu objašnjeno je da je Ministarstvo kulture RH otkupilo slikovnice i uputilo po jedan primjerak u 175 hrvatskih javnih biblioteka i čitaonica. Iako se slikovnica nije našla na popisu obavezne lektire, šira hrvatska javnost, fokusirana na dvolist obojen u dugine boje, imala je gotovo jedinstven stav: homoseksualna propaganda sa Zapada i rodna ideologija, koje štiti zakon, nasilno se promovišu po školama i svim javnim ustanovama. Radi se o primjerima za pačvork, odnosno dugine obitelji:
Ali kako dvije žene ne mogu dobiti dijete jedna sa drugom, zamolile su Emila. Emil je homoseksualac. On voli muškarce umjesto žena. Tačnije, voli Andreasa. Emil je u braku sa Andresaom. Obojica su oduvijek željeli postati očevi. Pa su se tako Emil, Andreas, Sabina i Tina dogovorili. Prvo su Emil i Tina dobili Karlu. Onda su Andreas i Sabina dobili Martina. (...) Njih dvoje jedan tjedan žive kod dviju mama, a drugi kod dvaju tata.
Ovo sigurno nije idealan način da se djeca, u zemlji u kojoj je istospolnim brakovima usvajanje djece zabranjeno, upoznaju sa homoseksualnim porodicama, jer navedeni primjer sam po sebi nije reprezentativan. Da će se dva LGBT para odlučiti za djecu heteroseksualnom kombinacijom jednako je vjerovatno kao i to da dva heteroseksualna para, u kojima je jedan od bračnih partnera neplodan, urade isto jer se međusobno vole i poštuju. Ukratko, suviše rijetka pojava da bi djeca shvatila poentu zagovaračkog nastojanja. I šta bi bila poenta: ako dijete ima dvije mame, koje svom djetetu pružaju sve ono što mu je potrebno za puni razvoj, onda mu tate ne trebaju?
Naše sagovornice, feministkinja Jasmina Čaušević i filozofkinja i sociologinja kulture Nika Škof, ne dijele sasvim naš utisak:
Nika Škof smatra da šarene porodice ne bismo trebali doživljavati kao neke zadruge: Važno je što se otvara debata oko mnogobrojnosti porodičnih oblika, koja bi eventualno u budućnosti mogla dovesti do slobodnije porodice. Moje mišljenje je da je prikaz šarene porodice previše komplikovan i pomalo nejasan. Bez dodatnog i kompetentnog pojašnjavanja, djeca bi mogla da steknu dojam da je šarena porodica neka komplikovana institucija, gdje je nužna saradnja muškog i ženskog para kroz neki ugovor, dakle djeluje kao neka zadruga, gdje se djeca dijele te im je još uvijek potreban kako muški tako i ženski dio. Dakle, vjerujem da bi bilo moguće šarene porodice prikazati spretnije i jasnije. Prikaz takav kakav jeste samo izaziva suprotstavljanje takvom obliku porodice. Dakle, slikovnica može da izgleda mnogo bolje – jer na kraju imamo osjećaj da je biologija još uvijek najvažniji faktor u porodici (ako posmatramo šarene porodice, mama i tata su još uvijek vrlo važni iako ne žive zajedno i vole osobe istog pola).
Jasmina Čaušević smatra da je slikovnica pozitivan primjer kako životna stvarnost uvijek nadilazi de jure stvarnost. Ono što se dešava u našem okruženju ili nama samima, što nam uvjetuje živote, često nema veze sa tim šta slovo zakona kaže. Iako razni zakoni zabranjuju diskriminaciju, po raznim osnovama, mnogi ljudi su najozbiljnije diskriminisani, i to su situacije u kojima zdrav razum ne može da shvati egzistencijalne probleme, patnju, uzroke zbog kojih neki ljudi nemaju ista prava kao neki drugi ljudi. Ova slikovnica je odličan materijal za sve roditelje, da sa svojom djecom počnu da razgovaraju o različitostima i o tome kakvi sve odnosi postoje u porodicama, kakve bliskosti postoje, i ko sve može da čini porodicu. Koncept porodice mama–tata–dijete samo je jedan od nekoliko rasprostranjenih i prisutnih koncepata. Samo pogledajte oko sebe i vidjećete koliko različitijih ljudi, koji su u različitim odnosima, čini porodice.
Nika Škof cijeli slučaj stavlja u širi kontekst:
Balkansko bojište je bojište identiteta. Identitet se u neprestanom suočavanju sa drugim identitetima jača. Kad u to neprestalno odmjeravanje snaga uđe neka nova ideja identiteta, ona primi udarac sa svih strana, jer se svaka već postojeća treba nanovo definisati u odnosu na nju – taj proces je težak i mučan. Mržnju, diskriminaciju i netoleranciju ne možemo iskorijeniti zabranom nego postepenom kultivacijom svih nas. Najprije trebamo razumjeti otkuda mržnja i diskriminacija prema nekoj grupi; na tim temeljima možemo razumjeti otpor – i to je prva stepenica prema potencijalnoj promjeni. Brigu za djecu, lične interese i trendove ne možemo međusobno odvojiti. Istospolni brakovi su najnoviji i time najkontroverzniji. Prije 50 godina mogli smo se pitati zašto nas brinu porodice sa samohranom majkom, koje su tad bile kontroverza. Teško je govoriti o tome šta jeste ili nije normalno. Dobro ne znači normalno. Važni su međuljudski odnosi a ne forme porodica. Da bi se dijete osjećalo sigurno i voljeno bitan je sadržaj odnosa. Možemo reći da normalno (u smislu dobro za dijete) nije ništa što pruža intenzivnu emocionalnu tjeskobu ili osjećaj djetetu da nije voljeno. Postoji bitna razlika između teorije koju možemo predstaviti i prakse koju živimo. Obrazovanje bi trebalo kreirati svijest o različitosti teorija po kojima u praksi živimo. Ako obrazovanje služi provedbi fiksne ideje o tome šta je dobro a šta zlo (koja se može mijenjati zbog globalnih trendova) nećemo imati tolerantno društvo, nego normativno okruženje koje će imati svaki put ponovo teškoće sa prilagođavanjem na neku novu vrijednost.
Jasmina Čaušević dodaje:
Učenje o različitim seksualnim identitetima i o tome šta sve porodica jeste i ko sve može da čini porodicu mora da bude stvar i državne politike i širih društvenih i akademskih diskusija unutar svih obrazovnih institucija. Iz onoga što piše u stručnim knjigama i što znamo iz ličnih iskustava, djetetu je, prije svega, potrebna nježnost, pokazivanje ljubavi i osjećaj sigurnosti. Iako zvuči kao kliše, roditelj, ili osoba koja se stara o djetetu, mora tom djetetu da pruži sve ovo već navedeno i, naravno, mogućnost da se školuje. To nema veze sa tim ko su roditelji, kojeg su spola ili seksualne orijentacije, već kakvi su prema svojoj djeci. Nama nije normalno da ljudi jedu pse ili kukce, a oni se normalno jedu u Vijetnamu, Filipinima, nekim dijelovima Afrike. Prije 100 godina kod nas nije bilo normalno da žene upisuju fakultete, danas jeste. Nama nije normalno da dijete raste samo sa tatom, bez mame, a kamoli sa dvojicom tata, dok je u zemljama Skandinavije to normalno već decenijama. Primjera koji relativizuju normalnost ima bezbroj i neophodno je da budemo oprezni kada normalno koristimo kao argument. Nominalno je kod nas svaki vid diskriminacije zabranjen, a u našim udžbenicima se ljudi diskriminišu po raznoraznim osnovama, a ako se baš i ne diskriminišu onda se o njima piše, eksplicitno ili prikriveno, na omalovažavajući način – pogledate li naše udžbenike, vidjet ćete da glavni likovi u pričama/zadacima gotovo po pravilu imaju naša etnička imena, nisu nikad u invalidskim kolicima, nisu Romi/Romkinje. Žene su najčešće lukave i prepredene, a ima slučajeva i da se homoseksualnost poistovjećuje sa pedofilijom. Moćni aparat preko kojeg se širi dominantna konzervativna etno-nacionalna ideologija jesu upravo udžbenici i školska lektira. Obrazovanjem, koje stalno revidira svoja znanja, prati nova naučna/stručna saznanja i iz udžbenika uklanja diskriminatorne i uvredljive sadržaje – argumentima koji se ne oslanjaju na dogme i prevaziđene činjenice, sve to može da se promijeni.
Činjenica je da se kroz većinu školskih sadržaja porodice prikazuju tradicionalno, mama, tata i djeca. Objašnjeno je ko je mama, ko je tata, ko i pod kojim uslovima može biti njihovo dijete, i koje su njihove uloge. Analiza udžbenika 1+1=0 na izvrstan je način dekonstruisala cijelu tu jednostranu i suženu perspektivu. Nakon što pročitate tu analizu, biće vam jasnije zašto je objavljivanje slikovnice Sve je to obitelj važan korak u obrazovanju.
Istina je da djeca oko sebe ne vide samo porodice kakve opisuju zvanični i patrijarhalni udžbenici. U njima ne piše ništa o tome kako se osjećaju djeca koja nisu po pravilu. Koliko ima takvih (tata živi sa nekom drugom ženom; roditelji razvedeni; imaju očuha, neku drugu majku, polubraću ili polusestre; usvojeni; dio su nekog SOS dječijeg sela; nemaju jednog od roditelja; cijeli život žive kod dede, bake ili tetke jer su im roditelji ovisnici o kokainu, alkoholu i sl.; roditelji se više ne vole; zbog neke fizičke ili mentalne teškoće su napušteni od nezamjenjivih forever together roditelja iz udžbenika; žive u neuslovnim domovima za nezbrinutu djecu; svakodnevno proživljavaju nasilje u porodici – batine, svađe i ponižavanja itd.)? Svi ovi primjeri su, svidjelo se to nama ili ne, uvijek bili i biće dio života naših školaraca, i ne čine jedan zanemariv broj. Škola koja to ignoriše, zarad tradicije i konzervativnih političkih pokreta, povređuje i djecu i osnovne ciljeve svoga djelovanja i postojanja.
