Zakon o radu Federacije BiH svojim članom 5. garantuje svim osobama koje traže posao kao i onima koje već rade da ne mogu biti stavljene u “nepovoljan položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, te tjelesnih i duševnih poteškoća.” To znači da se svima koji žele da rade osigurava ista polazna osnova, a da se kroz intervju te kasnije radom pokazuje stručnost nastavnog kadra. Međutim, Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona donosi Pravilnik o uslovima, kriterijima i postupku zapošljavanja u javnim ustanovama osnovnog i srednjeg obrazovanja na području TK koji je u svojoj suštini diskriminatoran te se kosi s federalnim Zakonom o radu. Imamo državni aparat koji na federalnom nivou donosi zakone koji ne vrijede na nivou kantona.
Jedan od takvih zakona jeste i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o dopunskim pravima demobilisanih branitelja i članova njihovih porodica TK, donesen neposredno nakon februarskih protesta, u martu 2014. godine, kojim se boračkoj populaciji i članovima njihovih porodica bez obzira na starosnu dob osigurava povlašten položaj prilikom zapošljavanja. Njegova je sprovedba u obrazovnom sistemu definisana pomenutim Pravilnikom o zapošljavanju u školstvu. Time se do kraja degradira princip stručnosti i ukida znanje kao mjerilo stvari u obrazovanju. Uostalom, šta ćemo s masom, na ovaj način, diskriminisanih osoba, koje, zbog starosne dobi, nisu imale priliku ratovati? Jesu li one krive što su rođene neposredno prije, u vrijeme ili nakon ratnih sukoba? Trebamo li ponovo izazvati ratne sukobe kako bismo svi bili jednaki, tj. kako bi i mlađe osobe stekle prava po osnovu boračkih zakona?
Dalje, navedenim Pravilnikom se omogućava direktorima škola da sami biraju komisiju za intervju (čiji članovi su i sami) koja ima diskreciono pravo da ispituje i boduje kandidate a da ne daje nikakvo obrazloženje za to bodovanje. Komisija boduje kandidata, međutim, postavlja se pitanje: ko boduje komisiju? Komisije su vrlo često u sukobu interesa i često se dešava da član komisije boduje svoje dijete ili bračnog partnera/partnericu. Takav slučaj desio se u Osnovnoj školi u Lukavici, Općina Gračanica, prošle godine. Direktor je bodovao svoju suprugu koja je naposljetku dobila posao. To je valjda sporno svugdje na svijetu osim u Tuzlanskom kantonu, jer je pomenuti slučaj prijavljen Kantonalnoj inspekciji rada, a ona je utvrdila da je cijeli proces proveden u skladu sa zakonom. Lako je vidljivo da je cijeli sistem dobro umrežen i teško promjenjiv jer se smišljeno postavlja sistem vrijednosti koji marginalizira kriterij znanja, čime vladajuća aparatura ustvari kupuje vrijeme odlažući trenutak kada će se postaviti suštinsko pitanje u obrazovanju: kako odvojiti znanje od neznanja? Ukoliko je pojedinac u konkursnom procesu oštećen, a pri tome ne pripada nekoj političkoj partiji ili ne dolazi iz neke određene nacionalne skupine, onda teško da će ga iko zaštititi.
Ovih dana internetom kruži video klip koji pokazuje norveške policajce kako u jednom gradiću zaustavljaju saobraćaj na autoputu da bi patka s desetak pačića nesmetano prešla na drugu stranu. Dok sam gledao taj video, razmišljajući o obrazovanju u BiH, nije mi se moglo oteti pitanje: šta je bolje, biti patka u Norveškoj ili prosvjetni radnik u Bosni?
