Iskustvo pripravničkog rada poražavajuće je za svakog studenta koji vjeruje da je nakon pet godina studija spreman da zakorači u učionicu. Tek kada sam počeo raditi, shvatio sam da jako malo fakultetskog znanja može biti iskorišteno u školi. O praksi nisam znao apsolutno ništa: upisivanje časa, struktura dnevnika, pismene vježbe i zadaće, ocjenjivanje, zbornica, uprava škole – sve je to tek trebalo upoznati. Osjećao sam se kao brucoš – zbunjen i neiskusan. Ali kako sam se upoznavao s praksom ili barem njenim osnovnim elementima, počeo sam se susretati sa pravim problemima mog budućeg poziva. Većina pripravnika nikada se ne nađe u problematičnim situacijama jer se u školi zadrže prekratko, njima se daju mehanički zadaci koji ne omogućavaju susret s pravim nastavničkim problemima. Ja sam imao sreće.
Mjesec dana nakon početka školske godine testirali smo učenike i učenice šestih i sedmih razreda da bismo znali kako su usvojili novo gradivo i kojim tempom da nastavimo dalje (da li možemo raditi nove lekcije ili je potrebno još jednom ponoviti). Test je bio prelagan, analizirale su se iste rečenice koje smo radili dan prije. Bilo je predviđeno da se test radi petnaest minuta, ali su učenici dobili pola sata da završe test, a petnaest minuta prije testa iskoristili smo da još jednom ponovimo ono što smo radili i ono što će se od njih tražiti. Sve je išlo prema planu do posljednjeg trenutka. Kada smo pokupili testove, učenica se rasplakala jer nije stigla završiti. U tom trenutku sam shvatio ograničenja obrazovnog sistema koji sam prošao. Pored svih ispita koje položimo u pet godina studija, svih knjiga koje pročitamo, pred situacijom kakva je ova svaki pripravnik će ostati paralisan – nesposoban da reaguje na bilo koji način. Srećom, u mojoj situaciji tu je bila nastavnica, pa nisam ni trebao, niti se od mene očekivalo da išta uradim. Ali šta da nije? Ili još bitnije, šta kada ne bude? Sutra ćemo ostati sami u učionici sa svim tim sitnim problemima s kojima se ne možemo nositi jer se s njima nikada nismo, pa ni teorijski, susretali. Koji je pristup najbolji? Sve te pedagogije, metodike, didaktike, psihologije, nastavna umijeća koja prođemo ne pripreme nas ni na jednu ovakvu situaciju, ne bave se praksom, i u konačnici, beskorisna su. Kada se nađemo u učionici ne postoji nikakva razlika između nekoga ko je završio nastavnički smijer ili bilo koji drugi. Jednako smo nespremni. Ali ovaj sitni problem tek mi je otvorio vrata niza krupnijih problema koji čine nastavničku svakodnevnicu.
Mnogi učenici su dobili niže ocjene na tom testu nego što su imali prethodne godine. To je razumljivo, naročito kod šestih razreda koji su se tek odvojili od učiteljice, i kod razreda koji su promijenili predmetnog nastavnika. Zbog toga je dobro da učenici barem jednom promijene nastavnika: uče se prilagođavati novim kriterijima i situacijama, što je koristan alat kako u budućem školovanju tako i u životu općenito. Naravno, neki su učenici dobili više ocjene nego što su očekivali, ali to nikada nije problem. Ako se objektivno sagleda situacija, ona je idealna za početak godine: nastavnik je testirao učenike, dobio povratnu informaciju o tome koliko oni znaju, učenici su dobili informaciju o kriteriju nastavnika, o tome šta se od njih očekuje i motivaciju za dalji rad. Svi oni koji su dobili niže ocjene od očekivanih motivirani su da počnu raditi odmah na početku, da bi ostvarili željeni rezultat. Taj test je poziv na buđenje prije nego što bude prekasno. Sa tek dvije obrađene lekcije, imaju vremena da stignu savladati propušteno gradivo bez velikog napora. To im je omogućio i čas analize testa. Bio je to školski primjer dobrog metodičkog pristupa. Ali, kao što sam već rekao, metodika nas ne pripremi za ono što se u stvarnosti dešava.
Nekoliko dana kasnije saznao sam da su se roditelji žalili na ocjene, navodeći niz nepravilnosti koje su uočili kroz priče uplašene djece koja smišljaju način kako da opravdaju slabe rezultate. U konačnici, to se svelo na zahtjev da se ocjene ponište, a takozvane nepravilnosti postale su sasvim nebitne. Sa mnogo perfidnih, indirektnih prijetnji, uključujući i to da ukoliko ocjene ostanu ja neću moći završiti svoj pripravnički rad, zbog veza u Ministarstvu, iako lično s ocjenjivanjem nisam imao posla, upoznao sam se sa stvarnom praksom u školi. Srećom, iskustvo i znanje moje mentorice pokazalo se ključnim za rješavanje problema. Uostalom, mene rješenje nije ni zanimalo u datom trenutku jer sam bio previše razočaran stvarnom slikom mog budućeg poziva. I konstantno sam mislio na tu jadnu djecu zarobljenu i uplakanu pred stravičnim očekivanjima roditelja. I taj plač koji nije prestajao većinu velikog odmora. Da li je to poziv u pomoć?
Dugo sam nakon završetka pripravničkog rada mislio o tome. O djeci koja žive pod staklenim zvonom, koja moraju imati sve petice, koja ne smiju kući donijeti trojku, kojima nastavnici ne smiju dati trojku, i koja će, kao i moje kolegice i kolege, pred ispit na fakultetu piti po dva-tri leksilijuma, nesposobni da pomisle na poraz i očekujući za njega neku strašnu kaznu. Tada sam odlučio da anketiram te učenike i bliže se upoznam sa problemom koji me sutra čeka.
Iako je većina na prvo pitanje: Kome je najvažniji tvoj uspjeh u školi? zaokružila odgovor pod e – meni (65%), a na drugo pitanje: Kako se tvoji roditelji ponašaju ako dobiješ nižu ocjenu? odgovor pod a – razgovaraju sa mnom (37%) i pod b – pomažu mi da savladam gradivo (37%), odgovori koje su učenici ponudili na treće pitanje: Kako bi volio/voljela da se tvoji roditelji ponašaju kada dobiješ lošu ocjenu? zapravo otkrivaju poražavajuća iskustva. Anketa pokazuje i to koliko je složena svijest učenika šestih i sedmih razreda: uprkos tome što im je ponuđeno da zaokruže odgovore koji bi sugerirali zlostavljanje, mnogi zaokružuju one odgovore koji su poželjni i očekivani. Veliki broj anketa urađenih sa šestim i sedmim razredima Osnovne škole Meša Selimović pokazuje da su učenici zaokružili onaj odgovor koji je u suprotnosti sa onim što njihovi roditelji urade. U datom primjeru, učenik je u drugom pitanju zaokružio odgovor pod b: Kada dobijem nižu ocjenu roditelji mi pomažu da savladam gradivo, da bi u trećem pitanju napisao: Kada dobijem lošu ocjenu volio bih da mi [roditelji] pomognu, a ne da me tuku i da viču na mene. Svaka ocjena je za učenika. Rezultati ankete su poražavajući. Čak i pored činjenice da su učenici zaokruživali odgovor da je njima samima najbitnija ocjena, a potom pisali kako ih roditelji tuku, 31% učenika je svjesno da su njihove ocjene bitne samo roditeljima. Kakve to posljedice ima po dijete? Izloženost roditeljskom pritisku da ima sve petice, dijete čini anksioznim, što u konačnici ima za posljedicu da dijete ostvaruje očekivanja roditelja, te smatra da će biti prihvaćeno samo ako ima sve petice. Ne smijemo zaboraviti da je jako važna percepcija djeteta kakva očekivanja imaju roditelji (profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dr. Jadranka Kolenović-Đapo).
Rezultati testiranja pokazuju da fizičko nasilje ne daje apsolutno nikakve rezultate prilikom odgoja djeteta. Dijete se na određen vremenski period i dok je u prisustvu onog ko ga je kaznio suzdržava od sličnog ponašanja, ali ga i bolje pamti. Djeca koja su odgajana fizičkim kaznama imaju veće šanse da ponove ponašanje zbog kojeg su kažnjena. Osim toga, ona usvajaju model ponašanja da je opravdano fizički kazniti nekoga ko je slabiji i ne postupa onako kako mi od njega očekujemo. U konačnici, ovakav odgoj često ostavlja dugotrajne psihičke posljedice na dijete: Granice [između maltretiranja i motivisanja djeteta] su jasne, motivirati znači usmjeravati prema cilju, maltretiranje nije opozit motivaciji. Maltretiranje ima samo negativne konotacije. Dijete dobiva povratne informacije da ne vrijedi, razvija nisko samopoštovanje i kandidat je da bijes koji se nakuplja u njemu ispolji eksternalno i u svakom slučaju vodi ka lošoj prilagodbi u svim segmentima života (prof. dr. Jadranka Kolenović-Đapo).
Kako da nastavnik primijeti da se nešto dešava sa pojedinim učenikom, da postaje anksiozan, da se nalazi pod velikim stresom? Problem sa ovakvim pritiskom je što on onemogućava učenike da kreativno razmišljaju. Pritisak funkcionira kada treba obaviti neki mehanički posao, ali tamo gdje treba uključiti kreativnost, kao npr. na času pismene zadaće, pritisak će kod većine stvoriti blokadu i negativno djelovati po njihove rezultate. Tada se krug polako zatvara: slijedi loša ocjena, kazna, ponovo pismena zadaća, pritisak, ocjena, kazna...
Nastavnici opažaju djecu, zaključuju o njima, njihovim osobinama, ponašanju i mogu prepoznati da li dijete izvršava očekivanja roditelja. Često i djeca verbaliziraju da ne smiju kući ako ne dobiju bolju ocjenu (prof. dr. Jadranka Kolenović-Đapo).
S druge strane, da li su mladi nastavnici i nastavnice spremni da se nose sa pritiskom roditelja koji zahtijevaju od nastavnika da njihovo dijete ima određen prosjek ocjena? Naročito na kraju školske godine, roditelji vrše pritisak na nastavnike i upravu škole, da bi njihovo dijete imalo što bolji prosjek, vjerujući da će ih na taj način upisati u srednje škole. Velikom broju roditelja bitna je samo ocjena, oni ne motivišu djecu za sticanje znanja već za što veći prosjek. To nije samo problem roditelja, to je problem sistema obrazovanja i društva: cijelo društvo se okreće oko novca, niko se više ne bavi suštinama. Tako da nije čudno da je sve više roditelja koji zahtijevaju od nastavnika ocjene za svoje dijete (Milena Lučić, školska pedagogica i psihologinja). U tom ludilu sindroma 5,0 prosjeka, želje učenika redovno su zanemarene.
Pored silnog znanja koje moramo savladati da bismo ga mogli prenijeti na učenike, postoji toliko kompetencija za koje naš obrazovni sistem nema vremena, i koje su, stoga, svedene na puku formalnost. Iskustvo pripravničkog rada poražavajuće je za svakog studenta koji vjeruje da je nakon pet godina studija spreman da uđe u učionicu, ali ne zbog toga što mi nemamo znanje koje treba prenijeti učenicima, već zbog toga što nismo spremni da se nosimo sa teškim položajem u kojem ćemo se naći jednom kada zakoračimo među složene odnose učenika, roditelja, uprave škole i kolega. I na koncu, sa ovakvom petogodišnjom pripremom, budućim nastavnicima i nastavnicama ne preostaje ništa osim da se oslone na vlastitu intuiciju: kako motivirati učenike, kako gradivo prilagoditi nemirnima, kako pristupiti učenicima sa poteškoćama, kako održati radnu atmosferu, koji je najbolji način da se saopće ocjene, kako razviti dobru komunikaciju a zadržati poštovanje? Šta uraditi kada učenica plače?
