Prije desetak dana u sarajevskoj mjesnoj zajednici Otoka održana je javna rasprava na temu nacrta budžeta Općine Novi Grad. Rasprava je trajala više od dva sata, a za Školegijum je bio zanimljiv dio vezan za "grant 614200" – "Tekući transfer za nabavku udžbenika za učenike prvih, drugih, trećih i četvrtih razreda u iznosu od 550.000 KM“.
Većina prisutnih se nakon rasprave složila s prijedlogom rukovodstva Mjesne zajednice da se iznos umanji i dio predviđenog novca preusmjeri na jednokratnu pomoć penzionerima. Ako na stranu ostavimo slabu utemeljenost tog prijedloga (zašto bi se baš od obrazovanja uzimalo i davalo penzionerima?), javna rasprava osvijetlila je nekoliko zasjenjenih stvari.
Prvo, nabavka zastarjelih udžbenika nije ulaganje u obrazovanje, pogotovo ne udžbenika koji su loši ili ih nastavnici ionako ne koriste. To je tada ulaganje u izdavače za koje se može u dva koraka ustanoviti povezanost sa političkim strankama ili ideološkim platformama na kojima stranke grade svoje politike.
Drugo, predstavnici Općine, koji su došli da "brane" Nacrt budžeta (i koji su to uglavnom uradili korektno, strpljivo, sa dobrim poznavanjem stvari na terenu) nisu imali odgovor na pitanje čija je to odluka bila: da se pola miliona prebaci izdavačima. Tj. na osnovu koje analize potreba obrazovanja, kakvog i čijeg elaborata, čije vizije razvoja školstva u Općini je neko ispunio tu kućicu u tabeli predviđenih troškova/ulaganja/rashoda... u ukupnom iznosu od 51.392.000,00 KM (koliko iznosi ukupan budžet Općine za 2023.). Predstavnici Općine su priznali da elaborati ne postoje, složili su se s tim da bi se na kraju prve četvrtine 21. stojeća nacrt mogao napraviti i tako da svaka (za početak veća, a poslije i sve) stavka ima svoj istorijat, koji se klikom na monitoru građanina otvara i nudi sve odgovore na pitanja opravdanosti, odgovornosti, dovoljnosti...
Na isti način građani Općine Novi Grad neće dobiti odgovore na pitanja koje će im dobro donijeti trošak od 330.000,00 KM za "rekonstrukciju i investiciono održavanje stadiona Otoka". To i druga slična pitanja ne znače da ulaganje nije opravdano. Ono što sigurno nije opravdano jeste da se ne zna ko iza prijedloga i s kojim argumentima stoji.
Bez tog "dodatka", materijali za javne rasprave, koje bi trebale biti temelj demokratskog odlučivanja, ostaju samo gomila računovodstvenih stavki koje većina ljudi ne umije i nema strpljenja čitati. Pa onda javne rasprave više nisu rasprave, jer se ne može ni o čemu kvalitetno raspravljati kad se ne zna ZAŠTO se nešto planira i radi, a onda više nisu ni javne, jer građani ne učestvuju. Od nekoliko hiljada stanovnika Mjesne zajednice Otoka raspravi održanoj 11. novembra prisustvovalo je 16 građana.
Tako umjesto javnih rasprava na kraju dobijemo pribavljanje alibija za politiku trošenja novca koju vodi aktuelna stranačka većina. Sve je transparentno, ali se ne vidi skoro ništa.
To je, između ostalog, moguće, i neće se vjerovatno uskoro ni promijeniti, jer se ulaganje u stari papir računa kao ulaganje u obrazovanje. Možda bi više smisla bilo ulagati u modernizaciju školskih biblioteka, finansiranje školskih sekcija, organizovanje kvalitetnih školskih takmičenja (kao podrška kurikularnoj reformi), opremanje kabineta, sala i igrališta, nagrađivanje izuzetnih nastavnika, podizanje na viši nivo tzv. "stručnih usavršavanja"... Nije, dakle, problem s javnim raspravama samo ono čega u njima ima (npr. po 50.000,00 KM datih iz Općine Novi Grad za podršku projektu izgradnje Muzeja "505. Viteške brigade" u Bužimu i podršku projektu izgradnje Doma oslobodilaca u Goraždu), nego i sve ono čega u njima nema.
Neulaganje u bolju školu je ulaganje u bolju prošlost.
