Ko je smislio sintagmu ishodi učenja? Pokušavam sebi razjasniti šta ona znači, jer čitava priča oko reforme kurikuluma u Zeničko-dobojskom kantonu vrti se oko fraze definisanje ishoda učenja.
Da li smo do sada radili bez ishoda? Da li su decenijama prolazile generacije đaka koje nisu znale zašto nešto uče, pa se sada veliki mudraci dosjetili da to treba objasniti? Šta su donosile ranije reforme?
Prva reforma desila se 2003. godine uvođenjem izbornih područja u gimnazije Zeničko-dobojskog kantona. Ona je kantonalnoj vladi donijela veliku finansijsku korist jer je smanjen ukupan fond sati na nivo ukidanja tri gimnazije. Pojašnjenje je bilo da se ide u pravcu rasterećivanja učenika od za njih nevažnih nastavnih predmeta. Međutim, veliki broj gimnazijalaca time je oštećen zbog činjenice da svi ne uspiju upisati željeni studij i tako se nađu nepripremljeni za studij na alternativnom fakultetu. (Činjenica jeste da veliki broj učenika i učenica bira izborno područje koje i njihovi prijatelji ili prema predmetnom nastavniku koji ima blaže kriterije ocjenjivanja, pa se dešava da učenik koji je završio prirodno izborno područje upiše pravni fakultet ili učenica iz jezičkog izbornog područja upiše ekonomiju i slično, ali to sada nije tema.)
Druga reforma kurikuluma bila je 2008. i nije donijela dramatične promjene kao prethodna, ali je i dalje išla u pravcu rasterećivanja, tako da smo, naprimjer, umjesto četiri pismena zadatka za izborna područja, izuzev jezičkog, dobili tri pismena zadatka iz bosanskog jezika i književnosti (pišem iz svoje perspektive). Ishodi učenja u tom reformisanom kurikulumu dobili su jedno poglavlje na dvije strane, koje ovdje ne mogu citirati zbog obima.
Ishod znači rezultat. Nastavnik bi trebao nekome predočiti rezultate, bar one očekivane. Kao da je dosadašnji rad prosvjetnih radnika bio mlaćenje prazne slame. Ova mi priča miriše na ponovno ponižavanje profesije, jer definisanje ishoda ne treba nama koji smo u prvim borbenim redovima, nego Pedagoškom zavodu i Ministarstvu. Zamišljam neki autoritet negdje gore koji nam govori: Dosta ste vi hljeba džaba jeli. Ima da mi pokažete šta ćete, kako i zašto raditi!
U praksi bi to izgledalo ovako: obrađujem lektiru i, nakon te reforme, trebam u pripremi i mjesečnom planu objasniti svojoj pedagogici, direktoru i savjetniku šta hoću da postignem obradom tog djela. Da li ću možda zaboraviti zašto sam u učionici ako to ne navedem? Ili je bitno ispuniti formu, a u učionici možete raditi šta vam je volja?
Mislim da definisanje ishoda učenja znači samo dodatni administrativni posao za nastavnice. Hoće li neko promijeniti nešto u svom radu zato što se ti ishodi učenja moraju navesti u pripremama za časove i u mjesečnim planovima? Neće!
Apsurdno je i da ova reforma obuhvata samo osnovne škole i gimnazije, a kurikulumi za srednje tehničke i stručne škole nisu promijenjeni od 1995, kada su uglavnom prepisani iz onih iz 1990. godine! Koga briga šta se to promijenilo u elektrotehnici za ovih 25 godina! Kad bi reformisala tehničke škole, Vlada bi, avaj, morala investirati u njihovu opremu, što joj nije u interesu.
Polaganje maturskih ispita u tim školama još uvijek je, kao prije tridesetak godina, iz bosanskog jezika i književnosti (pismeni ispit), engleskog jezika (pismeni i usmeni ispit), matematike (pismeni i usmeni ispit) i đaci brane maturski rad iz stručnog predmeta (rad i usmeni ispit). Reforma iz 2003. gimnazijalcima je i tu donijela rasterećenje jer se polaže samo pismeni ispit iz bosanskog jezika i književnosti i brani se rad iz predmeta karakterističnog za izborno područje koje je učenik pohađao. Dakle, do sada smo samo rasterećivali đake, a sada, novim ishodima, čini mi se samo opterećujemo nastavnike i nastavnice!
A šta ćemo mi koji smo prošli kroz osnovnu i srednju školu bez definisanih ishoda učenja u nastavničkim pripremama? Kuku i lele! Jesmo li osakaćeni po svim pedagoškim, metodičkim i didaktičkim stavkama? Jesu li su naše kognitivne spoznaje ograničene?
