Priču o Bereniki moguće je započeti nebeski i zemaljski, jer događaji o kojima se pripovijeda pripadaju mjerljivom zemaljskom vremenu, da bi se pred kraj priče premjestili tamo gdje ono što zovemo vrijeme i prostor mjerimo beskonačnošću. Počnemo li s kraja, početak priče bi mogao biti ovakav:
Berenikina kosa, čiji je latinski naziv u astronomskoj nauci Coma Berenices veoma se dobro raspoznaje na slikama svemirskog teleskopa Hubblea i, mada ne baš tako dobro, drugih jakih teleskopa kojima zvjezdoznanci i drugi radoznalci traže i ispituju već znane, ali i još neotkrivene svjetove. Za vedrih proljetnih i ljetnih noći, grupa zvijezda Berenikina kosa svjetlucaće slabim sjajem i golom oku pažljivog ispitivača sjevernog neba. To slabo svjetlo Berenikine kose prevalilo je do ispitivačeva oka gotovo nepojamnih 290 miliona svjetlosnih godina. Svjetluca kosa Berenikina s dvije stotine i devedeset miliona onih udaljenosti koje pređe svjetlost za godinu dana brzinom od oko 300 miliona metara u sekundi. Tu bi mogao biti kraj priče uzet za njen početak. Takav početak priče koji bi počeo od njenog kraja mogao bi završiti i kakvom tužnom notom. Recimo da bi takvu notu mogla odsvirati završna rečenica: Nikad niko neće pogledom izbliza pomilovati Berenikinu kosu. Eto tužnog kraja.
Ako ipak odlučimo da početak priče ne bude njen kraj, počeli bismo je, kako rekosmo, zemaljski.
Nakon što se onaj Damoklo iz prethodne priče koliko-toliko smirio i oslobodio straha od mača nad Dionizijevim prijestolom na kom je do maloprije sjedio, izađe pred Dionizijeve mramorne dvore, sjede na mramorni stepenik još uvijek mlak od vreline dana i zagleda se u vedro ljetno nebo što zvjezdano svjetluca. Pomisli Damoklo kako je ipak i baš dobro što je onaj mač nad Dionizijevim prijestoljem onako strašno prijetio, jer osjeti Damoklo da se nešto duboko u njemu promijenilo. Bila je to promjena nabolje i mi za takvu promjenu možemo slobodno reći da je to bila pozitivna moralna promjena.
A misleći o toj promjeni, pomislio je u sebi upravo ono što je mnogo i mnogo godina kasnije izrekao jedan mudrac po imenu Immanuel Kant, iz grada Königsberga, a izrekao je to, otprilike, možda i tačno, ovako:
Postoje dvije stvari koje me uvijek ispunjuju poštovanjem i udivljenjem – zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni.
I tako, duše slobodne od zavisti prema bilo kom zbog bilo čega, Damoklo zadrža pogled na grupi zvijezda slabačkog sjaja. Srećom, nije mu palo na pamet da se zapita kako je ime toj grupi zvijezda. I da se zapitao i kojekuda možda i raspitivao, od tad pa do kraja svog života, imena zvijezdama ne bi saznao, jer te zvijezde imena još nisu imale. Tako bezimene svjetlucale su svakom ko bi ih pogledom našao i na njima ga zadržao. A ime? Ime su dobile znatno kasnije, gotovo stotinu godina kasnije.
(Erastotetn)
Neki stari pisani tragovi govore da je Eratosten iz Cirene ili Kirene, nazvan ocem geografije, nazvao tu grupu zvijezda Arijadnina kosa i Berenikina kosa. Je li prvo bilo ono drugo ili je prvo bilo ovo prvo, to se iz tragova koje smo našli ne da iščitati. Nije možda ni važno jer je ono drugo jedino do danas ostalo. I bolje, jer Arijadna svakako pripada jednoj drugoj priči. Ne možemo tačno znati ni kada je Eratosten iz Cirene ili Kirene imenovao one zvijezde. Nije mu to, kako bi se to danas reklo, bio prioritet (oni među nama današnjima koji igraju uloge političara i slične vole umjesto prioritet reći agenda). Nije ime onih zvijezda bilo nešto prvo na Eratostenovoj agendi, jer je Eratosten u ono davno doba imao i prečeg posla, između ostalog je dokazivao da je moguća plovidba oko svijeta, a bavio se i izračunavanjem opsega Zemlje. Šta će kad nije imao pametnijeg posla – rekli bi filozofi koji su smislili široko prihvaćenu krilaticu Gledaj ba od ćeg živiš. (Vjerovatno se tada svijet podijelio na one koji se ne pitaju ništa i na one koji žive tražeći uporno odgovore na sva ona pitanja koja je filozofska nauka postavila hiljadama godina ranije i na koja filozofija do dana današnjeg nije dala konačnog odgovora, pa mislioci i dalje misle i pišu, jer oni što pišu ne pišu zato što su dosegli istinu već zato što nisu – kako je otprilike zaključio mudrac Lao Tse). Nego, govorili smo o Eratostenu: živio je Eratosten od 276. do 194. godine i za svoje 82 godine života dobro zadužio svijet, koji ga je, uglavnom, zaboravio. A one zvijezde Eratosten nije mogao nazvati Berenikina kosa prije 247. godine (ako smo se dobro snašli među onolikim i onakvim davnim godinama, a i ako nismo nije to baš presudno za ovu priču) jer...
(Aleksandrijska biblioteka)
U ovoj tački priče moramo zastati i izabrati njen nastavak. Možda bi to trebalo biti ono doba kad je Aleksandar Makedonski ili Aleksandar Veliki osnovao jedan od za istoriju kulture najznačajnijih gradova svijeta: Aleksandriju. Znalci kažu da je to bilo 332. godine one ere što je prethodila našoj, a neki drugi znalci misle drugačije pa kažu da je Aleksandar Aleksandriju, koja će postati nova prijestolnica Egipta, osnovao 331. godine. Ali za ono što će se u Aleksandriji događati nakon njena osnivanja to malo razilaženje među znalcima je baš prava pravcata sitnica. Mnogo je važnije da je nakon Aleksandrove rane smrti (323. godine) vladavinu u Egiptu preuzela kraljevska dinastija Ptolemejaca. Prvi od njih bio je Ptolemej I Soter, jedan od najpouzdanijih Aleksandrovih vojnih zapovjednika i, što se nas tiče, za nas drugi po važnosti Ptolemejac ili Ptolemejević (najvažniji nam je ipak Ptolemej III, a zašto – vidjeće se malo kasnije.) Soter nam je važan jer se smatra da je baš on osnovao čuvenu i po svem svijetu poznatu Aleksandrijsku biblioteku.
Ta je biblioteka postojala više od šest stotina godina i u njoj je ljudima željnim znanja stajalo na raspolaganju 600.000 svitaka iz kojih su mogli učiti sve ono što se o svijetu tada znalo, a ima i onih koji dokazuju da je tih svitaka bilo čak 700.000. Držeći biblioteku i sve te svitke u njoj poganskim djelom (pogani su iz jevrejske i kršćanske perspektive bili pripadnici neke od mnogobožačkih religija), biblioteku je 390. godine naše ere najvećim dijelom razorio kršćanski biskup Teofil. Povijest ove biblioteke počinje, kako se jasno vidi, jednim Ptolemejcem, a završava jednim biskupom. Ptolemeja I naslijedio je Ptolemej II Filadelf, koji Aleksandriju učini središnjim mjestom helenističke kulture, a Filadelfa nasljeđuje Ptolemej III.
(Berenika)
S ovim Ptolemejem u našu priču ulazi Berenika, kći cirenskog kralja Maga. U Cireni otpočinje onaj na početku pomenuti zemaljski dio priče o Berenikinoj kosi. A priča o Cireni počinje osnivanjem starogrčke kolonije na afričkoj obali Sredozemlja oko 630. godine stare ere. Njeni su ostaci u dolini pod planinom Džebel Ahdar, petnaestak, kažu, kilometara istočno od grada Al Bajda u Libiji. Cirenu je, kako pouzdani izvori tvrde, osvojio Aleksandar Veliki 299 godina nakon njena osnivanja – 331. godine (iste one kad je osnovao Aleksandriju, ako godina njena osnivanja, kao što rekosmo, nije bila 332. godina one ere). Nedugo zatim sjena i utjecaj Ptolemejevića prostrli su se i nad Cirenom pa je Berenika, koja je nakon očeve smrti postala cirenska kraljica, spočetka možda iz političkih razloga, došla u doticaj s Ptolemejem III Euergetom i udala se za njega. Ako su se dvorovi (onaj moćni egipatski pod Ptolemejcima i Ptolemejem III i onaj cirenski Berenikin) tako blisko povezali zbog kakvih nesentimentalnih razloga to jest razloga koji nisu zasnovani na osjećajima ljubavnim (što je isto toliko teško potvrditi koliko i odreći), uskoro će se potvrditi da je Berenika strasno i duboko zavoljela muža svog Ptolemeja.
(Retardacija)
Moraćemo sad zastati na ovom mjestu priče, što će nužno dovesti do retardacije to jest zadržavanja epske radnje, a drugačije ne možemo jer tako zahtijeva naša priča.
Ruku na srce, o Ptolemejcima se kao ljudima baš i ne govori dobro. Bar ne uvijek i ne svuda. I to ne samo zato što su vladali despotski – jedan njihov kritičar (dobro, recimo i njegovo ime: Hartmut Bastian) čak kaže da su vladali kao potpuni nitkovi – i ne samo zato što su zahtijevali (kaže isti kritičar) da im se ukazuju božanske počasti pa su s tih božanskih visina zaključili da na zemlji i nema krvi koja bi bila dostojna da se miješa s njihovom (da se pozovemo na riječi pomenutog kritičara), već i zato što su baš zbog tih krvnih pitanja za svoje žene uzimali vlastite sestre, ako su ih imali, naravno. Radilo se, dakle, o onom što se zove rodoskrvnuće, što se protivi stanovištima današnje genetike. Možda je zanimljivo napomenuti da je, koliko se zna, zadnji izdanak takvih ptolemejskih brakova između braće i sestara bila po ljepoti čuvena egipatska kraljica Kleopatra.
Ta pitanja su vrlo složena, dakako, pa se protežu sve do dana današnjeg, kad se mogu čuti mišljenja i preporuke da se djevojke trebaju udavati samo za mladiće vlastite vjere, a da mladići trebaju uzimati samo djevojke svoje vjere. Ali smo ovim pitanjem samo produžili retardaciju radnje ove priče, pa se sad vraćamo bliže njenom glavnom toku.
(Berenika i Euerget)
Kako rekosmo, Berenika je duboko i strasno zavoljela muža, a on se odmah nakon vjenčanja spremio kako valja za rat i otišao ratovati sa sirijskim Seleukidima. Sad priča o Bereniki sigurno postaje ljubavna priča. Doduše, ne znamo je li ta ljubav bila obostrana ili je samo Berenika duboko zavoljela svoga muža, a on ratovanje pretpostavio ljubavi. U strahu da će joj smrt ugrabiti dragog, jer u ono doba nisu u ratovima ginuli samo obični vojnici nego i kraljevi, Berenika je čim je Euerget s vojskom nestao s vidika otrčala do obližnjeg Afroditinog hrama, bacila se ničice pred boginjin kip i u suzama zamolila Afroditu: O cvjetnotrava boginjo divna, molim ti se! (Željeli bismo ostaviti što je moguće manje nejasnoća u ovoj priči pa ćemo prekinuti Bereniku u molitvi, mada vrlo dobro znamo da u tom poslu nije lijepo nikoga prekidati jer se kad je riječ o molitvi radi o istoj vrsti logike kakva je sadržana u riječima prodavača srećaka: Ko ne kupi, neće ni dobiti. Berenika zove Afroditu cvjetnotravom zato što su u Afroditina vremena za njenim stopalima gdje god je kročila, pa makar i po golom kamenju hodala, ostajali bokori mirisnog šarenog cvijeća u travi.) Vidjela si i sama, Afrodito radodajna, da je dragi moj u rat strašni eto otišao a ja, što prije neg što mu dođoh za ljubav tjelesnu nisam ni znala, ljubavi s njim se ne nasitih i gotovo je ne okusih. A ti, Afrodito ljubozovna, ljubila si one što najljepši su među bogovima, i oni su, oh, ljubili tebe, morskopjena. (Moramo opet prekinuti Berenikinu molitvu ne samo zato što moliteljica boginju naziva morskopjenom, jer predaje o Afroditi kažu da je rođena iz morske pjene, već nadasve zato što je Afrodita kao boginja ljubavne čežnje, čeznući i sama, i za ondašnje grčke prilike počesto udovoljavala ljubavnim čežnjama ne samo mladih olimpskih bogova.) Ti, što već ljubljaše mnoge, učini molim ti se da mi se dragi moj živ, zdrav i sa svim što mu bogovi dadoše da mu tijelu pripada iz rata vrati, jer ko će se za ljubav našu brinuti ako ne ti. Evo ti, boginjo, žrtvujem ono na čemu mi mnoge pozemljarke zavide a pozemljari s tog oka ne skidaju – žrtvujem ti svoju kosu i na oltar tvoj polažem, samo mi muža onako kako ti rekoh vrati.
I čekala je Berenika dragog češljajući i lašteći svoju kosu probajući usput razne frizure, čak i onakve kakve su nosile Gorgone – one tri sestre, od kojih je najpoznatija Meduza, glave ovjenčane zmijama otrovnicama. Tako bi jednom splela pletenicu ili kečku, kako je neki zovu, a neki je i kurjukom zovu, pa je probala napraviti i šinjon – onu podignutu kosu nad zatiljkom, po čemu je ta frizura i dobila ime jer nam je došla iz Francuske gdje riječ chignon znači zatiljak. Jednog je jutra Berenika smislila i punđu, onu gužvu spletene kose navrh glave, pa je probala i lokne, pa velne pa je napravila i nešto slično bubikopfu, sa šiškama na čelu, ali to joj baš i nije najbolje uspjelo jer za takvu, dječačku frizuru, valja bome odrezati kosu, a Bereniki takvo što ni na pamet nije padalo. A kad bi Berenika natapirala kosu! E to je bilo stat' pa gledat'. I tako su prolazili dani, sve do onog kad se pred dvorima Ptolemejevim ne začuše ratničke pjesme i topot konjâ. Tako dočeka Berenika svog muža iz rata, čekajući ga, srećom, mnogo, neusporedivo mnogo manje nego što je Penelopa čekala Odiseja. I sjeti se Berenika svoje molbe i zakletve Afroditi, otrča odmah do Afroditina hrama i odsječe divnu svoju kosu i položi je pred Afroditu i iziđe pred muža koji je još sjedio na konju pred dvorom držeći vojnicima govor pun pohvala i zahvalnosti za pobjedu izvojevanu nad Seleukidima.
Kad vidje Ptolemej ćelavu glavu Berenikinu, pade s konja. U izvorima koji govore o tom vremenu i tim događajima za vlade Berenikinog Ptolemeja od 246. do 221. nismo našli nikakav podatak da li se Ptolemej puno udario, ali je taj pad sigurno preživio jer je iz života otišao u istoriju i legendu kasnije. A kosa?
Berenikina kosa je do sljedećeg jutra nestala s Afroditina oltara. Gdje je kosa, ljudi! – diže se velika galama i golema strka nastade i optužbe za krađu Berenikine kose počeše padati po dvoru i okolo njega. Optužiše i Afroditine svećenice iz hrama, jer se to dvorskim herculepoirotima i sherlockholmesima učinilo najvjerovatnijim. Ali nisu bili u pravu. A možda i jesu. Berenikina je kosa bila tako divna da bi perika ili vlasulja od te kose i najljepšu glavu učinila još ljepšom. Usijanu aferu riješio je dvorski astronom po imenu Conon. Da bi spasio Afroditine svećenice od optužbe, objavio je da je kosa Berenikina toliko oduševila boginju da ju je ona, Afrodita, uznijela i postavila na nebo. Niko još nije ništa napisao o uznesenju Berenikine kose na nebo, a sve to vrijeme od uznesenja kosa Berenikina blista duboko iz svemira. Afrodita ju je prenijela u te dubine toliko daleko da za sve one koji pogledom nađu Berenikinu kosu njen bljesak nije drugo već blag slabi sjaj.
[Slike sazviježđa Berenikina kosa na adresama:
www.aad.hr//lista/2/mjesecni_pregled/8/svibanj_.html
https://svemir.wordpress.com/2011/o4/17/posmatranje-nocnog-neba/]
Pročitajte i:
