- Postoji li srednja škola za ples? – pita kći iznebuha za doručkom.
- Ima Odsjek za balet u Srednjoj muzičkoj školi, ali bi prethodno trebalo završiti i nižu muzičku, onu od koje si odustala nakon prve godine – velim joj između zalogaja.
- A ovaj obični ples, to nema? – nastavlja.
- Ne bih znala šta je obični ples, ali u svakom slučaju u srednjoj školi možeš učiti samo balet. Što? Ti bi se školovala za plesačicu? – pitam jer nije pokazivala interes za ples, niti je tražila da je upišemo u neki plesni klub.
- Možda, ne znam – kaže pomalo razočarano.
- Jeste li to počeli razgovarati u školi o upisu u srednju?
- Jok, razuvjerava me. Baš osnovnu zanima gdje ćemo u srednju – kaže s onim pih izrazom.
- Ne bi vjerovala koliko bi to osnovnu trebalo da zanima. U koju bi ti? – pitam je kao što sam je već nekoliko puta pitala kada bi nastavak školovanja zalutao kao tema u našim razgovorima, a ona svaki put odgovarala sa ne znam i pretvarala se da ima pamćenje zlatne ribice.
- A šta ima? – odvraća kao da smo u restoranu, a ja joj upravo preporučila da izabere nešto iz dnevne ponude.
- Ima svašta. Možeš da izabereš među tridesetak srednjih škola u gradu – kažem i ne propuštam dodati da djeca u manjim mjestima nemaju toliki izbor ako u tim mjestima žele ili moraju ostati.
- Ooooookej. A koje su to škole?
- Možeš se, naprimjer, školovati za veterinarsku tehničarku. Obožavaš životinje, brineš o svom psu. U istoj školi možeš učiti za frizerku – dodajem jer je stalno u trakicama, šnalicama i pletenicama.
- A frizeri idu tri, a ne četiri godine u srednju, namignem joj motivirajuće, znajući koliko obožava školu i učenje.
- Hmmmm, a-a... Pričaj dalje – prći nos i odmahuje glavom.
- Možeš biti kozmetičarka ili nutricionistkinja – nabrajam i pokažem rukom na tanjir ispred nje.
- M. bi voljela da se bavi šminkanjem, ali kaže da se za to ide na kurseve, a ovo drugo je, ustvari šta? – pita zainteresovano.
Okanem se pojašnjavanja nutricionizma i uslužnih djelatnosti i pređem na informacione tehnologije.
- Možeš učiti o web dizajnu i multimediji, u grafičkoj.
- Ma kakvi, to već znam – kaže kao da je u najmanju ruku baš ona tvorac ovih pojmova. Za njihovo me značenje ne pita.
- Čuj, nije da moraš sutra odlučiti, a svakako ćeš pri upisu trebati navesti tri željene škole. Imaš još godinu i pol – kažem ne bez bojazni da ni tada neće imati jasniju sliku šta želi upisati.
Kao roditeljka nemam vještine i kompetencije da prepoznam šta bi joj sjelo ili leglo kad ju gotovo sve zanima pomalo, nešto nimalo, a ništa pretjerano i očito. Nemam ni pravo ni osnov da joj kažem hajde ovo i nemoj ono. Ona to, barem se meni čini, još manje umije procijeniti. Ali ima ko bi mogao i trebao.
- O čemu razgovarate na časovima odjeljenske? – pitam.
- Nekad o školi, ali nas najčešće pusti da radimo šta hoćemo.
- Šta o školi?
- Paaa, ima li neko problema s nastavnicima, je li donio opravdanje za izostanke, ko je upisan u disciplinsku i to.
- Razgovarate li ikada o nekoj temi?
- Nope.
- Prekrasno – ironišem.
- Da li bi mogla predložiti da na odjeljenskoj makar jednom ove godine razgovarate o izboru srednje škole ili da pitaš je li moguće ponoviti ono iz petog razreda kada su neki roditelji predstavljali svoja zanimanja? – kažem joj, a sumnjam da će pokušati.
Sjetim se roditeljskog u prvom razredu nakon kojeg sam učiteljici dala fasciklu punu crteža iz vrtića i opservacijama o njenoj motorici, govoru i osobinama koje su vaspitačice bilježile tri godine i rekle mi da to predam učiteljici ili učitelju.
- Vratite to kući, ja ne znam šta bih s tim – iskreno mi je rekla.
Pomislim i koliko teško (možda i opravdano) bilo kakvi leci i brošure ulaze u škole, pa bi tako i oni orijentacijski, a kako lako (možda i neopravdano) bankarski službenici što im govore o pre-paid bankovnim karticama za maloljetnike.
Ko će moju kći orijentisati da izabere srednju školu i buduće zanimanje po njenoj mjeri?, pitam se u sebi, a naglas kažem: pričaćemo opet o ovome, hladi nam se hrana.
