Tjelesni i zdravstveni odgoj i zdravi stilovi života pruža osnovne informacije učenicima koji se sreću sa izazovima savremenog društva. Ovi izazovi nose velike opasnosti ovisnosti (početak eksperimentiranja sa duhanom, alkoholom, drogama), nedostatkom fizičke aktivnosti u slobodno vrijeme (druga vrsta ovisnosti: o internetu, online igricama i sl.), lošim prehrambenim navikama koje dovode do pretilosti (brza hrana, hrana bogata mastima, šećerom ili vještačkim zaslađivačima ili bojama), nepoštivanje suzdržavanja u spolnim aktivnostima (apstinencija do potpune emocionalne zrelosti, opasnosti koje nosi prerano stupanje u spolne odnose, mijenjanje partnera, posljedicama spolno prenosivih zaraza, maloljetničkih trudnoća).
(Iz nastavnog plana i programa.)
U vrijeme kada sam ja pohađao osnovnu školu krajem 90-ih godina prošlog stoljeća, tjelesni i zdravstveni odgoj je bio čas “igranja lopte iza škole”. Ne sjećam se da mi je fizičko pružilo osnovne informacije o opasnostima od duhana, alkohola, droge... Videoigrice su postajale sve popularnije i mi dječaci smo ih konzumirali po cijeli dan i noć dok nam časopisi i filmovi za odrasle nisu postali zanimljiviji. O seksualnim odnosima se nikada nije pričalo s nastavnikom fizičkog, niko nam nije pokazivao osnovne tehnike u odbojci, vođenje lopte u košarci, nogometu... nismo imali strunjače, obaveznu opremu... igrali smo između dvije vatre kada smo radili fizičko s djevojčicama, a kada smo mi dječaci bili sami (ne znam gdje su tada bile djevojčice) igrali smo, kao što sam već rekao, lopte iza škole.
Istina, osnovnu školu sam završio po osmogodišnjem planu i programu i moja iskustva su s kraja destruktivnih devedesetih godina prošlog stoljeća, pa su sada po devetogodišnjem sistemu obrazovanja stvari možda drugačije!?
Košarka na snijegu
Tjelesni i zdravstveni odgoj kao predmet u osnovnoj školi djeci treba da pruži osnove fizičke kulture te osnove svih sportova (odbojka, rukomet, gimnastika, nogomet...), kaže nastavni plan i program. A profesor fizičkog:
– Škole nemaju uslova da provedu ono što je planom i programom predviđeno. Ja u mojoj mogu dvadeset do trideset posto. Nema razboja, nema vratila... Za atletiku nema koplja, kugle... A sve to je predviđeno nastavnim planom i programom. Mnoge škole nemaju ni salu i profesori su prisiljeni improvizirati na vanjskim igralištima. U planu za februar imate osnove košarke a u školi nemate salu...
(Senad Handžo, Prva osnovna škola u Konjicu. Staž: više od trideset godina.)
Tjelesni i zdravstveni odgoj kao predmet još je u nezavidnijoj poziciji kada su u pitanju područne škole. Nastava tjelesnog se odvija u učionicama, a djeci često i ne predaju profesori tjelesnog nego nastavnici fizike, matematike... kako bi popunili normu.
Sportska takmičenja djecu stimulišu da postižu bolje rezultate i u drugim oblastima
Škola u Konjicu ima solidnu salu, koju bi samo trebalo napuniti opremom. Ali je vanjsko igralište, obnovljeno sredstvima iz donacija, ponovo uništeno!
– Jednostavno niko nije želio da preuzme brigu i održava igralište, kaže Handžo.
Isto je u srednjim školama, potvrđuje Nijaz Guska, profesor u Srednjoj školi u Konjicu:
– Djeca nemaju ni osnovnog pribora za rad i žrtve su prebacivanja odgovornosti za školski sistem s jednog na drugi nivo vlasti. Nemoguće je na pravi način realizirati čas o osnovama rukometa kada na raspolaganju imate samo jednu loptu. Tako je i za nogomet i druge sportove...
Zato roditelji sve češće borbu protiv droge, alkohola, pretilosti i video-igrica sami finansiraju, izdvajajući novac za private škole sporta. U njima djeca dobijaju trenere umjesto nastavnika (trener, kako to gordo zvuči!), priliku da se takmiče, dovoljno opreme i prostora, nadu da će jednom biti velike zvijezde. Sve to vrijedi roditeljima svakog feninga koji plate. Međutim, to ne mogu platiti svi. Za razliku od drugih predmeta, gdje siromašni dobiju besplatne udžbenike, nadu im niko ne poklanja, bar što se fizičkog tiče.
Zaista, zašto državne škole ne organiziraju vannastavne aktivnosti za pojedine sportove i treniraju djecu talentiranu za sport?
Zato što je doba volonterizma prošlo, odgovaraju nastavnici.
Novac bez pravdanja i pravdanje bez novca
Nekada je (ili popularno “prije rata”) Nijaz Guska u školi volonterski vodio atletski klub, klub dizača tegova, stonoteniski klub, muški i ženski nogometni klub... I vidno ljut, prisjećajući se poraza u Vrapčićima na jednom takmičenju, kaže da je 5-6 godina besplatno vodio i ženski nogometni klub koji je dao pet reprezentativki.
– Nastavnici i profesori fizičke kulture su nekada u Konjicu organizirali proljetni i jesenji kros, male olimpijske igre, pa sletske vježbe na stadionu... a učešće bi uzelo preko dvije hiljade učenika, dodaje profesor Handžo.
Za njega bi, naravno, bilo poželjno da i škole organiziraju vannastavne sportske aktivnosti:
– Na taj način bi barem znali da stručan kadar trenira djecu, svi troškovi koje bi škola imala plaćali bi se preko računa. Ne bi se radilo na crno i od djece za treninge i kupovinu opreme uzimao novac bez pravdanja, a takvih primjera je mnogo.
Slično misli i nastavnik Gordan Radić iz Sarajeva:
– Svaki savjestan profesor sporta bi i uz dodatnu novčanu naknadu đacima pružio jednako kvalitetno sportsko obrazovanje, kao i na redovnom satu, s tim da bi dodatni časovi omogućili profesoru da se više posveti željama i afinitetima učenika, pa bi i učinak bio znatno veći. Po uzoru na školske sekcije, organizirao bih dva do tri puta sedmično treninge u vidu radionica za đake, gdje bih se posvetio njihovim željama, te naizmjenično ili u grupama s njima uvježbavao elemente iz samo određenih sportova. Organizirao bih i međusobna takmičenja, što djecu uvijek stimuliše na napredak za postizanje boljih rezultata. Na taj način bismo đake dodatno motivirali za bavljenje sportom, što je, u ovom uzrastu, od velikog značaja za njihovo zdravlje. Takođe bismo pomogli i djeci i roditeljima u identifikaciji djetetovih sklonosti prema određenom sportu, jer i sami često “lutaju”, što kod djece može dovesti do zasićenja i gubitka interesa za sport.
Adis Alić, nastavnik iz Zenice (staž: jedanaest godina, na određeno) nije toliki optimista:
– Osnovna škola je baza, tu bi trebalo da nastavnici prepoznaju neku djecu koja su talentovana i da ih usmjeravaju u sportske klubove. Ali ne vjerujem da škola može biti konkurencija sportskim klubovima. Roditelji su primorani na to da plaćaju treniranje djece po raznim klubovima, ne zato što škole nemaju kapacitete, one ih imaju, ali je u školama sve uređeno na taj način da nije moguće da se djeci posveti onoliko koliko je to potrebno. Sekcije koje nastavnici drže van nastave također su organizovane tako da je za njih predviđeno vrlo malo vremena, da praktično tu nije moguće postići ništa ozbiljno. Dječija spremnost i vještine dobiju na kvalitetu ako djeca treniraju van škole. Nastavnici nemaju dovoljno vremena da se posvete djeci koliko se treneri mogu posvetiti u klubovima, tako da su ovi drugi u startu u prednosti. Nemoguće je da jedan nastavnik pokrije sve te zahtjeve. Ali imaju kolege, ljudi koji su bez posla na biroima, koji bi se bez ikakvih problema mogli uključiti u neku novu organizaciju vannastavnih aktivnosti, da tu rade i nešto zarade, a ne da budu godinama nezaposleni.
– Ako roditelji mogu i žele da plaćaju treninge svojoj djeci, to je uredu, jer sam zagovornik ideje da se djeca i mladi što više trebaju baviti sportom, dodaje Guska.
Bambino
Škola koja ne radi na crno i u kojoj radi stručan kadar je univerzalna škola sporta Bambino.
– Svakako da će biti talenata koji će proći kroz ovu školu i postati velika sportska imena. Već sada pojedini mali fudbaleri zadivljuju ljubitelje fudbala svojom virtuoznom igrom, kaže Elvedina Alić, čiji sin igra za konjički Bambino. I nastavlja:
– Cilj svakog roditelja jeste skloniti dijete s ulice, umanjiti mu sate pred računarom i odvojiti ga od primamljivih, a nekorisnih TV sadržaja. Ako vam se uz vašu želju da priuštite svom djetetu zdravo odrastanje posreći da se i samo interesuje za nogomet, onda je to dobitna kombinacija. Moj sin je jako sretan svojim izborom, rado ide na treninge, sam brine o svojim sportskim rekvizitima, stekao je veće samopouzdanje, primjećujem da se puno brže osamostalio u nekim stvarima. Sazrijevanje djeteta je uvijek ubrzano ukoliko se bavi nekim vannastavnim aktivnostima. Pošto se on odlično osjeća u timu ove škole, mislim da smo napravili odličan izbor.
Mjesečna članarina iznosi 25 KM i ta sredstva u najvećoj mjeri služe za poboljšanje uslova rada škole. U Bambinu planiraju u narednom periodu organizirati i treninge za djevojčice, kao i redovne treninge za druge dvoranske sportove.
Od dječaka koje zatičem na treningu saznajem da najviše vole kada protiv svojih vršnjaka igraju na turnirima. Vole putovanja i druženje, a posebno je slavlje kada pobjeđuju.
Bambino se takmiči u ligi za mlade Hercegovačko-neretvanskog kantona u tri kategorije (dvoranski fudbal), te organizuje dva turnira u toku godine i učestvuje na turnirima širom BiH.
Gdje se i u čemu takmiči vaša škola?
Nigdje, i niučemu, odgovor je iz Vareša. Norma nastavnika je mala, nema koordinatora, niko nije nadležan da organizuje opštinske i regionalne školske lige.
Ni u Zenici nema školskih liga. Alić:
Zbog toga opada motiv i kod nastavnika i kod djece za rad u sekcijama. Svi treniraju i rade da bi se takmičili. Raditi godinu dana sekciju koja je bez takmičenja je ništa. Školska liga je do sada mogla biti uvedena da za to ima interesa. U nekim sportovima se i provodila, recimo košarka. Ali sve to je prestalo. Nema inicijative, nešto je možda i do sredstava. A to bi uvijek trebalo da postoji, recimo liga u nogometu, košarci, rukometu, u svim popularnijim sportovima. To bi motivisalo djecu i u drugim predmetima.
Još gore je u Jablanici; profesor Nihad Širić:
– Moja škola ima katastrofalne uslove za rad. Mala, hladna, prašnjava, stara dvorana s malo rekvizita... Imamo vanjski teren koji koristimo kada je lijepo vrijeme. Ne bi mi bio problem organizirati vannastavne sportske aktivnosti, ali škola nema uslove za to a ni djeca nisu pretjerano zainteresirana.
Očigledno, da bi tjelesni i zdravstveni odgoj bio u prilici da nekada zabije gol neophodno je prvo da ima loptu s kojom će igrati. Djeca se u 21. vijeku više neće igrati krpenjačama.
(Tekst je prvobitno objavljen u štampanom Školegijumu broj 7. Potražite Školegijum na trafikama.)
