Mama, profesorica je pričala s nama o slobodi, o stereotipima, o diskriminaciji, o prihvatanju izbjeglica, o pravima homoseksualaca i tako dalje.
Tako sam najzad iz prve ruke dobila potvrdu za stvari koje sam o odgoju čitala u međuvremenu, a posebno posljednjih nekoliko godina, otkako je moja kćerka ušla u pubertet. Istina je, dakle: konačno društvo i porodica sarađuju, hodaju ruku pod ruku s ciljem da se djeca formiraju i odrastaju bez predrasuda.
Retrospekcija
Ja sam osnovnu školu pohađala prije četiri decenije. Ne sjećam se da smo ikada imali slobodne rasprave o aktuelnim temama. Kako se ponašati u društvu i ophoditi sa svima ostalima, bili to vršnjaci ili odrasli – nije bio zadatak nastavnika i profesora da nas u to upute. Taj su zadatak obavljali, u krugu porodice, roditelji, ali i šira rodbina, ko god bi se zatekao blizu. A ni komšiluk nije bio bez prava na to. Manje ili više, vaspitanje se svodilo na nekoliko pravila: šuti dok stariji govore, pozdravi starije, ne miješaj se u razgovore starijih, reci hvala, da ili hvala, ne, radi ono što ti se kaže i ne prigovaraj, a ako prigovoriš onda ti se odmah da do znanja ko komanduje, a ko nema pravo glasa jer je mlađi. Ne izražavaj svoje mišljenje jer nikoga ne interesuje, to uvijek ima formu protivljenja, što znači da se kosi s navedenim pravilima.
Ako se slučajno dešavalo (a srećom jeste) da se usprotiviš, onda si sigurno bio nevaspitan i bezobrazan, a pred komšijama se govorilo: vidjećeš ti kad dođemo kući!, vidjećeš kad to ispričam tvom ocu! (akcenat na ocu, jer je njegova uloga sudije i policajca u porodici bila društveno odobrena, i kvalitet oca bio je direktno proporcionalan količini strogosti), pozdravi starije!, budi ljubazan/ljubazna i smiješi se. I uvijek se odnosilo na odrasle i starije. Nikad nisam čula da se nekome reklo poštuj djecu ili poštuj sve na isti način, što bi, po mom mišljenju, bilo najkorektnije.
Kako se kaže da su djeca naša budućnost, tako ih treba poštovati od malih nogu bez razlike. Poštovanje u principu postoji kao uvažavanje ljudskog bića, bez obzira na titulu, položaj, rasnu ili religioznu pripadnost. Po staroj školi (srećom što je stara) ili struji, djeca su bila oslobođena obaveze da budu poštovana, bila su kategorija koja je imala obaveze, a prava su bila na strani odraslih.
Niz tradicionalnih pravila, prenošenih s generacije na generaciju, s ciljem da se u društvu, jednom kad se nađu van kuće, ne razlikuju jedni od drugih. Roditeljima je bilo lakše, puno lakše, da robotiziraju male vojnike, da ih tako uklope u društvene lego-konstrukcije standardizovanih dimenzija. Taj proces nije bio slučajan, nego u potpunosti podržan psihološkom i pedagoškom naukom prethodna dva vijeka.
Lektira
Postojao je mit dobrog djeteta, poredbeni model, gdje se tvrdilo da djeca prave buku, smetaju i ometaju, svađaju se i protive pravilima, tuku se i to je pogrešno!
Sva sreća da je ta naučna struja prevaziđena i da je doživjela evoluciju. Naučno je dokazano da su djeca po prirodi konfliktna, da se suprotstavljaju braći i sestrama, vršnjacima i odraslima, i da to nije problem nego svakodnevno iskustvo koje se lako može pretvoriti u privilegovanu okolnost za formiranje i učenje. Zaslugom tradicionalne psihologije konflikt i svađa su predstavljali zapreku za red i mir u krugu porodice. Odrasli su bili sudije i jednom kad bi našli krivca taj bi bio javno osuđen za nesposobnost da bude sa drugima; ko je počeo svađu?, ne svađajte se!, ako se budete još svađali bićete kažnjeni!; stariji su naređivali da se izbjegava svaki oblik raskida, smetnje ili kontrasta. Ideja da se zajednički život zasniva na odsustvu konflikta je dubinski pogrešna i nerealistična. Djeci treba dopustiti mogućnost i pravo na svađu. Dijete koje nije naučilo da se svađa postaće lako odrasla osoba sa poteškoćama da razazna razliku između nasilja i legitimne potrebe da se slobodno izrazi i da se na konstruktivan način suoči sa relacionim problemima (Alisa u zemlji prava, Mario Lodi, Daniela Novara, Pia Valentinis).
Nova pravila prouzrokovala su promjene u porodici i društvu, kao što se moglo i očekivati. Tradicionalni roditelji nisu bili sretni (mogući razlog za to je pomenut). Modernim roditeljima pao je teret s duše (gdje god da se taj organ nalazi). Kapilarno, novost je prokrvila i školski sistem. Profesori, nastavnici i učitelji išli su na kurseve, fizičke kazne su postale zabranjene, u škole su uvedene obavezne teme protiv nasilja, fizičkog i psihičkog, protiv stereotipa, a, s druge strane, u prilog ljudskih prava, prava na slobodno izražavanje, prava na razlike, prihvatanje razlika, bile one socijalne, nacionalne ili religijske.
Nakon skoro četiri decenije otkako sam ja bila učenica, moja kćerka pohađa školu koja je već doživjela transfuziju pravila, i u devetom razredu, poslije osam proteklih godina, mogu mirno reći da je pravo uživanje provoditi popodne u raspravama i diskusijama, manje ili više (ispravka: više ili jako!) zapaljivim. (Ipak se radi o dinamitnom uzrastu i kao roditelj sam jako često poželjela imati skafander ili štit starih Rimljana, koji bi me zaštitio od intenziteta adolescentskih verbalnih napada!)
Kraj idile
Imate li pred očima zajedničku scenu mnogih filmova u kojima glavni junak sanja neku idilu dok se izležava pod drvetom na travi, uzdiše i smiješi se, zanesen zaslađenom muzikom koju i vi čujete, a onda odjednom otvori oči, muzika naglo stane, čuje se disonantni zvuk što imitira nasilni prekid filmske trake ili nečeg sličnog?
Takvo nešto desilo se u devetom razredu. Poslije osam godina provedenih u pričama i diskusijama o idiličnom društvu i poštovanju svakoga, bez izuzetaka. Ove godine u razred je došla nova učenica, jer je propala. Starija je od generacije moje kćerke godinu dana, šminka se tamnim bojama, puši, kažu da se i drogira, da ima problematično društvo, problematično porijeklo. Kažu. Na nastavi je više odsutna nego prisutna, kad uopšte dođe u školu.
Kazano danas, kazano sutra, napuhao se balon tračeva, uzburkali se duhovi, sve dok jednog dana poslije nastave moja kćerka nije došla kući, s drugaricom, obje razočarane i ljute. Nova učenica donijela je vjetar u mirnu luku kvalitetnog razreda koji svi hvale, njeno prisustvo je od početka školske godine očigledno komentarisano i kritikovano, učenici su obavijestili roditelje, profesori u zbornici su već sve znali otprije, crna ovca. U razredu je počela diskusija o njoj, na inicijativu đaka, a ona tog dana nije bila prisutna. Ona puši, drogira se, nećemo je u našoj grupi WhatsApp.
A profesorica kaže: Nemojte da ona sazna za tu grupu!. To je bila ključna rečenica koja je naljutila i rastužila moju kćerku i njenu drugaricu.
Sve tri smo u kuhinji, njih dvije vidno potresene. Kreću zvučne poruke na njihovim telefonima, formirana je nova grupa čiji su članovi svi osim Nje! Komentari brži od sekundi, ona je drogerašica, puši, neka baš da imamo sigurnu grupu, ona ne zaslužuje da bude s nama, ako ima probleme to nisu naša posla... A ime grupe je AntiOna (na mjestu Ona je njeno ime, npr. AntiLea. Ili AntiĐina. Ili...). Moja kćerka je odmah napustila grupu, a drugarica je ostala članica još neko vrijeme, da monitoriše razvoj i memoriše napisane užase.
Sa trinaest godina bilo bi dovoljno izaći iz grupe i time dati do znanja gdje pripadamo a gdje NE, našom voljom. Razred broji 24 učenika i učenice, manje Ona – 23, manje četiri učenice koje su u toku popodneva izašle, u grupi je dakle 19 đaka. Visok broj i tužan procenat, nakon osam godina rasprava i vaspitanja na teme prava, jednakosti, solidarnosti, empatije...
Pitam njih dvije da li Ona puši u školi, kažu ne. Da li Ona nosi drogu u školu i da li je to neko vidio, kažu ne. Da li Ona ometa nastavu, ne. Pa šta radi da naljuti tih 19? Ništa. Sve što ona eventualno radi, radi izvan škole. Pa šta je razlog? Nije prekršila kodeks vladanja u školi ni na koji način, a da je prekršila neki zakon za to bi se pobrinula zadužena tijela. Znači, razlog je samo to što djevojka smeta svojim prisustvom jer puši i drogira se (možda).
Razred i profesorica reagovali su na tradicionalni način – ostatak virusa u krvi nakon transfuzije novih pravila dokaz je da su u osam godina mnogi samo klimali glavom, blebetali o ljudskim pravima a da nikad nisu imali priliku da teoriju primijene u realnom životu. Znamo da samo na riječima ne možemo imati apsolutnu sigurnost u dosljednost sagovornika, sve dok se ne nađemo u prilici da se riječi primijene na neku životnu ili svakodnevnu okolnost. Kao što mnogi roditelji na riječima odobravaju homoseksualnost, sve dok ih ne pitaš kako bi reagovali da im homoseksualnost prizna njihovo dijete, nakon čega skoro svi ostanu bez odgovora. Skoro svi, ne svi.
Teorija u praksi
Moja kćerka je bila tužna i ljuta cijelo popodne, cijelo veče i sljedeće jutro. A onda je na izlasku iz kuće rekla (skratiću tiradu): Ja ću danas reći profesorici da je pogriješila, ne mogu da pređem preko ove nepravde i preko stava većine razreda, ali još više me boli što je u tome aktivno učestvovala moja omiljena profesorica, koja nas je dvije godine učila pravdi i korektnosti, da bi onda predložila formiranje grupe koja bi tajno isključila jednu članicu bez opravdanog razloga.
Podržala sam je i rekla da, za razliku od profesorice, mislim da biti dosljedna znači reći i njoj da je pogriješila, bez obzira na njenu poziciju i autoritet, jer se radi o nečemu što je poučavala, ali nije praktično primijenila.
Nisam baš bila potpuno mirna čekajući novosti, ali sam i prije kćerkinog povratka već bila ponosna na njenu hrabrost i namjeru da se izbori za prava isključene učenice, i da za to naglasi direktnu odgovornost profesorice. Recimo to u žargonu: profa je pobrkala lončiće.
Moja kćerka je pozvala profesoricu u hodnik i rekla šta misli o svemu. Profesorica se opravdala frazom: Ja sam to predložila samo za vaše dobro i da vas zaštitim. Na to je kćerka rekla da nije logično štititi 23 đaka od jedne učenice, koja za vrijeme nastave nikada nije smetala, a to što radi van škole nisu njihova posla, i da je dvadeset troje njene djece, kako je tvrdila jer ih je zavoljela, nakon svih njenih predavanja spremno i pripremljeno na odbranu od droge i cigara tako što će osuditi i povrijediti drugaricu iz razreda. Povuci-potegni, pritisnuta sopstvenim argumentima s predavanja, profesorica je priznala da su đaci pogriješili dajući toj grupi ime AntiOna!
Nažalost, nije priznala svoju odgovornost u vezi s neočekivanim (za nju) komplikacijama, nakon što je jedna njena učenica dovela u sumnju njenu dosljednost. Razgovaralo se i u razredu, i razgovor je za rezultat imao porast broja sa četiri na osam učenica protiv grupe AntiOna. Mršav pomak, nedovoljan za prolaznu ocjenu. Recimo da je razred u cjelini pao na ispitu, a za ispit ih je sve pripremila njihova omiljena profesorica.
