– E, znaš li ti ko je napisao “Derviš i smrt?“ – pita me Kenan, učenik prvog razreda jedne od sarajevskih gimnazija.
– Meša Selimović. – odgovaram, očekujući neku dosjetku, i smijem se unaprijed. Padaju mi napamet i slatke student-kafanske rasprave o tome je li Tvrđava bolja od Derviša ili je obrnuto. Besmisleno, ali zabavno.
– E vidiš, ti profesorica, a ne znaš da Meša nije napisao knjigu nego Ivo Andrić.
Još uvijek očekujem neki fol, ali sada mi se već pale senzori za glupost. Neće biti prva u vezi s Andrićem.
– Aha. A gdje si to čuo?
– Bio sam neku večer na promociji. Čika Seada Zubanovića. A knjiga se zove: „Ko je bio Meša Selimović“.
Mjesto štete
I dalje nadajući se da je Kenan nešto prolupao, vraćam se kući i googlam: Bila promocija i bilo super. Ovako je to bilo:
"U utorak, 24.11.2015 godine, u prepunoj sali Gazi-Husrev begove biblioteke u Sarajevu, pred oko 300 gostiju iz sfera književnosti, politike, umjetnosti, novinarstva, sporta, muzike, mnogih ljubitelja knjige i tematike koju promovirana knjiga obrađuje promovisana je knjiga 'Ko je bio Meša Selimović', autora Seada Zubanovića.
Scenario je uključivao prikazivanje dijela filma pod nazivom 'Virtuelni muzej genocida nad Bošnjacima' autorice Selme Rizvić za koji scenario i režiju potpisuje Fatmir Alispahić."[1]
Pišu ljudi i ovo:
"Presretan sam. Ovoliku žeđ za istinom zaista nisam očekivao. Veliko hvala svim onima koji su došli na promociju i izvinjenje mnogima koji su morali stajati tokom programa. Ova noćas što se desilo je naš zajednički poklon našoj dragoj Bosni i Hercegovini, jednoj i jedinoj nam domovini. Hvala timu za organizaciju predvođenim gospođicom Naidom Kurdija, a prije svega hvala Onome Koji nas je sve skupa noćas ujedinio na putu dobra."[2]
Čitam i intervju s autorom:
"(Mojportal.ba) Ova knjiga je narativno prilagođena širim čitalačkim grupama, ipak tematski je vrlo seriozna i zahtjevala je zasigurno dugotrajno istraživanje (sic!!!). Koliko mislite da će biti shvaćena sa razumijevanjem i prihvaćena od strane širih čitalačkih masa?
(Zubanović) Da, zaista je bilo naporno (sic!). U par navrata sam odustajao od pisanja i po pet, šest mjeseci. Pitao sam se: 'Pa što će mi ovo? Zar nema njih hiljade koji bi prije mene trebali da se pozabave ovom temom? Ovo je posao za instituciju, a ne pojedinca.' Ali nakon saznanja do kojih sam došao mukotrpnim, skoro rudarskim istraživačkim radom, sam sebi bih ličio na noja koji je svoju glavu zavukao u pijesak, da se nisam odlučio ići dalje. Kakav drugi način postoji da pokušam probuditi ljude koji prave školske programe da mojim unučadima ne trpaju u ruke, kao obaveznu lektiru Derviša ili Tvrđavu. O Andriću je suvišno i pričati.
(Mojportal.ba) Kakav drugi način postoji da pokušamo spriječiti ponavljanje scenarija vrlo tegobne historije Bošnjaka? (sic!)
(Zubanović) Ja ga ne znam. Ovakva literatura bez adekvatnih časova pripreme prije iščitavanja, zbunjujuće djeluje posebno na djecu. Kao što se to nekada jako uspješno činilo mojoj generaciji, i onima poslije, sada se opet teret historijske krivice kroz romane 'njihovog' sunarodnika, navodnog velikog pisca, Selimovića stavlja na one koji još nisu kadri da je razumiju. Da bih izbjegao to neshvaćanje o kome govorite, morao sam, prije svega, lik glavnog 'junaka' osvijetliti iz onih uglova u kojima je do sada stanovao mrak. Najviše su mi u tome pomogli intervjui Dobrice Ćosića, koji je po stare dane rekao, valjda u želji da podcrta svoje velike zasluge za konačni prelazak Srbije preko Drine, mnogo toga o životu Meše Selimovića, što u našoj javnosti uopće nije imalo odjeka. Znam da će mlađim čitaocima biti malo teže shvatiti neke stvari, kao recimo pojam jednopartijskog državnog sistema i tada važeće političke skraćenice, ali u interesu zadržavanja pažnje čitaoca nisam usporavao radnju, često ne tako važnim objašnjenjima. Baš iz tog razloga što knjiga 'drži' onoga u čijim je rukama otvorena, zapljuskujući ga talasima, za mnoge od nas, novih saznanja, siguran sam u suprotno, u njenu veliku općeprihvaćenost. Čvrsti argumenti su u ovakvoj vrsti literature garancija uspjeha..."[3]
(Dio razgovora koji je Naida Kurdija vodila sa autorom za mojportal.ba.)
Challenge accepted
“Prepravite onu čuvenu Dekartovu: 'Mislim, dakle postojim' u bošnjačku: 'Sumnjam, dakle postojim'.“[4] – reče Zubanović. Challenge accepted.
Nakon kraće potrage, preko poznanika uspijevam nabaviti knjigu. Otvaram je. Predgovor napisao mr.sci. Fatmir Alispahić:
"Meša Selimović je, zar ne, naš bošnjački i muslimanski, piše o dervišima, tekijama, nešto i negdje citira Kur'an, likovi mu se zovu muslimanskim imenima, te Ahmed, te Hasan, baš sve da (u)godi bošnjačkom uhu. Kako je onda moguće da Mešu Selimovića vole, paze, veličaju najveći četnički ideolozi, poput Dobrice Ćosića i Matije Bećkovića? Ne može biti i naš i njihov! (sic!!!) (...) Sead Zubanović otkriva da je Meša Selimović velikosrpski ideološki proizvod, koji treba da afirmira srbističko čitanje Bošnjaka, s ciljem razmuslimanjenja i povratka 'veri pradedovskoj'. Tako su svi kolonizatori instalirali svoj ideološki narativ u intelektualnu produkciju koloniziranog naroda. Meša Selimović je najuspješniji proizvod velikosrpskog narativa u bošnjačkom biću, (sic!!!) samim tim što Bošnjaci Mešu Selimovića vide kao istaknutu perjanicu afirmacije svoga identiteta. Kojeg identiteta?"[5]
Odnio vrag šalu
„Desilo se zaista nešto skoro neobjašnjivo, a to je da su se na ovoj knjizi“, piše između ostalog Zubanović o romanu Derviš i smrt, „presjekle interesne silnice nespojivih ideologija. Roman naručen od velikosrba, da opravda njihov historijski stav, pravo Srbije na Bosnu, nagrađivan je maltene dok je još bio u štampi i dočekan sa unaprijed pripremljenomm ogromnom propagandom i jako pozitivnim kritikama. Mora se priznati da nikako nije bilo logike da Srbi tako euforično afirmišu roman muslimanskog autora, pogotovo vjerske, islamske tematike...“[6]
Na drugom mjestu čitam i ovo:
"Ćosić je preko komuniste Mehmeda Selimovića odlučio ubaciti u bosansko gnijezdo kukavičije jaje i putem pisane riječi, koja je uvijek imala veliku težinu, ostvariti zamisli politike mračnih krugova intelektualaca Srbije. Prethodne generacije su bosanske pravoslavce preimenovale, nakon njihovog dugog suprotstavljanja, u Srbe, zahvaljujući najviše direktnom pojedinačnom podmićivanju parama, zemljom i rezultatima isfabrikovano pisanih knjiga bosanskih autora, pravoslavaca. Petar Kočić je u svom Jazavcu, riječima Davida Štrbca pred sudom, da je Bosna kurva, započeo taj proces, a završen je uz pomoć Jovana Dučića, dvojice Ćorovića i plagijatora (sic!) Alekse Šantića. Osnovna, iz Beograda im zadana teza je bila da se piše kako je Bosna zatucana, provincijalna i sektaški razderana sredina."[7]
Ili ovo:
"Nije Selimović Meša samo ugazio u nečist. On je kompletan upao i proveo veliki dio života u Ćosićevoj i Darislavkinoj jami smrada, laži i mržnje prema narodu kome htio ili ne, nažalost, on pripada!"[8] (sic!)
S mukom, nakon nekoliko odustajanja, dolazim do kraja knjige čija je glavna teza da je Meša Selimović plagijator, odnosno da su romani Derviš i smrt i Tvrđava djela Ive Andrića, napisana po nalogu Dobrice Ćosića.
Sad znam i to da je Andrić mrzio Selimovića!
Autor za to iznosi “dokaz“:
"Lahko je zamisliti kako se Andrić osjećao u momentima dodjele nagrada tom lažnom autoru njegovih djela. Iz tog razloga se nije odazvao niti jednom pozivu na svečanosti te vrste! Prezirao je Mešu Selimovića i njegovo kameleonstvo, i nikada i nigdje nije rekao ni jedne riječi o njegovom književnom radu! A šta bi i mogao reći? Uzalud mu se Darinkin muž ponizno dodvoravao i podastirao koristeći za to svaku pogodnu priliku..."[9]
Zubanović prilaže fotografiju (koju možete vidjeti iznad teksta) za koju kaže:
"Mnogo toga prethodno napisanog može se objasniti fotografijom na kojoj se Meša i Darka, sretni dodvornički 'ubiše pjevajući', a Ivo Andrić sjedi zaokrenute glave odsutno gleda negdje tamo suprotno od njih, dok istovremeno ironičnim osmijehom daje do znanja kako ih doživljava i da jedva trpi njihovu blizinu..."[10]
Kako smo imali priliku pročitati, autor u intervjuu kaže da je ova knjiga zahtijevala veliki napor. U pitanju koje mu je novinarka postavila, spominje se istraživački rad. Oni koji su ikada imali priliku napisati makar jednu stranicu prikaza neke knjige ili općenito napisati esej (pa makar to bio seminarski rad na fakultetu!) znaju da je za bilo kakva istraživanja potrebno imati neke temeljne osnove koje podrazumijevaju dotadašnja istraživanja – dakle, literaturu. Na fotografijama u prilogu ćete vidjeti da ova knjiga osim što nema niti jednu fusnotu, nema ni navedenu literaturu. Onoliko koliko sam uspjela otkriti, ovo je “zbirka“ tekstova koji su objavljivani na jednom od portala koji su prethodno navedeni u mojim fusnotama. O relevantnosti i samoj svrsi portala, sami prosudite. U prilogu, također, možete pogledati i biografiju autora knjige Ko je bio Meša Selimović.
Kad tumači (ne)tumač
U svom istraživačkom radu, autor se – nimalo uspješno – koristi citatima iz romana Tvrđava.
Primjer:
"Priču o Mešinom karakteru najbolje je zaključiti promišljanjem romana Tvrđava:
Njega nije trebalo lomiti, on se savijao prije dodira. Sličan je vodi, nema svog oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno, ako mu je korisno."[11]
Ovako Zubanović potkrepljuje svoje tvrdnje. Citat koji je – svima onima koji su ikada čitali Selimovićeva djela – i više no prozirno izvučen iz konteksta. Evo kako glasi cjelokupan citat, sa kontekstom:
Ne volim ljude koji rade kod kadije. Da mu je kičma od željeza, pukla bi za dva mjeseca. A on je već dvije godine pisar, i neće dugo ostati na tom mjestu, popeće se. Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svog oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno, ako mu je korisno, jer je imao jedan jedini cilj u životu: da uspije, da pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo, i na oca, zatvorskog stražara, pijanicu i svačijeg špijuna, koji je umro prezren, a sin mu je i tu porodičnu nesreću pretvorio u svoju korist, igrajući žrtvu, dok nije stao na noge, i moleći pomoć moćnih pred nenaklonjenom sudbinom.[12]
Gospodine!, beskičmenjaci nas okružuju! Ljudi se savijaju pred vlašću. Prapoznata činjenica, koja nema nikakve veze sa karakterom autora romana. (Eureka!!!) Zapravo, u skladu sa tvrdnjama koje iznosi Zubanović, ovaj karakter bi trebao pripasti stvarnom tvorcu romana, Andriću, zar ne? Ili je možda moguće teoriju zavjere[13] proširiti na to da je autor romana ipak Andrić, a dok je pisao ovu rečenicu sto-posto je mislio na Selimovića. Na koga će drugog? Pa je u skladu s tim gospodin Zubanović, kao uvaženi poznavalac svih koncepata i teorija književnosti, zaključio da je Andrić prezirao Selimovića, jer se Selimović kitio Andrićevim perjem.
Ovakvi citati (za koje pak nigdje nije naveden izvor, kao uostalom i za svaki citat koji autor preuzima iz intervjua poznatih bosanskohercegovačkih književnika) preplavili su ovaj istraživački rad izložen na tačno 75 strana, ukoliko ne računamo izdvojene citate na kraju knjige (fotografije u prilogu), i kao zaključak – tekst Nedžada Ibrišimovića.
Vraćam se na posljednju stranicu:
Sead Zubanović završava svoj istraživački rad zahvalom Stvoritelju – „Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova, što me Svojom milošću učinio jednim od onih, koji vide ono što gledaju i čuju ono što slušaju“ – parafrazirajući 179. ajet sure El-Araf (Bedemi) koji glasi: „Mi smo za Džehennem mnoge džinne i ljude stvorili: oni pameti imaju – a njome ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.“[14]
Vjerovatno u želji da sam sebe uvjeri kako je postao onaj koji vidi – tj. onaj koji je otkrio (nepostojeću) šejtansku spletku, dok smo mi/vi/oni/svi koji smo čitali djela Meše Selimovića – bez prisilnih izmišljanja nepostojećih teorija zavjere – stoka, čak i gori. Ali ako na trafici damo 20 KM za ovu knjigu, možda se popravimo.
Tike-tike-tačke-nema-više-vraćke
– Ti stvarno meni ne vjeruješ kad ti ja kažem da je Ivo Andrić napisao Derviš i smrt – pita me Kenan sutradan. A on je samo jedan od mnogo kenana koji su izašli preko vrata sale Gazi Husrev-begove medrese osviješteni da je Mehmed Meša Selimović plagijator. Ko je bio Meša Selimović – jadni čiko koji se povinovao nekakvoj velikosrpskoj (ha?) ideologiji (ha?). Šta će sutra tamo negdje, u nekoj školi, za nekom katedrom, reći neka nastavnica kad joj njen Kenan kaže kako on ZNA da je taj njen Selimović lažov, plagijator i “prodana duša“ i da mu babo/tata/mama zabranjuju da njegove knjige čita?
Šteta koju je Sead Zubanović učinio bacivši još jednu kosku mladim umovima u ovom trenutku ne može se procijeniti. Ona zavisi i od toga kako će i koliko brzo profesori i profesorice na odsjecima za književnost naših fakulteta ocijeniti metod ovog istraživačkog rada, čije su karakteristike da ne navodi izvore, književnost tumači nekompetentno, pogrešno i ideološki tendenciozno, a sve s uvjerenjem da radi posao od krucijalne važnosti za naš... vaš... njihov... kako ono bješe, bošnjački identitet.
Da Kenanu dajem instrukcije iz matematike, umjesto iz književnosti, dala bih mu da izračuna profit. Ako je tiraž knjige 1000, broj stranica 110; štampa s pripremom ne više od 3 KM po primjerku, distribucija max. 40%, PDV 17% – kolika je čista zarada: manja ili veća od 10.000 KM?
[1] Preuzeto sa: http://www.mojportal.ba/novost/222036/Uspjesna-promocija-knjige-Ko-je-bio-Mesa-Selimovic-
[2] Preuzeto sa: http://www.mojportal.ba/novost/222036/Uspjesna-promocija-knjige-Ko-je-bio-Mesa-Selimovic-
[3] Intervju, preuzeto sa: http://www.mojportal.ba/novost/221686/Ko-je-bio-Mesa-Selimovic
[4] Isto.
[5] Fatmir Alispahić, Generacijski iskorak u razobličavanju velikosrpskih podvala, Predgovor knjizi Seada Zubanovića: Ko je bi Meša Selimović, Pravda, Sarajevo 2015., str. 6. Ovdje, i na drugim mjestima, sva su isticanja boldom moja.
[6] Sead Zubanović, Ko je bio Meša Selimović, str. 17.
[7]Isto, str. 27.
[8] Isto, str. 73.
[9] Sead Zubanović, Ko je bio Meša Selimović, str. 68.
[10] Isto, str. 67.
[11] Sead Zubanović, Ko je bio Meša Selimović, Pravda, Sarajevo, 2015.
[12] Meša Selimović, Tvrđava, Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004., str. 53.
[13] Teorija urote ili teorija zavjere pokušaj je objašnjavanja krajnjeg razloga nekog događaja (obično političkog, socijalnog ili povijesnog događaja) kao tajan i obično zavaravajući plan tajnog udruženja moćnih osoba (često opisanih kao "moćna elita") te negira da je događaj rezultat izravne aktivnosti ili pak prirodni događaj. Iako u povijesti nerijetko postoje kriminalna djela koje su počinile skupine ljudi (urotnici) izraz "teorija urote" obično se koristi u akademskim krugovima i u popularnoj kulturi da se opiše vrsta folklora sličnim urbanim legendama. Teorije urote imaju određene standardne uzorke, obično nastale kroz naivne metodološke pogrješke. Termin se također rabi u negativnim konotacijama kada se želi objasniti i odbaciti neispravan, paranoičan i nevjerojatan trač. Većina ljudi koji nazivaju svoje teorije konspirativnim obično odbijaju da se teorija može svrstati u takvu vrstu negativnih konotacija. Preuzeto sa: https://hr.wikipedia.org/wiki/Teorija_urote
[14] Besim Korkut, Prevod Kur'ana, II izdanje, Muslimanski izdavački centar, Zagreb 2003.
