Jutros smo se (po ko zna koji put) moja kćerka i ja, zbrljane, zbunjene, do pola posvađane a od pola izljubljene, rastale ispred škole. Mala Alisa (ona iz dječje knjige) juri da uđe prije zvona, a velika (ona iz zbilje) žuri na posao. Zašto opet neka konfuzija?!
Sve bi to trebalo ići jednostavno. Ona je tek drugi razred naše bajne devetogodišnje škole, mama zaposlena u drugoj školi, također osnovnoj. Zajednički imenilac u tom smislu nam ne fali. Majka želi stići i upratiti njene obaveze i zadovoljstva, i ostatka familije, također, ima i podsjetnik s urednim popisom tekućih, dnevnih, sedmičnih obaveza, a opet, često sve izgleda nekako nabacano, traljavo.
Drugi su uvijek krivi
Ili su nam opet krivi neki drugi, Ameri npr., predozirajući nas ružičastim porodičnim filmovima u kojima to sve glatko klizi kao po vrućoj kifli. Ujutro im cijela porodica naspavana i nacifrana sjedi uz po zdjelu pahuljica, djeca potom u trku nabacuju poljupce i đačke torbe. Školski autobus zaustavlja nasmijani čiko, tik pred kućnim ulazom, i odvozi svako dijete (Djeda Mraz mu ravan nije), dječica mašu ponosnim roditeljima, i sve tako. Elem, to o autobusima i đačkom prijevozu kod nas je priča za sebe; ni vile da nas vozaju ne bi djeca na nastavu stigla na vrijeme, samo je li do škole bar jedan kilometar.
Dobra je strana (a nema ih baš koliko mnogo) ovih novih vremena što smisliše, kakav-takav, produženi boravak, koji, istina, nije pri školama već pri vrtićima, pa jadne tete povazdan vodaju dječicu do škole i natrag – sve da bi majke ostale pri pameti dok su na poslu, i skoncentrisane na ono za šta plaću primaju. To je dobro. Dobro je i što tamo imaju obrok i pomoć pri pisanju zadaća. Nije dobro, naravno, što to nije za badava, odnosno, da ne pretjerujemo, nije jeftino, te većina roditelja o tome ne može ni da sanja. Nije dobro ni to što djeca, kao rudari-patuljci iz poznate bajkice, ustaju prije zore već od šeste godine, a vraćaju se tek uvečer ukoliko su u školi druga smjena. Više vremena provedu mimo kuće nego njihovi roditelji, i tek u ta doba raportiraju o situaciji iz škole, ponavljaju gradivo, uče pjesmice,...
Ali, opet, kada bi u ovoj neameričkoj zemlji postojao đački prijevoz baš kao takav, djeca bi nam se prije osamostalila u spremanju i učenju, a ovako se jadna poput crijeva povlače od prije šest sati sabah-zorom pa sve do iza akšama, kada zvoni za kraj nastave. S druge strane, do kada će ići u vrtić, do puberteta?
Mala retrospektiva
Neke večeri mala princeza leži potrbuške i čita priču na glas, uz naglašenu želju da fascinira vjernu slušateljicu – mamu, koja sprema ručak za sutra. Malo čita o štipaljkama na povjetarcu, pa zamuckuje, pa kaže: „Počne da duha vjetar.“ Prekine čitanje, podigne glavu i veli: „Ovdje je neka greška, ja ću reći da duva.“ Majka joj strpljivo kaže da mora čitati kako je napisano, i manje poznate riječi, i ako je na ekavici (kao crtići na Minimaxu), i ako je pjesma – to je radi rime, itd. Princeze često znaju biti jogunaste i reći da tako pričaju nane. Majka je tek u prvoj četvrtini (ili frtalju) pravljenja ručka, a duboko u zadnjoj strpljenja, a gnjave je i djeca, i još na to, udžbenici. Nastavlja se čitati sa vidno manje zanosa: „Šta li razmišljaju ispod mehkanog platna?“
Jedva se nekako nagodimo da mora čitati kako piše (da je to vježba čitanja, a ne dumanja), da bude poslušna i dovrši priču – da ne bih u protivnom kuhaču upotrijebila u drugu, edukativnu, svrhu.
Čitanka i sveska idu u ruksak (težak, inače, otprilike kao pretrpan kontejner) i vadi se Moja okolina.
Računam da ćemo sada ležerno ćakulati i uredno, ono baš lijepo ženski, posložiti kockice u glavi. Pričamo o kulturi, kojekakvim ustanovama, i kako bacim pogled na zapisano opet me neka vrućica obuze. Uporno i intenzivno, uvijek me iznova fascinira kako su nam nastavni planovi dobro izbalansirani i prilagođeni djeci određenog uzrasta, kao da su ih čobani (božemeprosti) napravili.
„Muzej spada u kulturne ustanove, ..., u njemu su zaposleni:
- Kustos
- Konzervator
- Bibliotekar
- Naučni i stručni saradnici.“
Gluho bilo! Pa ona još u svojoj školi ne razlikuje dobro direktora od domara.
Zapamtila je sve što je očima vidjela
Kćer sam prošle godine, maksuz, cijeli bogovetni dan vodala po Mostaru. Kao pravi turisti iz prospekata i sa prospektima, ruksacima i svim ostalim, obišle smo muzej, Stari most, prisustvovale prvim skokovima sa istog, jednostavno smo obišle sve značajno što je vezano za ovu ljepoticu od grada. Ali, nigdje ne vidje dijete te specijalne persone od uposlenika, a i da jeste, baš bi je zanimale te titule i baš bi to zapamtila! Iz muzeja jeste zapamtila sve što je očima vidjela, kao što je zapamtila i da je hranila malo lane u jednom pitomom ribljem restoranu tik pored Starog mosta. Pamti i da je uživala uz Neretvu tamo gdje smo sišle da se poigra u pijesku. Zahvaljujući velikoj grupi srednjoškolaca koji su odnekuda došli na cjelodnevni izlet i još većoj „grupi“ ostavljenih plastičnih boca, mogle smo hvatati vodu i zidati svoj vlastiti most.
Obilazile smo i fojnički manastir, a do tekije umalo nam i auto nije krepucnulo, verući se po onim gudurama, ali vrijedilo je. Odjednom kao da smo obje bile u kadru iz filma “Ovo malo duše,“ – meni jedan od dražih filmova.
U susjednoj nam državi skoro smo dehidrirale, ali smo ustrajale i obišle dubrovačke zidine i kule, Pomorski muzej i Akvarij. Valjda je normalno da joj ushićenje izazovu hobotnice, školjke, mačevi i sl., stvari i bića koja je nose kao plima u svijet bajki, a da joj znanje o kadrovskim listama iz sličnih ustanova postupno doziramo shodno uzrastu i interesovanju.
Čisto zafrkancije radi, ili da evociram sjećanje i kompariram njegovo sa svojim negdašnjim učenjem, upitah sina, studenta – kada je iz metropole došao doma – šta zna o osoblju muzeja? A moje starije dijete me blijedo pogleda preko monitora, i shvatih:
- Ili da ne zna „s pika“ odgovor
- Ili misli izaći na Google
- Ili misli da sam malo otkačila.
Završimo tako nas dvije s „težim“ predmetima i pređemo na nešto ležernije: Muzička kultura. Hajde, rekoh, da i to sekundicu ponovimo, malo zapjevušimo i konačno umor zamijenimo krevetom.
Etnomuzikolog u udžbeniku
Međutim, ne lezi vraže. Prebacim kuhinjsku krpu u drugu ruku pa prstom pratim da bolje vidim šta kažu. A kažu: „Opera je (slušali su dio dječje opere „Aska i vuk“) najveće muzičko-scensko djelo u kojem su sadržani: muzika, ples, dramski tekst, gluma i scenski izraz.“ Sreća da u našem gradu nemam mogućnost da joj predočim operu, jer joj je već gore navedeno dotužilo, a priznala mi je, onako potiho, da joj je slušanje opere bilo „malko dosadno“. Pričam sama sa sobom o ovim dragim čikama koji su mislili na naše mlade naraštaje i planirali gradivo – sigurno su se rodili sa bar 70 godina starosti, pa im je sve to od rođenja kristalno jasno. Držim svesku u ruci i ispitujem lekciju u kojoj se navodi: „Etnomuzikolog je osoba koja se bavi proučavanje i zapisivanjem muzičke tradicije, u koju spada...“ (Majke mi moje mile). Dijete je 2. razred. Jedva izmuca prvu riječ, a mora nabubat rečenicu napamet. Pitam je da li zna uopće na šta se misli kada pričamo o tradiciji? Veze nema. Idemo opet u rikverc: od nana, oklagija, odjeće, starinske nošnje i hrane, bla, bla, do muzike i kolceta; i kao to smo rezimirale. I ta knjiga može u ruksak.
Želudac mi već intenzivno radi, a i mojoj umornoj kćerci. Ona bi radije da šijemo bebi haljinicu koju smo prije neku noć započele, nego da se dobacujemo frazama preko pretis-lonca i pernice. A mene strah da će ta Barbika prije završiti u muzeju nego što ćemo rahat naći vremena za naše
Elem, nas dvije smo uredno iscijeđene i poprilično posvađane. Šerpe i knjige idu ad acta. Još jedan radni dan je iza nas. Brzo tuširanje i još brže lijeganje. Pitam moju umornu Alisu iz Zemlje Školskih Čuda hoće li pričicu za laku noć? Na moju sreću (ne pokazujem joj) kaže da neće, pospana je. Ušuškam je, i na prstima izađem iz sobe, a najradije bih i iz kože. A onda mi se nešto stisne, pa bih se poput Alise kupala u jezeru (suza svojih). Ili da mi je kakav čudotvorni napitak koji briše nesuvisle obaveze iz obaveznog NPiP-a, a daje više varijanti za vannastavne aktivnosti.
Nije pedagoški opravdano, ali mi baš treba. Zapaliću dvije cigarete odjednom, ako ikako može, otpuhati, sabrati se sa sobom, isplanirati obaveze za novi dan, i tako, lagano (pardon, lagahno, da me sav svijet razumije), oko jedan, u gluha doba zaspati.
Zenica,decembar 2012.
Fotografija ljubaznošću čitateljice: Matematika za 1. osnovne škole - radni udžbenik, autor Boško Jagodić.
