Akcija pod nazivom Čuvajmo planetu trajala je mjesec dana. Sakupili smo tri vreće plastičnih boca (uz njih i nešto staklenih) i uprtili ih do reciklomata na ulazu u Pionirsku dolinu. Dječak je već i u vrtiću čuo nešto o tome da se smeće ne smije bacati okolo, da se rijeke trebaju čuvati da bi bile čiste, da dimnjaci iz kojih ide prljavi dim nisu dobri jer zagađuju vazduh. Ali ovo sa reciklomatom bilo je nešto baš konkretno. Sakupljaš, odneseš, ubaciš u automat (kao novčić u onaj Viktorov Jajomat, iz Profesora Baltazara) i automat ti za nagradu da ulaznice za Pionirsku dolinu. Taj dio sa nagradom najviše nam se svidio. Baš dobro zamišljeno, pred tvojim očima nešto tebi beskorisno pretvori se u nešto korisno, a sve zahvaljujući tome što si bio odgovoran i strpljiv. I bonus na sve to: reciklomat izgleda skoro kao robot, nov je i sija se, i ima displej, sasvim kao neka baš dobra igračka. I još na njemu piše Moja priča, slogan BH telecoma. Ekologija, Čuvajmo planetu, Moja priča. Dječakova priča. Priča njegovih vršnjaka. Priča sve naše djece, koja će možda ipak sačuvati ovaj svijet.
U teoriji, Čuvajmo planetu bila je čista petica. Ali u praksi, u jučerašnje nedjeljno jutro, lekcija iz ekologije pretvorila se u čas Moje okoline.
Nakon što smo ubacili nekoliko boca tešanjske oaze, i ništa se nije desilo, displej nam je kratko i jasno poručio da je reciklomat u kvaru. Skupa igračka odjednom se pretvorila u najobičniju kantu za đubre.
Preskočiću dječije razočarenje. Izostaviću i neprimjerene vulgarizme upućene BH telekomu (možda ni krivom ni dužnom...) i samo ću se naglas, pristojno i posrano, pitati: zašto? Zašto svaka dobra ideja ovdje mora da propadne, i zašto skupa s dobrim idejama propadaju i dobra djeca. Zašto oni koji su kao lopovi postavili besmisleni kip na trotoar nisu tu noć potrošili da poprave sve što se u mojoj okolini preko dana pokvarilo?
Možda to sve ima veze sa školom, u kojoj je Kralj Tvrtko važniji od Profesora Baltazara?
Možda je poštenije ne davati djeci lažnu nadu da će moja okolina uzvratiti vještački usađenu ljubav za domovinu i sunce koje nigdje ne grije kao ovdje. Možda je prava lekcija iz ekologije upravo to: da se ne isplati čuvati, brinuti, njegovati, održavati... Sve propada, nezadrživo i nezaustavljivo, sve je ionako na putu dođavola, pa je najviše što možemo učiniti za našu djecu to: da ih naučimo da plivaju u govnima, među spomenicima.
Naša priča.
