Kao buduća profesorica fizike, razmišljala sam kako ću predavati učenicima, kako će me prihvatiti, u kojoj školi ću predavati i sa kakvim kolegicama ću se sresti u kolektivu. Uopšte nisam mislila o roditeljima, posebno onima koji sve znaju i roditeljskim sastancima na koje sve manje roditelji dolaze. I sada moje iskustvo pokazuje da roditelji dolaze kada im dijete dobije lošu ocjenu ili s primjedbom da je zaslužilo peticu, a neko mu je dao četvorku i kako se to može uraditi maminom djetetu?!
Ne znam čemu sam se više čudila: roditeljima koji nikad nisu došli za četiri godine školovanja svog djeteta ili onima koji dolaze svake sedmice. Ima i onih koji usput dođu – krenuli na pijacu ili da plate račune, na kafu s prijateljima, pa eto da svrate i do škole da vide kako im dijete uči i kako se ponaša. Osim toga, ako se dogodi nešto što roditelji smatraju problemom, oni preskaču razrednicu i pedagogicu koju imamo u školi i odmah intervenišu kod direktora. Zaboravljaju da bi razrednica trebala biti prva, jer je ona u svakodnevnom kontaktu s učenikom i može najobjektivnije sagledati problem i ponuditi rješenje.
Mnogo je različitih primjera u kojima roditelji pokazuju da ne razumiju složenost ili značaj odnosa u školi.
Na zajedničkom roditeljskom sastanku jedna majka se žalila na profesoricu hemije jer je njenoj kćerki na kontrolnom dala jedinicu, iako su joj neki zadaci bili tačni. Kolegica koja je bila razredna i vodila roditeljski sastanak pitala je majku šta je po zanimanju.
Gospođo, da li ste vi možda profesorica hemije, magistrica, pa se tako dobro razumijete u zadatke iz hemije, pitala je, a majka reče da je trgovkinja, ali joj je kćerka tako prenijela.
Slušam i priču iz neke sarajevske škole u kojoj je profesor imao problema s učenikom oko neopravdanih izostanaka i negativnih ocjena, pa je pozvao roditelje da dođu na razgovor, a umjesto roditelja pojavio se advokat, koji je rekao da on zastupa cijelu porodicu i da njega ubuduće kontaktiraju i s njim razgovaraju vezano za učenika.
Mislim da se svaki nastavnik u svojoj karijeri susretao s roditeljima koji vjeruju da sve znaju bolje od nastavnika. Dolazili bi roditelji da se požale da njihovo dijete iz njemačkog jezika, matematike, hemije ima loše ocjene – nerealno traže veće ocjene, pa i određene privilegije za svoje sinove i princeze.
Roditelji ponekad nastavnicima objašnjavaju kako bi trebali raditi svoj posao, a to kod nas izaziva dodatan i nepotreban stres. Očekuju od nas kao razrednica da krivicu prebacimo na naše kolege koje predaju te predmete, ali bi nas to sve stavilo u nezgodnu situaciju, a nije ni tačno. Lično nikada ne dozvoljavam da se na taj način prebacuje krivica sa učenika na profesora, nego se trudim da situaciju popravim tako što razgovaram sa učenikom da se potrudi da bolje nauči, da vidi šta profesor traži i da se na to fokusira. Razgovaram i sa kolegicama, da čujem njihovo mišljenje o tome da li đaci mogu bolje to naučiti ili možda nisu baš nadareni za neki predmet, poput jezika ili matematike, tako da tražimo rješenje i ono što je najbolje za dijete. Znam da su i oni u nedoumici kako se ponašati.
Tražeći tuđa iskustva koja bi mogla pomoći, na internetu sam na wh-magazine.com našla nekoliko savjeta kako postupati s roditeljima, za koje mislim da ih vrijedi zapamtiti.
Nastavnici moraju s roditeljima postupati vrlo oprezno – moraju biti strpljivi i saslušati šta roditelji imaju reći, jer oni najbolje poznaju svoje dijete i vrlo dobro osjete da li ih nastavnici slušaju dok pričaju ili se isključe kao da ih nije briga.
Roditelji svom djetetu često progledaju kroz prste i prave se da ne vide baš sve, ali bi nastavnici trebali da se – dok slušaju roditelje i njihove probleme, očekivanja i ideje – postave u njihov položaj.
Ukoliko nastavnici shvate da su roditelji uznemireni, isfrustrirani, ljuti ili u problemima – trebali bi se složiti s njima kako bi ih smirili i time pokazali da ih poštuju.
Nastavnici bi trebali pohvaliti dijete, reći da u njemu vide veliki potencijal, da je ambiciozno, da je nadareno za neke predmete, odnosno govoriti im o jačim stranama koje vide u njihovom djetetu.
Nastavnice bi trebale uvažiti prijedloge roditelja koji mogu biti od velike pomoći, ali im i objasniti da se ne mogu primijeniti u datom trenutku.
Često pomažu i komentari poput Imat ću to na umu ili Vidjet ćemo gdje bi to moglo djelovati i To je dobra zamisao, ali, s obzirom na program, nećemo biti u mogućnosti to primijeniti u ovom trenutku. Važno je da roditelji ne osjete kako ih se želite otarasiti ili da njihove potrebe smatrate nevažnim.
Dajte im do znanja šta se može uraditi u datom času, ili da trebate vremena da malo razmislite o tome.
Uvijek čuvajte dječije pismene i kontrolne radove, da biste bili spremni za suočavanje s roditeljima sveznalicama.
Obrazložite svoj način poučavanja roditelju; ne dozvolite mu da vam se miješa u posao i da vas uči kako da radite; podsjetite ih da različitim ljudima odgovaraju različiti stilovi poučavanja.
Istaknite rezultate koje ste postigli u radu s djecom koristeći vlastite metode i tehnike, jer ponekad razumijevanje onoga što čini nastavnica može razoružati roditelje.
Iskustvo pokazuje da je najbolje prema roditeljima se odnositi ljubazno i s poštovanjem, bez obzira na njihovo ponašanje. Na kraju krajeva – i jedni i drugi želimo najbolje za dijete i treba utirati put koji će nam omogućiti da sarađujemo. Možemo potražiti i pomoć pedagogice, koja bi trebala uvijek biti spremna da sarađuje – možda ona ima bolje rješenje za dijete. Svojevremeno sam dobila lijep savjet profesorice historije koja je sada u penziji. Ona je znala reći: Dokumentuj ono što se događa u učionici. Pored dnevnika rada, imaj i ti svoju svesku, svoj mali dnevnik, i tu upisuj ocjene i pitanja kada ispituješ učenika. Kada ocjenjuješ, ili se pojave problemi, zapiši bilješke i naznači nadnevak. Ispričala bi kako se desi da joj učenik kaže: Upišite mi jedinicu jer ništa ne znam, a ona kaže da će mu prvo postaviti tri pitanja, pa ako ne bude znao, tada mu može upisati jedinicu, ali da prvo oboje urade svoj posao kako treba. Tako će – kada roditelj dođe u učionicu da se požali na određeni događaj ili ocjenu koja je niža nego što on smatra da bi trebala biti – imati dokumentaciju kao dokaz koji će pomoći da prenese roditelju stvarnost iz učionice.
