Kad se Afrodita vratila s dugog puta iz onog dijela dubokog svemira gdje je rasprostrla Berenikinu kosu, potraži na obali morskoj svoju blistavu školjku na kojoj je u ono vrijeme kad je iz morske pjene rođena doplovila do obale. Dobro se još sjećala spruda što se tad jedva vidio u moru zbog visoke plime koju je bog mora Posejdon poslao da pitomi valovi nju i školjku na kojoj je stajala preko spruda prenesu i na pješčano žalo iznesu.
Prvo potraži sprud i kad ga ugleda, lako na žalu pronađe školjku; valovi su je bili prevrnuli pa je dnom bila okrenuta prema nebu i bogu sunca Heliju. Umorna, sjede boginja na školjku i zamisli se.
– Da nisam pogriješila? – zapita se, što je bilo zaista čudno jer se bogovi nikad i nigdje nisu pitali niti se danas pitaju jesu li u nečem pogriješili, budući da se greške i grijehovi pripisuju ljudima, a bezgrešnost bogovima. – Da nisam pogriješila? – svrdlala joj je po lijepoj glavi otrovna sumnja. – Onooo, jest da mi svi govore da sam najljepša, ali ništa nije toliko lijepo da ne bi moglo biti još ljepše, pa ni ja nisam izuzetak. Uh, uh, da sam Berenikinu kosu, umjesto što sam je gore onim tamnim kutom neba da ga osvijetli razasula, lijepo stavila na svoju glavu, nigdje i nikad ne bi moglo biti ljepše žene od mene. Bila bih miss svijeta odsad pa zauvijek – razmišljala je i grizla se Afrodita. – Ali što je učinjeno, učinjeno je. Što je bilo, vratiti se ne može. I ono kad me Zeus mimo moje volje dade za ženu mom šepavom i znojavom kovaču Hefestu, sad je prošlost i izbrisati se ne može, a ni ono što sam nakon tog činila niti se može promijeniti niti se može vratiti. To je život – uzdahnu Afrodita.
I rasprostrije se uzdah Afroditin širom svijeta i iz tog se uzdaha boginjinog rodi najozbiljnije pitanje: Šta je život? – na koje odgovor počeše tražiti svi svjetski filozofi i bjelosvjetski pametnjakovići, ali i budale. Ovi posljednji su odmah dali jasan i konačan odgovor: Život je život. I tačka! O onim filozofskim nastojanjima da na ovo pitanje odgovore reći ćemo riječ-dvije kasnije. Ali nije sasvim bez značaja što su Francuzi čim progovoriše francuski Afroditin uzdah To je život preveli s grčkog na francuski jezik ovako: C'est la vie, što je postalo svesvjetski izraz za okolnosti u kojima nema druge nego ih prihvatiti takve kakve jesu jer take su kake su i kakotje takootje.
Na tri-četiri ova naša toliko različita jezika (zbog čega se narodni i nacionalni prevodioci slomiše po dužnosti prevodeći onu sudbonosnu u crni četverokut uokvirenu poruku s duhanskih i duvanskih i duanskih kutija Пушење убија (српски), Pušenje ubija (bosanski), Pušenje ubija (hrvatski), na tim dakle jezicima kad se kaže ono francusko C'est la vie čuje se nešto kao selavi i označava Afroditin uzdah To je život, a znači etotježivot. Nekad se čuje i s nekom kao filozofskom notom: etotježivotjebiga.
E, u takvom je raspoloženju bila Afrodita kad smo je zatekli u razmišljanju je li pogriješila kad je Berenikinu kosu stavila na nebo umjesto na svoju lijepu glavu. Sjetimo se sad da je Afroditin uzdah To je život postao ključno pitanje mislilaca širom svijeta: Šta je život? Drugačije, šta je istina o životu? Kad je o istini riječ, pomišljamo da je našem čitatelju, ako se takav gdje dogodi, korisno pomenuti Gottholda Ephraima Lessinga, njemačkog filozofa, dramatičara, publicistu i kritičara, koji baš i nije poživio dugo, tek 52 godine: od 1729. do 1781, za koga je njegova sobarica ili žena koja mu je s vremena na vrijeme čistila stan, kad je umro, rekla otprilike ovako: Nije znao ništa, nije imao ništa i nije vrijedio ništa. Tako je o Lessingu mislila ta sobarica. S njenim dopuštenjem ili bez njega, ipak bismo rekli da je ovaj mudrac na ono pitanje proisteklo iz Afroditina uzdaha jednom prilikom odgovorio ovako: Ako bi Bog u desnoj ruci držao zatvorenu istinu, a u lijevoj jedino uvijek živu ljubav prema istini, pa ako bih i uvijek i u vječnosti bio u zabludi, te ako bi mi rekao Biraj!, ja bih jurnuo prema lijevoj ruci i kazao bih mu: Oče, daj mi tu! Čista istina čuvana je samo za Tebe.
(Eros)
Rekli bismo da je Afroditina zasluga za povijest mišljenja u tome što je pokrenula mislilačka traganja za odgovorom na pitanje što ga je sadržavao njen uzdah To je život, ali je sama Afrodita o svemu tom imala karakterističan stav, barem sudeći po događajima iz njena života. Blago rečeno, živjela je Afrodita slobodno, nekako bez nekih strogih moralnih predrasuda, ako pod predrasudama podrazumijevamo one proširene i unaprijed postavljene sudove zasnovane na nedokazivim tvrdnjama najčešće lažnih autoriteta.
Uostalom, grčki bogovi, počev od šefa Zeusa, u pogledu morala i s njim povezanog zahtjeva vjernosti u zamršenim pitanjima ljubavi nisu se držali nikakvih strogih propisa. Naprotiv, popuštali su više nego što nisu Erosovoj neodoljivoj sili, a Eros je i među bogovima i među ljudima radio ono što mu je u opisu poslova olimpskih bogova bilo zadato: nošen zlatnim krilima, zlatnim lukom odapinjao je zlatne strelice u srca ljubavno ravnodušnih i strelicama budio ljubav i ljubavnu strast među pogođenima. Srca probodena strijelom iscrtana po tarabama, zidovima, pločnicima, školskim tekama i knjigama i kojekuda svud po svijetu svjedoče o uspješno obavljenim Erosovim poslovima. Zato, teško da možemo optužiti za brojna nevjerstva Afroditu ljubozovnu, jer je Eros očito imao pik i na nju i na sve one koji su je požudno pogledali i s njom u ljubavnim zagrljajima kratkovječnu sreću nalazili.
Odiseju je divnom stradaocu, dok je kod Feačana na putu k Itaki čašćen, Demodok, pjevač božanski, pjevao priču (jer priče se mogu i pjevati, a ne samo pričati) o Aresu ili Areju (bogu rata) i Afroditi. Pjevao je Demodok o jednoj od mnoštva Afrodotinih ljubavnih veza. Sad nam se čini da bi Demodokove riječi dobro bilo protkati riječima jednog neimenovanog svjedoka događaja u Hefestovom časnom domu.
(Afrodita i Ares)
Bilo je to ovako. Kovač božanski majstor Hefest je bio duboko uvjeren da živi sretno sa svojom vjernom Afroditom i radio je svoj posao vrijedno i valjano, a isto tako je radila i Afrodita svoj posao (znamo koji). I rodi Afrodita Hefestu troje djece. I živio je kovač sretno, u oblacima kako se to kaže, sve dok mu jednog dana onaj veliki bog koji je iznad svih oblaka i najbolje vidi i sve zna, a to bješe Helije, bog sunca, ne otkri istinu. (Sjetimo se Lessingovih riječi ko drži istinu u rukama.) Otkri Helije Hefestu da njegova, Hefestova djeca, nisu njegova, Hefestova, već da su to djeca Afroditine ljubavi s Aresom. Ko gromom pogođen (naravno, znamo da pravi gromovi ne pogađaju bogove), Hefest se zatvori u svoju radnju, to jest kovačnicu, i tamo iskova... Šta iskova?
Šta iskova? Neka našu radoznalost zadovolji pomenuti pjevač Demodok. Hefest, dakle:
Uđe u kovačnicu u duši misleći o zlu, / Veliki nakovanj na panj navalivši okove stane / Nerazdrešljive on, neprelomljive kovat, da čvrsto / Ono se uhvati dvoje. U ljutosti Aresu varku / Smisliv u ložnicu pođe, gdje mila mu postelja bješe, / Krevetu okolo nogu postavi okove krugom; / Mnogi se okovi spuste odozgo s krova, a tanki / Bjehu ko paučina i nitko ih spazio ne bi... Eto šta iskova Hefest.
(Sigurni smo da čitaocima, ako ih bude, ne treba objašnjavati zašto smo Demodokovu pjesmu ovako podijelili kosim crtama. Ali, kad smo već o tom pri riječi: kose crte označavaju granice stihova koje Demodok pjeva, a čiji je pravi autor pjesnik Homer, autor spjevova Ilijada i Odiseja.)
E sad priču nastavljamo riječima onog maločas pomenutog neimenovanog svjedoka. Zadovoljan onim što je načinio, a ovaj svjedok kaže da je Hefest iskovao bakrenu mrežu potpuno nevidljivu i poput paučine, razapne Hefest mrežu nad posteljom u svom domu i objavi da ide da se odmori na najdraže mu mjesto na zemlji – otok Lemnos. I tako, čim Hefest preko kućnog praga, Afrodita javi Aresu da će joj muž izbivati iz doma neko vrijeme. I čim Ares stiže, on i Afrodita...
Ali nemamo ni vremena ni mjesta ni volje za ovakve detalje. Demodok, pjevač božanski, navodi Aresove besmrtne riječi: „Lezimo, draga, amo u krevet te se vesel'mo!“
I tako, nađoše se Ares i Afrodita uhvaćeni u Hefestovu zamku i Hefest ih u zoru, kad se kući vratio, zateče gole u krevetu, nemoćne da se izvuku. A Hefest pozva olimpske bogove da vide sve to što se vidjeti moglo i bogovi dođoše. Samo boginje ne htjedoše ovo, zbog ćudoređa, gledati pa ostadoše kod kuća svojih. A bogovi se smijulje, poneki gladi bradu gledajući Hefestovu lovinu u krevetu, a Apolon divni, zaštitnik lovaca i pastira, koji je ljepotom svojom privlačio i boginje i neboginje, reče glasniku bogova Hermesu, koji je bio zaštitnik varalica i lopova, jednom riječju probisvijeta:
– Bil' ti, Hermese, volio bit' na Aresovu mjestu pa makar i 'vako, u mreži?
– Da ti pravo kažem, Apolone, da je mreža i petput ovol'ka, kad bi' u njoj s Afroditom bio, boljeg mjesta nikad ne bi' htio – odgovori mu Hermes.
A Zeus, božji vrhovnik, kako se to lijepo na starogrčkom govorilo, gunđa poluglasno nešto sebi u bradu vrhovničku, a onda glasno reče da je bruka nad brukama što je Hefest sve ovo iznio pred božju javnost. Bogovi se zgledaju pa opet gole Aresa i Afroditu gledaju pa se opet zgledaju. A Posejdon, bog mora i svega što je u moru, s gole Afrodite očiju ne skida. Nakon kratkog premišljanja reče Hefestu:
– Ti, Hefeste, kažeš da bi Aresa oslobodio ako ti plati vrijednost svih svadbenih poklona koje si vrhovniku dao da ti dadne Afroditu za ženu?
– Kažem.
– A vrhovnik neće da vrati?
– Neće.
– E slušaj, Hefeste, časnu ti riječ svoju dajem da ću se lično pobrinut' da ti Ares plati to što Zeus neće ni da ti vrati ni da ti plati.
– Paaa dobro! – reče mračno, možda i polumračno Hefest.
– Ali da znaš, ako Ares ne plati što tražim, ti ćeš, Posejdone, morat zauzet njegovo mjesto – dodade.
A Apolon, smijući se šeretski, zapita Posejdona:
– Zauzećeš? Zajedno s Afroditom, a?
– Hoću, hoću! – zabrza Posejdon i nastavi: – Ako Ares to ne bi učinio, ja ću dug platiti i s Afroditom se oženiti.
Eto tako je o tom pričao onaj neimenovani svjedok. I još dodao da je Hefest pristao. I šta je dalje bilo? Evo kako o tom Demodok, pjevač božanski, pjeva:
Tako rekavši snažni Hefesto otpusti veze; Pa kad oboje ono iz okova iziđu čvrstih, / Oboje onda skoče, te Ares u Trakiju ode, / A mila smješljivka tad Afrodita na Kipar pođe...
(Kad neki izvori govore o mreži u koju su naši ljubavnici uhvaćeni, samo je riječ o različitim verzijama priča o Afroditi i Aresu, jer Demodok pjeva o okovima, a ne o mreži. Kad se bude snimao film na osnovu priča o Afroditi, to će pitanje – mreža ili okovi – riješiti redatelj ili redateljica.)
(Hermafrodit)
Koliko znamo, ne zna se da li je Posejdon platio što je obećao, a u matičnim knjigama nađenim u ruševinama olimpskih dvora nisu nađene nikakve zabilješke o Posejdonovom uzimanju Afrodite za ženu. A Afrodita? Afrodita ko Afrodita. Ona je kasnije popustila Hermesovim navaljivanjima i rodila mu zdravo dvospolno dijete kojem su dali ime Hermafrodit (svak može iz imena djeteta iščitati da se radi o ljubavnom životnom djelu Hermesa i Afrodite). Onda je Afrodita popustila i Dionisu ili Dionizu (tako ga različito zovu u ona tri-četiri već pomenuta jezika). Kad je Helada to jest stara Grčka propala, Dionis je prešao pobjednicima Rimljanima i postao Bakho ili Bahus. Tamo je radio isti posao kao i kod Grka: brinuo se za životne radosti i plodnost, veselio se i rado pio vino.
(Prijap)
No vratimo se njegovoj vezi s Afroditom. Ona je Dionisu ili Dionizu rodila ružno dijete s neprirodno razvijenim genitalnim organima. Dadoše mu ime Prijap. Oni koji o tom nešto više znaju pripovijedaju da je to – da dijete bude baš takvo, s takvim genitalijama – smislila Zeusova žena Hera u znak negodovanja zbog Afroditine vjerolomnosti. Kad je Prijap odrastao, postao je bog muške plodnosti, simbol rasplođivanja. Ali ima tu još nešto, kad neko hoće za nemoral ocrniti koga kaže za njega da je Prijap to jest razvratnik i bludnik. Bio bi dug spisak Afroditinih ljubavi kad bismo nastavili. Ali nećemo tim putem.
Zbog svojih svakakvih i nemjerljivih zasluga na beskrajnom ljubavnom polju Afrodita je imala i naziva koji nimalo ne pristaju uz njenu ljepotu i privlačnost. Tako, ponegdje su je zvali Melajnida, što bi značilo crna. Pausanija, rimski pisac koji je živio u II. stoljeću i na temelju vlastitih putovanja i brojnih književnih izvora napisao mnogočitanu i mnogonavođenu knjigu Vodič kroz Heladu u 10 knjiga, protumačio je Afroditin naziv Melajnida sabravši 2 + 2, jer se najveći broj ljubavnih doživljaja svud po svijetu događa noću. Afrodita je, kad joj je do tog bilo, radila i noću i danju. Oni koji su čitali Plutarhova djela (podsjetićemo da je Plutarh čuveni grčki istoričar koji je živio između 46. i 125. godine naše ere), mogli su naći podatak da su ponegdje Afroditu nazivali i Epitimbrija – grobarka. Mnoge su fasete Afroditina lika. Fasete, rekosmo. Pokušali smo se za ovu priliku dosjetiti kakve druge riječi što bi valjano izrazila sve Afroditine raznolikosti. Ne nađosmo. Kako je ipak nedvojbeno da je Afrodita u mnoštvu priča u kojima je naša junakinja – i među bogovima i među ljudima – nešto poput dragog kamena, onda je riječ faseta – koja označava plohu brušenog dragog kamena – riječ koja baš sasvim razložno pristaje uz Afroditin lik i djelo. U srcima besmrtnih bogova i smrtnih ljudi ona budi ljubav, i po tom je Afrodita vladarica svijeta. Od Grka su je takvu kakva je preuzeli Rimljani kad je Helada – stara Grčka – pala u sjenu, i Afrodita je nastavljajući i u Rimu raditi sve što je radila u Heladi postala – Venera.
(Cvjetni tragovi)
Kad smo je ono na početku ove priče zatekli kako puna dvojbi je li pogriješila prostrijevši Berenikinu kosu onako daleko u svodu nebeskom sjedi na svojoj izvrnutoj školjci na žalu, zaboravili smo istaknuti jedan važan detalj. Mada smo kazali riječ-dvije o čudesnoj Afroditinoj osobini da je kad je htjela za svojim prolaskom ostavljala cvjetne tragove, propustili smo reći kako je od mjesta gdje je prvi put kročila na kopno nakon rođenja pa do mjesta gdje je ostavila školjku, koju su valovi na Posejdonovu zapovijest prevrnuli da je more i kiša ne bi punili vodom, ostavila cvjetne tragove svog prolaska udaljene na jedan Afroditin korak jedan od drugog. Sad, sjedeći na školjci, Afrodita zapazi da je cvjetnih tragova nestalo. Dosjeti se da ih je sigurno izbrisao onaj pakosnik Posejdon samo zato što je odbila njegovu ljubavnu ponudu nakon one afere njene s Aresom.
– E vala – viknu Afrodita prema širokom moru – kad si takav, Posejdone, ne bih se s tobom u ljubav upustila sve i kad bi mi obećao da ćeš mi nakon toga sve najljepše momke na svijetu dovesti tamo gdje bi ti bio da sam ti dopustila.
Kasnije se taj dan Afroditine ljutnje, a bio je to osmi dan mjeseca grekala, trećeg mjeseca u starom grčkom kalendaru, po naredbi vrhovnikovoj (koji je čuo Afroditinu poruku Posejdonu) počeo slaviti kao praznik Dan žena. Nastavljeno je slavljenje tog dana i kad je mjesec grekal preimenovan u mart ili ožujak, kako ga i danas zovu, svak na svoj način, u ona već pomenuta tri-četiri jezika. I tako, kad se izvika na Posejdona, iznervirana Afrodita izvuče iz pojasa kutiju stranih cigareta koje je od nekog (zaboravila je od kog) bila dobila. Na kutiji je na nepoznatim joj jezicima pisalo
Пушење озбиљно штети вама и другима око вас.
Pušenje ozbiljno šteti vama i drugima oko vas.
Pušenje ozbiljno šteti vama i drugima oko vas.
Neka od slova iz onog prvog stiha (jer pomislila je da su to stihovi neke pjesme) učiniše joj se kao eto malo poznata (mi naravno znamo da je ćirilica pismo slavenskih naroda nastalo prema jednom tipu grčkog pisma), ali poruka pjesmice joj ipak ostade tajnom.
– To je život – uzdahnu. Tajna.
Otvori kutiju i zapali mirišljavu cigaretu. Kako je mirisala na ambroziju, odmah je znala da te cigare nije dobila od smrtnika već od nekog od bogova. Tako se broj onih koji su ulazili u razmatranje ko je to mogao biti znatno smanjio i Afrodita se, pušeći i praveći kolutove od dima, pokušavala prisjetiti ko joj je i kad dao ovu kutiju cigara.
