Sjedam za računar da provjerim mail i za dva sata se uhvatim kako rovim po starim slikama. Putujem kroz vrijeme! Beba Žuži postaje osmogodišnja Žuži bez zubića, koja postaje hljepčić koji plače u maminom naručju, koji postaje dvanaestogodišnjakinja koja šije haljinice barbikama, koja postaje djevojčica koja kreće u prvi razred osnovne škole, koja postaje visoka (dozvolit ću si reći) djevojka koja je sad (dozvolit ću si reći) lijepa u odnosu na onu kakva je prije bila. (P.S. Ovo je jedan od onih trenutaka u kojem se volim).
Puštam snimak jednog od prvih nastupa u muzičkoj školi i istog trenutka osjećam onaj pritisak u glavi i vrućinu u obrazima. Nevjerovatno!
&
Čas muzičkog. Zadatak je pjevati notni tekst bez melodije. Dižem ruku. Profesorica me proziva.
- A mogu li odsvirati ovo na klaviru i usput pjevati? (Molim?! Žuži... Šta ti je? Ti ne znaš pjevati. Mislim... Dobro. Znaš nekad, ali sada pred 56 očiju i ušiju... Hej hej...)
- Da!! – kaže profesorica.
- Da! Hajde Žuži, sviraj – kaže jedan žohar.
Tek tada shvatam šta radim... Ustajem. Uzimam kajdanku u kojoj su zapisane note. Hodam prema klaviru. Osjećam kako mi se lede ruke. Svi šute. Eto, sad ste našli šutjeti. Sve vrijeme pričate, ne čujem sebe koliko pričate i sad šutite!!!
Odugovlačim otvaranje klavira. Polako sjedam, namještam stolicu... Gledam u profesoricu – smješka se i klima glavom. Preletim pogledom po žoharima – svi bulje u mene. Ruke su mi već vlažne i malo drhte. U grlu osjećam čvor.
Gledaj Žuži. Primjer ne može biti lakši. Sviraš samo jednom rukom. Najveći skok koji ćeš morati otpjevati su tri note, a to je ništa. Ok? Hajde. Možeš ti to. Hej! Pjevaj. Koncentracija!
I krećem.
U ušima mi zuji. Deset odsviranih i otpjevanih taktova, manje od minute mi se čini satima. Pjevam sve tačno. Čujem to. Znam da je sve tačno. Završavam i dižem glavu s klavijature.
Odjednom... Tišina se gasi i svi skandiraju. Wuuu! Bravo Žužiii! Plješću. Žohari. Meni. Plješću. Bravoooo!
Prekrivam lice rukama. Osjećam da crvenim i sad se još više tresem. Smijem se. I dalje plješću. Trčim prema svojoj klupi. Sjedam i tonem u stolicu. Suze su mi na vrh trepavica.
&
Cimet. Zimzeleno drvo koje potječe iz Šri Lanke i koristi se kao začin od 2.800 godina p.n.e.
Cimet, ja biram tebe! Cimet u kajgani. Izrezana jabuka i posuta cimetom. Cimet u soku od narandže, limuna i meda. Meni najdraže: prije spavanja, vrelo mlijeko i cimet. Mmm.
&
Kad sam prehlađena:
Curi mi nos. Najviše curi kad friško nalakiram nokte.
Od brisanja nosa, nos počinje da se peruta. Plus, ako imam sreće, iskoči i poneka bolna bubuljica u nosu.
Kad ležim na lijevoj strani, desna nosnica mi je začepljena i obrnuto.
Oči mi stalno suze i svi me pitaju: Zašto plačeeeeš?
U kući nikad nema više pileće supe, čajeva, mješavine meda i limuna i naravno, maramica na svakom koraku.
Tata mi stalno govori: Žuži, kupi ove maramice za sobom.
Očistim ekran laptopa i telefona, jer kihnem u njih i bilo bi krajnje krajnje kad bih ih ostavila tako.
Čitam naglas i onda se smijem kako mi glas čudno zvuči.
...
Jedina dobra stvar kod spreja s morskom vodom: ako si prsnete u lice, potpuno vas opusti i na trenutak ne osjećate nikakvu bol ili curenje, nego mislite da ste na moru, potpuno zdravi.
&
Samo jednom u životu sam se vozila vozom. Bilo je super. Brzi voz. Čisto. Sve je podsjećalo na Hogwarts Express.
To jednom je bilo do jučer kad sam se drugi put u životu vozila vozom. Bilo je manje super. Više smiješno.
Voz se zaustavlja. Ljudi izlaze i ja uskačem u njega. Šta da kažem. Dobra vježba za noge. Jako kvalitetno istezanje.
Prvi kupe – pun. Drugi kupe – ne zna se je li pun, jer je previše zadimljen. Treći kupe – pun. Četvrti kupe – poluprazan. Ok. Tu ulazim.
Sjedam na sjedište i propadam skoro do poda. Propadanjem uzrokujem izdizanje prašine i odmah počinjem kihati. Ha ha. Momak koji sjedi preko puta u ušima ima slušalice i zamišljeno gleda kroz prozor. Sad baš da gleda... Prozor je mastan. Razmišljam da li je neko pržio pomfrit ovdje. Vrlo vjerovatno. Sjedim... Sjedim... Kako neugodno. Kupe se još malo napunio, ali svi foliraju da su sami. Dvije žene pričaju. Razgovor je otprilike kao onaj u frizerskom salonu. Drugi momak sjedi i šuti, a onaj prvi još gleda kroz prozor.
Pada mrak. Kroz prozor se sad, bio mastan ili ne, ne vidi. Kupe se ispraznio. Žene i momak koji šuti i sjedi su otišli, onaj što gleda kroz prozor još gleda kroz prozor, a ušao je neki čiko i počeo čačkati po svome smartphoneu.
Odjednom, dešava se nagli preokret! Momak koji gleda kroz prozor, više ne gleda. Zaspao je. Rukom si pridržava glavu, ali... Voz drma i ruka mu se opušta. Ruka pada u krilo, a glava na prozor. Mljacka i okreće se još više prema prozoru i obraz pritišće o staklo. Ne... Probudi se!! Ne!
Na prozoru se pojavljuju flekice njegovog disanja. Jao, kako mirno spava.
Voz se zaustavlja. Žena prolazi pored kupea i za minutu je čujem kako se dere. Vrata se ne mogu otvoriti!
Voz kreće. Žena počinje vrištati. Zaustavi voz! Zaustavi voz! Neću sad izać u... Zaustavi voz kad ti kažem! Protrčava pored, prema drugim vratima. Za njom trči kondukter. Svađaju se i odjednom voz koči.
Kiiiijsdpiiiiisiiiitiiikriiii (kočenje voza). Skoro sam iskočila na onog momka koji se, hvala nebesima, probudio i sklonio obraz sa prozora.
Ljudi izlaze iz kupea, psuju, vrijeđaju ženu, ali ona je već izašla. Kondukter se zaustavlja pored kupea u kojem ja preživljavam. Čiko sa smartphonom ga pita otvaraju li se sad vrata, a kondukter frkće i odmahuje rukom. Mah! Otvarala su se i kad je dama bila, ali ne, daaami treba neko otvoriti vraaata. Ma šta hoće! Što se onda ne vozi aviJooonom!!!
Živa i zdrava dođoh kući. Sad sam u dilemi da li više da putujem vozom...
Foto: E. Kurtović
