Nisam više član sindikata jer:
- u sindikalnim podružnicama ne raspravlja se ni o čemu osim o plaćama i regresima
- ne želim plaćati članarinu iz koje se, u najvećoj mjeri, finansiraju plaće predsjednika sindikalnih organizacija i troše novci na reprezentacije
- ne vjerujem da članovi sindikata uopće odlučuju o važnim pitanjima, osim ako nisu najuže rukovodstvo
- nema solidarnosti sa svim obespravljenim radnicima
- ne troši se novac od članarine na pomoć ugroženima
- ne obavještava se i ne izvještava članstvo (u januaru smo u školi izglasali štrajk kao upozorenje vlastima da nam plaće i ostale naknade isplaćuju u skladu sa zakonskim propisima, no još uvijek ne znam šta se desilo s našim zahtjevom, kako su glasali nastavnici iz drugih škola i hoće li štrajka uopće biti)
- sindikat se ne bavi drugim pitanjima osim materijalnim statusom članova – kao da oni nemaju stav ni o čemu drugom, i kao da ne trebaju i ne žele mijenjati praksu kojom se bave. Nastavu, naprimjer.
- članstvo šuti i klima glavom, malo je onih koji raspravljaju i daju konkretne prijedloge; posebno je to bitno u sindikatu prosvjetara – čemu kolege uče djecu ako poslušno na sastancima klimaju glavama i dižu ruke u skladu s većinom
- sindikat ne obrazuje svoje članove, ne podučava ih pravima, obavezama, odgovornostima
- radije ću na plenumu građana iznositi stavove nego u hijerarhijski postavljenoj organizaciji koja cijeni samo ideje vodećih
- vođe sindikata pristale su da budu amortizer između vlasti i članova kako bi i jedni i drugi (i vlast i sindikalni vlastodršci) uživali u svojim visokim plaćama
- jer deseci srednjoškolaca s nasilnim akcijama mogu prisiliti vlasti da se preispitaju, a mnogobrojno članstvo sindikata o općem dobru i ne misli
Za privatnu upotrebu proširite listu svojim razlozima.