- Prisustvovali ste sastanku bez poziva!??
- Da, je li to neki problem?
- Naravno da jeste. Trebali ste se predstaviti kad ste ušli.
- Ni drugi vam se nisu predstavili.
- Druge znamo.
I tu se moj ego našao u napasti da pita kako je moguće da zaposlenici ministarstva obrazovanja ne poznaju scenu na kojoj glume da nešto korisno rade. Ali to je tema za drugu priču. Ova je o sastanku predstavnika Kantonalnog ministarstva obrazovanja, sa izdavačima, na temu: pregovori o uslovima nabavke udžbenika koji bi se djeci po socijalnom ključu dali na besplatno korištenje, održanom 17. jula 2014. godine.
Sastanak je trajao kratko, oko pola sata, i nije ni po čemu bio drugačiji od sličnih prethodnih. Izdavači su došli s nizom konkretnih pitanja pred kojim je Ministarstvo obrazovanja samo slijegalo ramenima, stresajući sa sebe odgovornost na Federalno ministarstvo ili uopšte na naše loše zakone. Istovremeno je pokušalo postići što nižu cijenu kako bi, za 311.090 KM, koliko ima novca na raspolaganju za tu svrhu, što više siromašne dječice dobilo neophodne knjige.
Kad nastavnik pred sobom ima dijete koje cmizdri zbog jedinice i kukumavči za dvojku, možda još i može osjetiti sažaljenje. Ali kad se tako ponaša ministarstvo obrazovanja, osjećaj je bliži gađenju. Jer pred sobom imate odrasle ljude koji iz godine u godinu žele da prođu u narednu, a da u tekućoj nisu učinili ništa ni smisleno ni dobro. I baš kao loši đaci, oni bi da prođu na tuđ račun – konkretno, na račun onih koji su već jednom napunili budžet, uredno izmirujući sve svoje obaveze prema državi.
U sad već hroničnom nedostatku vlastitih rješenja, već godinu dana obezglavljeno ministarstvo perfidno ucjenjuje izdavače: ukoliko uopšte žele da opstanu na toj zelenoj grani biznisa sa udžbenicima, od njih se očekuje da smanje cijene.
Oni će vjerovatno to učiniti, ne zbog mekog srca, nego zbog poslovne logike, koja je posljedica nepostojanja uređenih pravila igre. Naime, iza nabavke udžbenika za djecu u socijalnoj potrebi krije se perfidna igra izbacivanja konkurencije sa tržišta. Stvar je prosta: za tri djeteta u razredu nabavite besplatne udžbenike putem tajnih pregovora sa izdavačima, a onda ostatku od trideset roditelja kažete da kupe iste, jer nije normalno da djeca u istom razredu rade po različitim udžbenicima. Pitanje je, naravno, zašto to ne bi bilo normalno, ako svi udžbenici imaju isti propisani sadržaj i svi su prošli proces recenziranja. Ali to pitanje ne postavljaju oni koji bi trebali – roditelji. A ne postavljaju ga, osim časnih izuzetaka, ni nastavnici u školama u kojima direktor odlučuje koji će besplatni udžbenik podijeliti siromašnima, ili drugačije rečeno, kojem će izdavaču usmjeriti novac roditelja.
Na pitanje koje je prethodilo dijalogu s početka teksta, može li Školegijum dobiti tabelu s podacima koje su se škole opredijelile za koje udžbenike, dobio sam odgovor a šta će to vama.
Nama to treba, da ponovim, zato što se iz takve jedne tabele može provjeriti, naprimjer, jesu li izdavač čije se knjige traže, i direktor škole koji ih traži, u istoj stranci.
I bez glave riba smrdi
Izdavači su na ovom kratkom sastanku imali nekoliko prijedloga.
Prvi je bio da se za nabavku raspišu tenderi, i da se udžbenici ne nabavljaju od izdavača, nego od onih koji bi ponudili najnižu cijenu. Tako bi u utakmici mogli učestvovati i oni koji ne ispunjavaju stroge kriterije poslovanja sa Ministarstvom.
Po tim kriterijima sarajevska Svjetlost je prošle godine bila prinuđena da udžbenike pokloni, jer nije bila izmirila dio obaveza prema državi. Učinila je to kako je drugi izdavači ne bi istisnuli sa marketa. Ove godine nalazi se u istoj situaciji. Da se našlo kompromisno rješenje, a ima ih nekoliko, prodajom umjesto poklanjanjem dio bi se spornih obaveza izmirio. Na sastanku je, na rezigniran komentar da će Svjetlost i ove godine morati ponovo poklanjati udžbenike, Ministarstvo odgovorilo: to Nas može samo da raduje. Uslijedilo je izvinjenje, ali je istina izrečena: parazitska vlast ne zna drugo nego da siše krv svemu što se na tržištu miče i dok god se koprca.
I ove godine, kao i prošle, ona nije umjela da smisli ništa bolje nego da od izdavača traži da dostave dokumenta po članu 23. Radi se o Potvrdi da su izmireni porezi, Potvrdi da firma plaća zdravstveno osiguranje radnicima, Potvrdi da firma plaća doprinose PIO/MIO (Poreska uprava), Uvjerenju da nije otvoren postupak stečaja ni likvidacije (Kanton Sarajevo, Općinski sud u Sarajevu), Potvrdi o stanju dugovanja/potraživanja PDV-a za izdavača (Uprava za indirektno oporezivanje), Uvjerenju o kršenju zakona i osuđivanju i Uvjerenju o prekršajima za direktora (Općinski sud za prekršaje).
Ove prijave se plaćaju, iako bi bilo sasvim normalno, u efikasnoj administraciji, da te podatke nadležni organi razmijene između sebe u nekoliko minuta. Ali adminstracija ovdje nije zamišljena kao efikasna, nego kao sadističko-razbojnička. I zašto je, naprimjer, uopšte bitno da li direktor kažnjavan, pita se jedan od izdavača. Kakve to veze ima sa djecom i udžbenicima? Ako je Ministarstvo već proglasilo neki udžbenik najboljim za upotrebu u školama, i nastavnici ga žele, nije li bitan autor i kvalitet štiva, a ne podatak je li direktor imao posla pred sudijom za prekršaje, možda čak iz nehata. Još je sumnjivije insistiranje da se udžbenici štampaju u BiH. Zašto, pitaju se izdavači, ako u Srbiji štampa košta jeftinije i ako bi tako udžbenici mogli biti jeftiniji. Šta se želi postići insistiranjem na štampi u BiH? To da nekoliko štamparija ostvaruje ekstra profit, a ogromna masa roditelja plaća skuplje knjige?
Školegijum je više puta pisao o udžbeničkoj politici u raljama populizma, a ova su pitanja samo dokaz više da se ona vodi na štetu djece. Iza zašećerene socijalne šuplje priče o pomoći siromašnoj djeci ne stoji stvarna želja da se obrazovanje učini zaista besplatnim. Naprotiv, ono je posljedni rezervat izdavačke industrije, i pitanje je kojem će se stranačkom klanu predati u gazdovanje.
Najzad, na pitanje šta je loše u tome da što više djece dobije besplatne udžbenike, odgovor bi mogao biti i ovaj: sve – ukoliko su nekvalitetni, odabrani pristrano i nestručno, prema zahtjevima lošeg plana i programa, i s krajnjim ciljem da roditelji njihovom prinudnom kupovinom finansiraju politiku za koju ni u snu ne bi glasali.
