U Sarajevu je jedna regionalna konferencija poslužila kao edukacija za nastavnike i nastavnice istorije, ali i kao promocija turističkog projekta. Na kraju su nastavnici rekli da je ono što im je predloženo kao način rada lijepo, ali u nastavi neprovodivo, a promocija turističke ture ostala je da visi u zraku!
Konferencija ePEACEnter Sarajevo održana je u sklopu projekta Networld – Danube Transnational Programme i pod pokroviteljstvom Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, a zamišljena je kao program umrežavanja država dunavskog sliva u cilju promovisanja i konzervacije kulturnog naslijeđa, povezanog s događajima iz Prvog svjetskog rata. Sastojala se iz dva glavna dijela: trening-sesije za nastavnice i radionice s učenicama i učenicima osnovnih škola. Obje aktivnosti su tematski povezane s Prvim svjetskim ratom.
Radionice za nastavnike, profesore i muzejske radnike nosile su nazive: Okidač koji je započeo Veliki rat i Lekcije o ratu kao platforma za lekcije o miru. Njihov cilj bio je razvoj multiperspektivnosti i kritičkog mišljenja kroz rekreiranje sudskog procesa članovima Mlade Bosne. Kao glavni alat za postizanje tog cilja ponuđena je rasprava u vidu iznošenja slučaja iz ugla Tužilaštva i odbrane, čiju ulogu igraju učesnici radionice. (Na radionici su to bili učesnici skupa, dok bi u učionici to bili đaci.) Tužilaštvo i odbrana su dobili različite materijale na kojima trebaju da izgrade svoj slučaj, koji predstavljaju poroti, a ona na osnovu izlaganja donosi oslobađajuću ili osuđujuću presudu. Predstavljanje različitih materijala treba da ukaže na različite percepcije o jednom istorijskom događaju, zavisno iz kojeg ugla se on posmatra. Tako u ovom slučaju Tužilaštvo, koje ujedno predstavlja austrougarske vlasti, događaj predstavlja kao zločinački čin, slično dominantnom mišljenju hrvatskih i bošnjačkih istoričara u BiH i na Balkanu. Odbrana, s druge strane, označava atentat kao patriotski akt koji proizilazi iz želje za slobodom naroda Bosne i Hercegovine, i samim tim legitiman čin u borbi protiv okupatora, što je i stav većine srpskih istoričara. Ideja organizatora i kreatora radionice je da na jednostavan način ilustruje konfliktne narative i ukaže učenicima da politika utiče na interpretacije istorijskih događaja. Tokom predstavljanja i demonstracije učesnici nisu dobili detaljnije instrukcije, kao naprimjer koja popratna pitanja postaviti učenicima, kako usmjeriti raspravu i na koji način ukazati na multiperspektivnost i kako primijeniti kritičko razmišljanje na ovoj i na drugim temama. Dražen Janko iz Žepča, zamjenski nastavnik istorije u Katoličkom školskom centru Sveti Josip u Sarajevu, misli da su ove radionice prilagođene srednjoškolskom uzrastu, i to gimnaziji, i da zahtijevaju blok od dva časa.
Mislim da se mogu predstaviti u dopunskim ili dodatnim satima iz povijesti. Razlog je tome svakako što nastavni plan i program iz povijesti ne dopušta toliku fleksibilnost nastavniku jer u ograničenom vremenu mora preći gradivo koje je predviđeno za tu akademsku godinu. Povijest se treba više bazirati na razvijanju kritičnog mišljenja i na praktične stvari: čitanje izvora, članaka iz datog perioda koji obrađujemo, nego na bubanju određenih činjenica, kaže Janko.
Radionica s nazivom Lekcije o ratu kao platforma za lekcije o miru je, zbog nedostatka vremena, preinačena u kraće predavanje. Ideja je bila da se analiziraju udžbenici čiju metodologiju bi nastavnice mogle koristiti u učionici. Opet se pominjao značaj razvoja kritičkog mišljenja, štetnost stereotipa i potreba rada na razvijanju nenasilnih metoda rješavanja konfliktnih situacija, i opet nisu predstavljeni alati koje bi nastavnice mogle koristiti na časovima.
Nastavnica istorije u Osnovnoj školi Malta Almedina Salihović smatra da su edukacije ove vrste korisne nastavnicima i profesoricama istorije.
Sve nove činjenice, usvojene na edukacijama, šire vidike i svakako su korisne. Ovdje je korisno što je demonstriran jedan primjer časa koji možemo osmisliti, iako mi to već praktikujemo u nastavi, gdje je fokus, pored razvoja empatije, na emotivnom uživljavanju u sudbine ljudi koji su proživljavali rat. Sada radimo i period 1992-1995, pa đaci u okviru priprema za čas sami istražuju razgovarajući s ljudima koji su preživjeli bh. rat, i vidim da istinski uživaju u tome, da ih zanima i da ih dodiruje, izjavila je nastavnica Salihović.
Koordinator Networld programa i profesor na sarajevskom Ekonomskom fakultetu Almir Peštek je, govoreći o ulozi ovog fakulteta u tom projektu, govorio o svojim putovanjima i ličnim utiscima iz Soče, gdje je obilazio dijelove zapadnog fronta, te o važnosti popularizacije kulturne baštine vezane za Prvi svjetski rat kao turističkog potencijala. Prije kraja skupa predstavljen je i projekat Walk of Peace, koji je nastavak projekta Networld i ima za cilj da poveže kulturno-istorijske spomenike na teritoriji Italije i Slovenije kao jedinstvenu turističku ponudu. Ovo je teško iskoristivo u nastavi, ali možda nije za ekskurzije.
Nakon radionica uslijedio je performans učenica i učenika Osnovne škole Fatima Gunić, koji su odigrali scene objave rata.
Iako je skup bio namijenjen profesionalcima, među njima se našao i jedan sarajevski osnovac, F. T., koji voli istoriju, ali ne voli da uči suhoparne činjenice.
Trebalo bi biti više ovakvih radionica, ali učenici baš i nisu zainteresovani. Njih više zanima fudbal, odbojka, sport. Historija ili nešto drugo iz škole ih zanima ako će dobiti nešto zauzvrat, recimo peticu u dnevniku ili dvadeset maraka. Tada dođu i kažu da su došli zbog te koristi. Njima su ovo sve bezvezne informacije, samo im prođu kroz glavu, i to je tužno. Ima možda troje- četvero koje ovo interesuje, ali bi ipak trebalo organizovati ovakve radionice, možda će imati nekog učinka. Možda ovakve radionice treba raditi sa učenicima, ali i sa nastavnicima koji vole svoj posao jer su za nekoga ko ima osam, devet godina ovo ipak preteške informacije, pa ih treba prilagoditi, kaže F. T. i zaključuje da mi u BiH sada imamo obrazovni sistem uspostavljen u industrijskog revoluciji po fabričkim pravilima: sjedi, šuti, radi ovo ili ono, i da bismo svi trebali tražiti rješenje, a ne ići u Njemačku.
