Vildana Bešlija, zastupnica Naše stranke u Skupštini Kantona Sarajevo, pokrenula je inicijativu da se iz kantonalnog budžeta subvencionira školski produženi boravak: Pojedine škole nemaju dovoljan broj zainteresovanih roditelja u skladu sa minimalno propisanim. To onda onemogućava nekim roditeljima da upišu djecu u školu koju žele pa ih upisuju u škole koje organizuju produženi boravak, a koje su nerijetko mnogo udaljenije od njihovog mjesta boravka. Ako bismo smanjili minimalno propisani broj djece neophodne za organizaciju produženog boravka, uz subvenciju iz kantonalnog budžeta, škole bi bile više prilagođene potrebama djece.
Zastupnička inicijativa dopunjena je prijedlogom da se u kantonalnim školama pokrenu i programi ljetnih škola. A u obrazloženju zastupnica Bešlija, između ostalog, navodi: Ulagati u djecu u njihovom najranijem djetinjstvu je najpametnija investicija koju država može napraviti.
U čemu je problem? Ni u čemu što ste pročitali. Nego, kako to biva sa svim ovim pozitivnim primjerima angažmana naših političara, u kontekstu.
Inicijativa je pokrenuta 3. oktobra 2023. godine.
Tragate li po internetu, među prvim rezultatima biće svakako Dan ujedinjenja Njemačke. I to je neki kontekst, jer bi se moglo reći da država Bosna i Hercegovina, na svim svojim nivoima vlasti i bezvlašća, svojim ulaganjem u djecu uistinu pametno investira – u budućnost Njemačke, s obzirom na broj mladih (i ne tako mladih) koji tamo završi nakon školovanja u BiH. No, ta sad već višegodišnja tragikomedija nije kontekst koji objašnjava šta se zapravo odigralo u pozadini ove najnovije pozitivne priče o brizi za djecu.
Skupština Kantona Sarajevo je 3. oktobra 2023. godine usvojila Zakon o javno-privatnom partnerstvu kojim sve oblasti državne skrbi, od vodovoda do obrazovanja i socijalne zaštite, postaju potencijalni predmet ugovora kantona (države) s privatnicima. Javno-privatna partnerstva su, naime, mehanizam kojim se efektivno privatizuje neka oblast javnih usluga na određeno vrijeme. Osnovna izlika je da je država loš domaćin – ta prežvakana tranzicijska mudrost zgodno ignoriše činjenicu da državu u upravljanju resursima u ovom modelu demokratije predstavljaju isključivo izabrani ili stranački naimenovani zvaničnici, a da istinski vlasnik, tj. društvo, dobije tek jedan dan u četiri godine da odluči o setu upravljača (osim kad se principijelno-programska pobratimstva posvađaju, pa prave referendume). I to u izbornoj ponudi koja je ideološki oskudnija od prosječne sekte.
Šemom javno-privatnih partnerstava privatna preduzeća preuzimaju kontrolu nad javnim resursom (uslugama i infrastrukturom) i eksploatišu to za svoj profit. Građanstvo dobija usluge koje bi dobijalo i od države, ali po diktatu prvenstveno tržišne logike, a ne društvene vrijednosti i koristi. Što znači da je prioritet profit privatnika – ne zadovoljavanje potreba ljudi.
Ako država ipak nastoji očuvati i tu funkciju poslovanja u najčešće ključnim oblastima, poput vodosnabdijevanja ili javnog prevoza, moraće pripomoći privatnika – subvencijama i/ili garancijom profita.
Utoliko su javno-privatna partnerstva istinski ideal rentijerskog kapitalizma: minimum rizika – maksimum garantovanog profita.
Pogubnost ovog zakona ne iscrpljuje se u njegovim brojnim manjkavostima – niske kazne za privatnike ako krše klauzule ugovora, opskurne procedure dopuna i preinaka ugovora itd. Najpogubnija je sama suština javno-privatnih partnerstava – komercijalni rezon pušten s lanca u sferi društvenih potreba, čime se podriva materijalni osnov opstanka društva.
Da se ugovor o javno-privatnim partnerstvima može sklopiti u korist društva i države nije čak ni naivna utopija, i to ne samo zato što su i države uređenije od ove naše (Francuska, Španija, Velika Britanija) došle do zaključka da su javno-privatna partnerstva vrlo problematična.
Uzmimo za primjer vodovod. Ako je namjena vodovoda opstanak i zdravlje ljudi, vodovod zapravo ne bi trebao da zarađuje, nego da namiruje troškove nesmetanog funkcionisanja, redovnog održavanja i potrebnog razvoja za potrebe zajednice. A privatna kompanija u tržišnoj ekonomiji mora da pravi profit, koji odnekud mora doći. Ili kroz cijenu usluge ili kroz ograničavanje ulaganja u uslugu. A oba kanala su prijetnja krajnjim korisnicima.
Ima i treći kanal. Da profit namiri država iz budžeta. Što znači odvlačenje novca iz budžeta koji je mogao i trebao biti drugačije iskorišten – ne za namicanje profita vlasnicima kompanije. A to znači da će u nekoj drugoj oblasti biti ugroženo zadovoljavanje potreba društva. I to je vrzino kolo komercijalnog rezona koji tkivo društva para kao slabo pletivo.
Ne može se formalnim ugovornim intervencijama prebrisati temeljna suprotstavljenost poslovanja za profit i rada za društveno dobro. I ne može se ušminkati naprasnom brigom za djecu.
No, osim što je klasični primjer marketinškog manevra, globalno popularnog među političarima, kojim se svaka epizoda beščašća ukrasi nekim dječijim igralištem, donacijom dječijoj bolnici ili obnovom fiskulturne sale, inicijativa zastupnice NS-a za subvencioniranje produženog boravka u kontekstu novog Zakona o javno-privatnim partnerstvima je i gorki cinizam.
Društvo će biti potpuno isključeno iz odlučivanja o resursima vitalnim za svoj opstanak, kako to već i jest slučaj s ovom parlamentarnom demokratijom koja je ukinula gotovo sve oblike direktno-demokratskih mehanizama izgrađene u Jugoslaviji, (zborove građana, zborove radnika, radničke savjete itd.). Zapravo neće ni vidjeti ugovore, baš kao što ne vidi ni one koncesione. Pa i indirektno učešće je ograničeno. Iako će Skupština ipak davati saglasnost na stavljanje neke oblasti u okvir javno-privatnih partnerstava, sam ugovor može biti iz korijena izmijenjen već naredni dan bez znanja Skupštine. A kontrole je lišeno i Ministarstvo finansija čija bi saglasnost, da je obavezna, barem garantovala usklađenost javno-privatnih partnerstava s budžetskim planovima. Bez nje nema garancije da se političari neće razbacivati javnim parama za potrebe privatnika odvlačeći novac od drugih javnih potreba, što se pokazalo na brojnim i gotovo listom zastrašujućim primjerima širom Evrope.
Ako se prihvati inicijativa zastupnice NS-a, država će ulagati u djecu koju pak Zakonom o javno-privatnim partnerstvima potpuno lišava kontrole čak i nad vlastitim opstankom. Dakle, ne samo nad razvojem, i ne samo nad prosperitetom, nego i oblastima od kojih će zavisiti životi ljudi, kao što su vodosnabdijevanje, upravljanje šumama, zdravstvo.
A da cinizam ne bi bio tek suptilno zagorčen, zastupnica nas kao usputno podsjeća šta je i koliko vladajuća većina već učinila za nas: Na ovaj način bismo, nakon politike subvencioniranja boravka u vrtićima, brigu o našoj djeci podigli na veći nivo.
Baš. Jer u svjetlu novog zakona i krojenja države za privatluk, znate kako vam dođe ta briga o našoj djeci? Otprilike kao ulaganje u dentalnu higijenu robova. Jer upravo robovi nemaju kontrole ni nad vlastitim opstankom.
