Zašto ste prihvatili ovaj angažman i napustili ugodnost penzije?
Prvo – nisam znala da je ovo ovako vruća stolica, nisam mogla ni pretpostaviti kako je i, osim toga, iznenadila me tromost administracije. Inače, ja nisam nikada bila ni u jednoj političkoj stranci, nisam nikada potpisala niti jednu pristupnicu; bavila sam se samo školom i obrazovanjem, i ne znam kako su mene odabrali. Kada sam došla na razgovor u stranku Narod i pravda, bio je tamo jedan gospodin koji mene privatno poznaje; pitala sam ih zašto baš ja, jer nisam u politici, nisam u nekim krugovima ili grupama, nisam povezana ni s kim, radim svoj posao, obična sam građanka. Rekli su mi da su me primijetili kada sam bila članica savjeta ranijeg ministra Elvira Kazazovića. On je u jednom trenutku počeo da donosi pogrešne odluke, da zatvara škole ili ukida čuvare, a uvodi vatrodojavu, i tada je nas nekoliko pozvano da mu budemo kao konsultanti. Rekli su mi i da su primijetili moj rad na pisanju strategije i moj rad u školi. I rekli su mi da ne moram biti članica partije, da imam potpuno odriješene ruke, te da ne moram mijenjati direktore po političkoj podobnosti. To me privuklo. A i to što želim da škola za moje unuke bude bolja nego ona u kojoj sam radila. Bila sam direktorica osnovne škole i pokušala sam napraviti najbolje što mogu, ali škole su pod teškim pritiskom i teško je raditi. Recimo, ranije sam mogla primiti kvalitetniji kadar, platiti profesora s fakulteta za rad s talentovanom djecom, korepetitora za folklor, a kada je došao ministar Kazazović – sve je to postalo zabranjeno. Lično mislim da škola mora da ima svoje prihode i da ih troši kako želi i kako misli da je najbolje za školu, i da direktor treba da upravlja ljudskim resursima, jer to je ključ uspjeha. Dobar nastavnik jednako je dobra škola. Ako vam neko nameće ko će vam biti nastavnik kroz pravilnik o tehnološkom višku, to nije dobro. Dakle, upravljanje ljudskim resursima i vlastitim novcem je ključ. Mi smo imali i produženi boravak i povremeno smo iznajmljivali prostor za seminare, i imali smo svoj novac za takve stvari.
Ta zabrana je rezultat Zakona o osnovnom obrazovanju. Hoćete li pokretati izmjene Zakona?
Hoću u nekoliko segmenata. Direktorima bih željela osigurati veću slobodu u upravljanju, ali isto tako i promijeniti kriterije kvaliteta. Također ću se zalagati za rješenje po kojem direktor može raditi do kad hoće, ako je dobar. Ali ako nije – neka ide odmah.
Školegijum je često pisao o spornim odlukama ili aktivnostima bivšeg ministra. Hoćete li se baviti preispitivanjem odluka Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo u proteklom periodu?
Praksa me tjera da se bavim time. Dobila sam neke anonimne predstavke o mogućim greškama. Sama neću imati vremena, ali mi imamo Ured za borbu protiv korupcije i kontrolu kvaliteta, i ja sam njima proslijedila te predstavke.
Prije nešto više od pola godine sjedili smo ovdje s bivšim ministrom i on je tada priznao da mnogo dokumenata potpiše, a da ih ne pročita, jer ima veliko povjerenje u svoje saradnike, što se pokazalo neopravdanim. Hoćete li nastaviti takvu praksu?
Ja zaista čitam svaki papir, i već mi je podmetnut jedan dokument. Prije svega, zateklo me nefunkcioniranje pošte. Nezamislivo mi je da nestane neki dokument... Dok sam bila direktorica škole i obraćala se Ministarstvu, dešavalo mi se da uopšte ne dobijem odgovor na dopis. Pa onda pobrojim na šta mi sve nisu odgovorili i pošaljem ponovo, i ni na to ne dobijem odgovor. To se ne smije događati, jer mi smo ovdje zbog škola, a prema školama postoji... pa, recimo, šutnja administracije. To mi je osnovni zadatak – da škole dobiju odgovore odmah, ukoliko je to moguće. A oko tog dokumenta – dobila sam da potpišem dokument u vezi s pomoćnicima direktora: ministar Kazazović je donio odluku kojom je ukinuo pomoćnike direktora u pet škola, a u sedam škola otvorio ta radna mjesta. Doneseno mi je da potpišem stavljanje van snage te odluke, iako to nisam htjela staviti van snage, jer sam radila u velikoj školi i znam šta znači raditi sa 900, a šta sa 400 djece. Sada čekam da se ta kolegica vrati, da je pitam zašto je to uradila. Rekli su mi da je predsjednik Sindikata Saudin Sivro navodno tražio da se sredstva namijenjena zamjenicima direktora preusmjere djeci s poteškoćama u razvoju. Dakle, sve čitam pažljivo i signiram, napišem šta treba uraditi i onda provjerim šta je urađeno. Ja sam odgovorna za ono što potpišem.
Hoćete li mijenjati nešto u komunikaciji s medijima?
Biću vrlo otvorena, ali mi treba neko vrijeme da upoznam sektore, da pohvatam konce, a svaki dan imam barem pet zahtjeva iz medija. Sve što tražite dobićete odmah, samo ako ne budem ja sama morala odgovarati. Informacije će biti javne, jer je ovo javni sektor i sve mora biti transparentno, osim podataka o učenicima u nekim delikatnim situacijama. Sve ostalo će biti na stolu i vrlo otvoreno; široka populacija je zainteresovana za naš rad – i roditelji i mediji i svi, ali uz jedan uslov: da govorimo samo o stvarima iz djelokruga ovog Ministarstva.
Fotografija: Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade
Šta će biti s Pedagoškim zavodom?
On bi bio sasvim urušen da nije bilo tog savjeta o kom sam vam govorila. Još tada sam primijetila kako se Zavod marginalizira, od čega je trpjela i nastava. Nastavnici trebaju i stručnu pomoć i savjet, a PPZ bi, osim toga, trebao da pravi i analize, procjene i mjere za napredovanje. Nažalost, sada je sasvim na margini obrazovne zajednice. Ministar je valjda imao ideju da pri svom kabinetu oformi ured za kvalitet, i mi se nismo složili s tim. Ja sam, pripremajući se za rad na strategiji, našla podatak da je samo Slobodan Milošević ukinuo Pedagoški zavod, pa ga je Zoran Đinđić opet osnovao. Tada sam pisala ministru da mislim kako bi to bila pogrešna odluka. Odnos prema Zavodu bio je loš, i samo je u jednoj rečenici pomenut u Zakonu o osnovnom obrazovanju. Tamo je sada od 36 uposlenika ostalo njih 15-ak, sa spremačicom, servirkom... Premješteni su u Nedžariće, u Studentski dom, i nemamo više ni tu vezu, da smo blizu i da se lako možemo sresti. Ne možete raditi kurikularnu reformu, a da Zavod ne zna ništa o tome. Pa, šest godina imamo eksterne mature, a da PPZ nije uradio nijednu analizu. Kada smo radili strategiju obrazovanja, iz Pedagoškog zavoda niko nije bio uključen, osim savjetnice za predškolsko obrazovanje. Niko iz Zavoda ne zna šta se radi na kurikularnoj reformi. Ja sam neki dan pozvala šefa tima, direktora Gimnazije Obala, da vidim šta je urađeno, kako ćemo dalje, jer niko u Ministarstvu osim Nihade Čolić ništa o tome nije znao. Tražiću da nam pokažu šta su uradili. Znate li vi šta se dešava? Ne zna niko. Meni su donijeli jednu fasciklu, pokazali mi razne sheme, imena ljudi koji su radili na tome, i vidim da su na spisku samo dvije pomoćnice, ali nijedna od njih ne zna šta se radi i dokle se stiglo. Uskoro ću okupiti sve zainteresovane da vidimo dokle se došlo. Izvještaj koji sam dobila lijepo izgleda, ali je nejasan. Kažu da rade na ishodima učenja zajedničkog jezgra, ali ne znam o čemu se tu radi. Hajde što ja ne znam, došla sam nedavno, bila sam u penziji sa troje unučadi, pravila kolače, čitala knjige i gledala TV, ali ni u ovom jako dinamičnom sektoru ljudi ne znaju ništa o tome. Svi me upućuju na Nihadu Čolić, ali je ona na bolovanju. Nešto zna i pravnik koji je potpisao ugovore o djelu s tim ljudima, ali to je nedovoljno. Namjera mi je da kapacitiram Zavod i izaberem novog direktora jer je on ključ za promjene. To mora biti posebna ličnost, i ja bih željela da to bude Rada Rangelov-Jusović jer je prošla edukaciju, radila na sebi, prošla sve procese, zna s ljudima, vodila je ljudske resurse, prolazila je i vodila treninge s odraslima. Mislim da bi dobro vodila te procese. Ima integritet, i nije preletačica iz partije u partiju.
Očekujete li opstrukcije u vezi s tim jer je, navodno, Nihada Čolić već izabrana na to mjesto?
Bio je konkurs prije godinu i po, u aprilu 2017, i u novembru prošle godine je između pet kandidata – uposlenik Zavoda, direktorica Zavoda i kolegica iz prakse – izabrana ona, a izabrala je komisija u kojoj su bile njene kolege. Imenovana je dan prije mog dolaska. Kada sam pitala ministra Kazazovića zašto je to uradio baš tada, rekao je da je tako htjela politika. Ne znam da li će biti protivljenja. Bila bih sretna kada bi se Radmila javila na taj konkurs, ona je ličnost koja ima energiju, viziju, znanje, radila je, znam da ima napravljene standarde kvaliteta i nastavnika i direktora škola – prva je radila izbor najboljeg nastavnika, ima parametre, radila je i metode podučavanja i analizu kurikuluma... Ona jako dobro to razumije, za razliku od onih koji to rade, a ne razumiju.
Radili ste na analizi nastavnih planova i programa u Kantonu Sarajevo 2011. godine, čiji je zaključak bio da – nisu dobri. Hoćete li ih mijenjati?
Naravno. Ova reforma, koja je počela i za koju ne znamo dokle je došla, tek je početak. Moraćemo raditi, ali prvo Zavod. Imam i Nacrt zakona o pedagoškom zavodu, to je skoro završeno. Onda idemo u reformu, jer sve procese u obrazovanju moraju voditi institucije. Još ne znam ko je sve u radnim grupama. Do sada je u tome bila samo Nihada Čolić i niko drugi, ni iz Ministarstva ni iz Pedagoškog zavoda, a ja mislim da – ako je Ministarstvo odgovorno, a jeste, i ako primamo platu – moramo znati šta se događa i biti odgovorni za te procese. U ovaj proces mora biti uključeno i Ministarstvo, ljudi iz prakse i akademske zajednice. Taj trougao će doprinijeti rezultatima.
Promjena nastavnih planova i programa podrazumijeva promjenu udžbenika. Da li je za Vas štampani udžbenik glavno nastavno sredstvo?
Ne, to je samo pomoćno sredstvo. Imate informatičke platforme sa svim lekcijama, printane udžbenike, online udžbenike i druga pomoćna sredstva, kao i druge razrađene nastavne materijale.
Školegijum je pisao o online udžbenicima i platformama, i pokazalo se da nisu dali kvalitet za novac koji su tražili i dobili. Između ostalog, nisu bili ni recenzirani.
Imamo mi i sada ponuda, ali bez dobre recenzije neće proći niko. Recenzenti moraju biti ljudi iz prakse i akademske zajednice. Želim uključiti nauku u svaki segment našeg rada, jer je nemoguće ne sarađivati s ljudima koji educiraju buduće nastavnike i nastavnice. Mislim da će ljudi iz prakse, koji su dokazani i koji vide udžbenike, koji žele govoriti o njima i koji smiju reći šta misle – to dobro uraditi. Danas ljudi teško iznose stavove, plaše se, to je moj dojam.
I mi u Školegijumu teško dobivamo priče iz prakse. Ljudi koji odgajaju djecu u tome im baš i nisu neki uzor. Plaše se da kažu šta misle, okreću glavu od problema, ne traže promjene...
Časovi književnosti najbolje odgajaju kritičare i slobodnomisleće ljude, i ja lično, kao nastavnica, najviše sam cijenila učenice i učenike koji imaju stav. Moramo raditi na tome.
Vas srce i iskustvo okreću prema osnovnoj školi. Šta ćete učiniti da predškolsko i visoko obrazovanje ne ostanu zanemareni? Računate li na neke ljude koji će vam u tim segmentima pomoći?
Moje radno iskustvo je bogato: radila sam i u srednjoj školi i na fakultetu, imam zvanje sveučilišne profesorice, imam praksu u svim segmentima obrazovanja, ali sam najviše vremena provela u osnovnoj školi. Za visoko obrazovanje mi je zastupnik Damir Marjanović ponudio svaku potrebnu pomoć, a ako vidim da to ne ide – uzeću savjetnika za visoko obrazovanje, imam pravo na to. To je oblast koja je sada integrisana i tu treba raditi od pravnog do finansijskog sektora. Posebno na nastavničkim fakultetima treba mijenjati nastavne planove i programe. Bojim se da je akademska zajednica udaljena od prakse, od škola. Čini mi se da ne poznaju školsku stvarnost, probleme s kojima se susreće škola, s čime se susreće nastavnik, odgajatelj, direktorica škole ili vrtića. Na dnevnoj bazi dobivam primjedbe roditelja na rad vrtića, na Centar Vladimir Nazor... Ne mogu biti fokusirana samo na osnovno obrazovanje, ali mi najviše savjeta treba za visoko.
Kad smo kod toga – znate li zašto visoko obrazovanje nije dobilo plate?
Dobiće ih u ponedjeljak i biće veće nego ikada od rata, jer je osnovica povećana sa 305 na 315 KM, i biće isplaćene u punom iznosu, osim za rektora, prorektora, dekane i prodekane – njima će biti smanjena za 10 posto, s tim da ove godine to mogu isplatiti iz vlastitih sredstava, a naredne godine će u budžetu biti osigurano sve.
Budžet je usvojen – šta je drugačije u odnosu na 2018?
Najviše sam uticala na to da izdvojimo novac za darovitu djecu. Dobili smo 70.000 KM, a i to ćemo povećati, jer naša darovita djeca, koja idu na takmičenja van BiH, moljakaju, po novinama se piše i moli da im neko plati. Treba napraviti i centar za izvrsnosti, i to ćemo dogodine. Za nauku smo izdvojili 2,9 miliona KM, i sa Savjetom za nauku i Komisijom za obrazovanje pri Skupštini ćemo napraviti kriterije za raspodjelu tih sredstava. Smanjila sam stavku za Školu skijanja sa milion na 150.000 KM. Skije su kupljene, a bilo je i nekih neopravdanih cijena. Predvidjeli smo kupovinu elektronskih tabli, tu je digitalizacija osnovnog obrazovanja, 750.000 KM i za informatičku platformu i uvođenje e-dnevnika u srednje škole. Planirali smo i informatizaciju UNSA i uspostavu sistema kao EMIS u osnovnim i srednjim školama. Većina toga je započeta ranije, mi samo nastavljamo. Ovo je, inače, budžet koji je donijela prethodna Vlada. Povećana je stavka za UNSA, a drugo sam samo nešto preraspodijelila. Izdvojili smo oko 1,7 miliona za učenike s posebnim potrebama. Mislim da sve što je urađeno može da se uradi sa mnogo manje novca, i ja sam mnogo oprezna s ponudama koje dolaze do nas. Osim toga – moram biti oprezna i sa trošenjem novca, jer nikada nisam imala nijednu mrlju u svom radu, i tako želim da radim i ovdje, a ogroman novac je u pitanju. Imamo komisije za ugovore i javne nabavke, pomoćnika za finansije... Problem su nam i autoškole koje su u našem resoru, jer državni Zakon o bezbjednosti saobraćaja predviđa da autoškole budu u sektorima obrazovanja. Dobila sam jako puno anonimnih dojava, koje sam proslijedila Uredu za borbu protiv korupcije – instruktori rade kao vlasnici, osoba je prepisala školu na oca, a radi kao instruktor... Uključena su i neka imena iz Ministarstva, i sada to treba provjeriti. Formiraćemo komisiju od ljudi iz našeg i Ministarstva pravde i moraćemo sve to provjeriti da vidimo na čemu smo, šta moraju imati od dokumentacije da bi mogli raditi. Provjerićemo navode iz anonimnih predstavki.
Fotografija: Školegijum
Aktuelno je nekoliko zagovaračkih procesa u pravcu smanjenja broja razreda i povećanja broja učenika i učenica u razredima...
Čitala sam neke analize CPU-a kada sam se pripremala za izradu strategije i shvatila sam da je ključ kvaliteta – nastavnik, ključ promjena u razredu – nastavnica, a ne broj đaka u odjeljenju.
Ali nastavnik bolje radi kada ima manje učenika...
Kada imate dijete s posebnim potrebama morate imati pet učenika manje ili dvije učiteljice i, kada bismo mi mogli izdržati, primijenili bismo model iz Mađarske, gdje dvije učiteljice rade sasvim ravnopravno, s tim da im pomažu i drugi učenici, na svakom zidu imaju po jednu tablu... Mislim da dvije učiteljice mogu biti dobro rješenje, da su bolje od asistenata u nastavi. Zar nije bolje imati dvije učiteljice umjesto asistenata?
Ali kada se poveća broj učenika u odjeljenju trpe siromašna djeca, ona koja dolaze iz porodice u kojoj se nije s njima radilo. Nastavnica ima manje vremena da im se posveti, administracija je veća... Nije li to uvođenje na mala vrata upitnih neoliberalnih koncepata štednje na ime kvaliteta? Uostalom, zašto se to dvoje spaja – uredu je imati kvalitetne nastavnike, ali zašto ih plaćati time da im otežamo posao većim brojem djece u odjeljenjima?
Pa ne možete više od 30.
A zašto ne više od 20 ili 25?
Kod nas u razredima u prosjeku imate 22,5 đaka. Mislim da u sarajevskim školama nema velikih odjeljenja.
Da li će vaša politika ići ka tome da se broj djece u razredu poveća?
Ne, 25 do 30 je maksimalno, a ako je dijete s posebnim potrebama – biće ili dvije učiteljice ili manje djece.
Djeca s poteškoćama u razvoju s različitim dijagnozama imaju praktično različit tretman. Kako to ujednačiti?
Mnogo je neriješenih pitanja. Prošle godine je rađena strategija i ja to sada čitam, a nisam čak ni znala da je rađena. Radio je neki gospodin iz Zagreba, po narudžbi Ministarstva. Intervjuirao je ljude, opservirao po Sarajevu, dobio presjek stanja i njegov glavni zahtjev je deinstitucionalizacija, što bi značilo ukidanje centara kao što je Vladimir Nazor i Mjedenica. Ali još jednom to moram pročitati. Mislim da zatvaranje tih centara nije dobra ideja. Posjetila sam Udruženje Dajte nam šansu, gdje su djeca na muzikoterapiji, i vidjela sam da ima neke djece koja jednostavno ne mogu u redovnu nastavu, nažalost. Teško mi je to reći, ali ne mogu svi u nastavu, treba im rad jedan na jedan. Imate djecu i sa cerebralnom paralizom kojoj je potreba puna briga, za koju mi nemamo mogućnosti u našim školama, jer im treba osoba koja bi bila s njima sve vrijeme; onda nam treba prilagodba školskih zgrada... Ukratko, nisam za ukidanje centara sada. Treba pomoći redovnim školama da prime što više djece, uvesti dvije učiteljice u razrede sa više djece s poteškoćama, a vremenom ćemo vidjeti. Prije toga treba napraviti i analizu troškova i zatražiti podršku nevladinog sektora, ali oni su razjedinjeni, ne funkcioniraju zajedno... Moraćemo raditi na tome, moramo dobiti njihove stavove da vidimo kako oni vide svoju djecu u ovom sistemu. EDUS je uključen u Centar Vladimir Nazor, postao je dio našeg sistema. Uključili smo djecu kojoj treba rana detekcija i nadzor, s njima radi Nirvana Pištoljević, tamo ima stotinu i nešto djece.
Sindikat?
Mi imamo četiri sindikata: dva u osnovnom obrazovanju – jedan koji je reprezentativan i drugi koji nije reprezentativan, jer nema brojnost, ali u određenim školama ima brojnije članstvo. Jedan vodi Ibrahim Dedić, a jedan Saudin Sivro. Imamo Sindikat srednjeg obrazovanja i Sindikat visokog obrazovanja. Sindikat visokog obrazovanja je pomogao integraciji, prvi put imaju kolektivni ugovor, vrlo su kooperativni, čak im je neprijatno zbog ovog povećanja plata jer prodekani i dekani nisu dobili puno povećanje i oni rade pro-bono, za razliku od ovih drugih sindikata kojima država plaća za rad. Mene je zastupnik Marić pitao zašto država plaća sindikate. Nemam odgovor na to pitanje. Na prvom sastanku s ministrom, kod primopredaje dužnosti, sazvala sam sve pomoćnike i, kada smo pričali o cirkulaciji pošte, pa sam ja zamolila da pošta iz Ministarstva ide samo onima kojima je namijenjena, rečeno mi je da je ministar Kazazović rekao da svaki dopis koji izlazi iz Ministarstva mora prvo otići kod Sivre. Ima čak i dopisa koje je navodno sam Sivro pisao. Imali smo sastanak ovdje, Sivro pamti da ja svojim nastavnicima, kada sam bila direktorica, nisam dozvolila da učestvuju u jednom od štrajkova. Postoji taj konflikt među nama i ja sam na to upozorila i stranku koja me ovdje delegirala. On je tražio da ima sve dopise kao do sada, a ja sam rekla da može dobiti samo one iz radnopravnog i socijalnoekonomskog statusa, sve drugo nije njegov posao. Samo ono čime se treba baviti Sindikat može dobiti, sve drugo je moj posao. Ja smatram da su oni bili Ministarstvo iz sjene.
Ima li nešto što ste očekivali da ćemo vas pitati, a nismo?
Oko jezika.
Pa to ste prilično elegantno riješili, za sada.
Imaćemo slavistički kongres u maju i tamo ćemo razgovarati o jeziku. To pitanje s ulice treba vratiti u struku.
