Prosudite čovjeka po njegovim pitanjima, a ne po odgovorima. Voltaire
Kako nastavnički posao podrazumijeva i neke osobne karakteristike poput vedrog duha, zadovoljstva životom, poslom ili platom, trebali bismo povremeno sami sebi postaviti specifična pitanja da bismo svoj duh, entuzijazam, vedrinu i oduševljenje životom i učenjem prenijeti na djecu u školskim klupama jer, ne zaboravimo, u stanju su pročitati i najmanju boru na našem čelu!
Prvo pitanje koje bismo trebali postaviti sebi jeste: jesam li sretan/na?
Kad ste sretni i dobro raspoloženi možete podići duhove ljudi u svom životu (obitelj, posao, prijatelji). Zato se prvo usredotočimo na popravljanje vlastite sreće. Kada sebi dobavimo osjećaj da smo (ipak) sretni, imat ćemo dobar život. Nećemo biti ljubomorni na druge. Osmjehivat ćemo se svaki dan. I, što je najvažnije, imat ćemo resurse i vremena da pomognemo drugima. Tako djeluje svijet. Sretni ljudi šire sreću.
Drugo pitanje je: jesam li zahvalan/na?
Pogledajmo oko sebe koliko lijepih stvari imamo, a ipak zaboravljamo biti zahvalni: imam drugo oko na koje relativno dobro vidim, imam žive i zdrave roditelje, imam divnu sestru i brata, nećake, prijateljice, imam i zločeste neprijatelje, na kojima sam također zahvalna (ko zna da li bih uspjela bez njih)...
Treće je: osjećam li se dobro?
Ovo pitanje može dobiti mnogo odgovora – realnih i onih psihosomatskih.
Prema Susanne Babbel, psihologinji specijaliziranoj za traumu i depresiju, kroničnu bol mogu uzrokovati ne samo fizičke povrede ili bolesti, već i stres i emocionalni problemi.
Zato sam odlučila pitati nastavnike i nastavnice regiona kako se osjećaju danas. Nisam to istraživala sa đacima, iako bi bilo sjajno, zbog veoma komplicirane procedure Etičkog kodeksa istraživanja sa djecom, koji uključuje molbu za istraživanje Ministarstvu, zatim odobrenje Pedagoškog zavoda i etičke komisije, pa tek onda dozvole roditelja, ako je sve ovo odobreno.
Kreirala sam upitnik u Google formi, koji je sadržavao nekoliko pitanja: spol; godine; da li rade u predškolskoj ustanovi, osnovnoj školi, srednjoj školi, na fakultetu; u kojem dijelu tijela osjećaju bol/napetost: glavi, vratu, ramenima, gornjem dijelu ramena, donjem dijelu leđa, laktovima, kuku, koljenima, listovima, člancima i stopalima. Ispitanice i ispitanici mogli su zaokružiti više odgovora.
U ovom kratkom upitniku učestvovalo je 77 nastavnica i nastavnika regiona, i to 81,8% žena i 18,2% muškaraca, svi u dobi od 24 do 65 godina: 23,4% ispitanika iz osnovne škole koji rade u nižim razredima, 36,4% koji rade u osnovnoj školi u višim razredima, 33,8% ispitanika radi u srednjoj školi i 6,4% su fakultetski profesori i profesorice.
Ispitanici su mogli zaokružiti više odgovora ukoliko osjećaju bol u više područja.
Tako se najviše ispitanika (31) izjasnilo da osjeća pritisak i bol u vratu, zatim u donjem dijelu leđa (30), bol u ramenima i glavi (29), gornjem dijelu leđa (22) i rukama (17). Bol u koljenima prijavile su dvije žene i deset muškaraca, što je, objasnit ću kasnije, vrlo simptomatično. Najmanje je prijavljena bol u člancima i stopalima. Na šta bi mogli uputiti ovi odgovori?
Bol u vratu, prema Lori D'Ascenzou, reiki praktikantici i kineziološkoj stručnjakinji, ukazuje na osjećaj krivnje i samooptuživanje, te prestrogo prosuđivanje sebe. Bol u vratu označava i teret zamjeranja sa drugim ljudima i nezadovoljstvo vlastitim nesavršenostima.
Na drugom mjestu našla se bol u donjem dijelu leđa – 30 ispitanika. Prema W. Tongu, koji je doktorirao prirodno liječenje, bol u donjem dijelu leđa ukazuje na finansijske probleme.
Glavobolja je na trećem mjestu i s njom ima problem 29 ispitanica, a ova činjenica potvrđuje da su stres i emocionalni problemi pokretači glavobolje, npr. jer imamo previše obaveza u svakodnevnom životu. Nepotreban stres može biti uzrok lupanja u lubanji.
Bol u ramenima osjećalo je također 29 ispitanika.
Profesionalni kineziolog Ros Kitson vjeruje da su naša ramena mjesta na kojima nosimo svoje terete – naprimjer ako na poslu preuzimamo više od onog koliko možemo podnijeti, a kada nam se ramena zategnu i prouzrokuju nam bol – upravo to radimo.
Rezultati upitnika Kako ste danas?
Prema Rondi Degaust, certificiranoj trenerici humanističke neuro-jezične psihologije (HNLP), autorici knjige Kako se izliječiti od godina kritike, uvreda, zlostavljanja i odbacivanja i kolumnistici časopisa Health & Wellness sa sjedištem u Kaliforniji, bol u gornjem dijelu leđa povezana je s osjećajem nedostatka emocionalne podrške. Nju su osjetila 22 ispitanika.
Bol u rukama prijavilo je 17 anketiranih. Značenje boli u rukama (dlanovima) jeste da nam treba prijatelj, ali uzrok ove boli može biti i nemogućnost povezivanja s drugima.
Sada dolazimo i do bola u koljenima, koji je prijavilo deset muškaraca i dvije žene – ta bol, ako nema organski uzrok, može biti povezana sa činjenicom da su zaglavili u egu.
Upitnik je imao za cilj potaknuti ljude da na zabavan način poslušaju signale koje im poručuje vlastito tijelo, jer često fizička bol funkcioniše tako da upozorava osobu da treba popraviti svoje emocionalno stanje: postoji li nešto čega se još uvijek držimo, da li je vrijeme da to pustimo, hoće li to biti važno za jednu, tri ili pet godina?
Da li, ipak, sva ova pitanja možemo postaviti učenicima i učenicama? Sjetimo se da ih svojim primjerom učimo pronaći odgovore na pitanja, čime podupiremo njihov razvoj.
Jedna od najvažnijih poruka koju želim prenijeti svojim đacima za cijeli život je da su pitanja važnija od odgovora. Često čujemo odgovor da takav pristup ide protiv ustaljene prakse u kojoj smo nagrađeni samo za kvalitetu naših odgovora.
Kroz historiju naučnih otkrića uvjerili smo se da pravo pitanje u pravo vrijeme može potaknuti pravi odgovor koji svima mijenja život. Kakav bi nam život bio da se, recimo, Faraday nije upitao da li pomoću magneta može dobiti struju, pa otkrio elektromagnetnu indukciju?
Dakako, privoljeti učenike da postave pametna ili neobična pitanja iznimno je teško, iako im stalno ponavljam da nema pogrešnog pitanja! Zašto?
I sami se možemo sjetiti koliko puta smo nakon svog pitanja djeci: Ima li pitanja?, dobili tišinu koja je u našim glavama značila da im je sve jasno, pa sretni i ponosni na umijeće svog prenošenja znanja napuštali čas ne razumijevajući da je to sreća koja traje do prvog testa.
Zašto đaci ne postavljaju pitanja čak i ako to žele?
Odgovor je jednostavan: zbog pritiska okoline.
Nemojmo se čuditi: koliko puta smo još kao djeca bili odbijeni ili su nam se smijali kada smo postavljali luda dječija pitanja? Takva iskustva izazivaju u djetetu osjećaj srama i odbacivanja, te se naviknu da je šutnja zlata vrijedna. I prestanu pitati zauvijek.
P. S. Za one koji žele uraditi test: Kako si danas – evo linka: Kako ste danas?
