Trećeg maja u beogradskoj Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar trinaestogodišnji učenik je hicima iz očevog pištolja usmrtio i ranio svoje školske drugove i drugarice, portira i nastavnicu. Vijest je obišla svijet i mnoge suočila s vlastitom bespomoćnošću u onome što bi trebalo biti najvažnije – sigurno okruženje za djecu.
Prema saopštenjima PU Beograd, dječak je planirao napad mjesec dana unaprijed, te je napisao i spisak likvidacije koji je pronađen u njegovom domu. Na konferenciji za medije ministar unutrašnjih poslova Bratislav Gašić odgovornost je pripisao roditelju (ocu) čijom je nepažnjom dječak došao do oružja, a koji je sina vodio na gađanje u streljani. Dječak zakonski ne može krivično odgovarati jer je maloljetan, pa glavnu krivnju snosi roditelj, pod sumnjom da je izvršio teško krivično djelo protiv opšte sigurnosti.
Dostupnost oružja
Prema istraživanju iz 2019. koje je proveo British Medical Journal, Države SAD-a sa opuštenijim zakonima o oružju i većim stopama posjedovanja oružja imaju veće stope masovnih pucnjava.
Prema podacima iz švicarskog istraživanja Small Arms iz 2017. godine, na listi država u kojima civilno stanovništvo posjeduje najviše vatrenog oružja – Amerika je na prvom mjestu, Srbija je peta, dok je BiH na trinaestom mjestu u svijetu. Prema istom istraživanju, pretpostavlja se da se u Bosni i Hercegovini nalazi preko trideset komada vatrenog oružja na svakih stotinu stanovnika, odnosno procjenjuje se da civilno stanovništvo posjeduje milion i stotinu osamdeset i pet hiljada komada vatrenog oružja (od toga osamsto hiljada neregistrovano). Prema zvaničnim podacima Koordinacijskog odbora za malo oružje i lako naoružanje, u BiH je 2021. godine bilo zakonito registrirano 320 hiljada komada različitog oružja.
Uvjerenja i stavovi
No, dostupnost oružja nije dovoljan preduslov za tragedije poput ove u Beogradu. Na odluku dječaka da počini zločin morala su uticati i neka njegova uvjerenja za čije formiranje odgovornost imaju porodica i država uglavnom preko škole. U dijelu odgovornosti države problem je nedostatak stručnog osoblja koje bi radilo sa djecom i primijetilo na vrijeme promjene u njihovom ponašanju. Također je evidentan nedostatak otvorene, senzibilizirajuće komunikacije o stigmatiziranim temama poput mentalnog zdravlja, nasilja i brige o tome, kako među prosvjetnim radnicima i radnicama tako i između samih učenika i učenica. Ovi problemi naglašeni su i u nedavnom saopštenju Nezavisnog sindikata prosvetnih radnika Srbije od prije desetak dana, kada je predsjednik Sindikata Dušan Kokot ministru Ružiću iznio konkretna rješenja i jasan stav o problemu bezbjednosti u školama.
Mnoge škole nemaju psihologe, pedagoge i druge stručnjake, direktori se biraju na političkoj osnovi umjesto po stručnosti, a nastavno osoblje se suočava s ograničenjima u propisima, dok su motivacija i interes za pedagoški rad sa djecom smanjeni zbog niskih primanja. Ove posljedice su katastrofalne, a sada su postale vidljive čak i najširoj javnosti, tvrdio je tada Kokot.
Uticaj interneta
Sa druge strane, ministar prosvjete Srbije Branko Ružić krivnju prebacuje na internet i lišava državu i sebe odgovornosti, dok je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u svojoj izjavi najavio utvrđivanje odgovornosti svih, pa i države, a kao primjere konkretnih poteza naveo bolju kontrolu rada streljana i čuvanja oružja i municije, povećanje broja policajaca i obavezne šestomjesečne testove na narkotike u školama, kao i spuštanje granice krivične odgovornosti djece sa 14 na 12 godina.
Ovo posljednje, ako nije izrečeno pod stresom, bolje obrazovanje i dalje ne vidi kao najbolji odgovor na tragedije poput ove.