Ekselencijo,
nezaposlen sam, iako vjerujem da moje kvalitete nisu prepoznate. S promjenom vlasti nadam se i promjeni u svom radnom statusu. Predlažem da otvorite poziciju u ministarstvu – prosvjetni doušnik – za koju se ovim izvještajem preporučujem. U interesu je obrazovanja da moj identitet ostane tajna. Zato pišem pod lažnim imenom, ali istinu, samo istinu, i ništa osim istine.
IZVJEŠTAJ PRVI
Ovih dana, kao sasvim slučajno, organizovao sam kafu sa dvije profesorice, vodeći računa o tome da predaju u dvije različite škole i po dva različita plana i programa. U planu je bila i treća koja radi u sferi predškolskog obrazovanja, ali je bila spriječena.
Svjesno sam organizovao kafu u vrijeme raspusta kako bih ih zatekao u lagodnoj i opuštenoj atmosferi. Međutim, one niti su bile opuštene, niti raspust doživljavaju kao vrijeme u kojem ne rade ništa. U razgovoru sam saznao da određeni broj dana provode dežurajući u školama, prisustvuju nekim sastancima, a većinu raspusta provode zapravo završavajući školsku papirologiju. Elektronski dnevnici, evidencije za svakog učenika posebno, dnevnici i još mnogo meni nepoznatih izraza. Biću slobodan pa vam predložiti da eventualne tehnološke viškove prosvjetnih radnika komotno prebacite statističkim zavodima i administraciji, te time sebi obezbijedite naklonost javnosti. Svojim očima vidio sam dio tih papira i tabela i bio fasciniran kako im je rukopis nečitak.
Na tim dežurama kuhaju kafe i troše školsku struju koju ministarstvo plaća. Troše i vodu za pranje fildžana. Mislim da bi se to trebalo zabraniti, a uštede usmjeriti na nabavku najsavremenije IT opreme.
Što se tiče online nastave, dotične zaposlenice našeg ministarstva ističu krajnju iscrpljenost. Žale se i na vrlo problematično usklađivanje plana i programa u ovim uslovima rada, čime su indirektno priznale da su radile po neusklađenom planu i programu. Da im je više stalo do para nego do djece govore i njihove žalbe da im ministarstvo nije osiguralo laptope, mobitele, internet, što su sve morale plaćati iz sopstvenog džepa, kao da sve u njihovim džepovima ionako nije od ministarstva. Stidio sam se umjesto njih i još se crvenim dok vam ovo pišem.
Također su se žalile da je većina programa koje su koristile bila piratska jer ministarstvo nije osiguralo licence za njih. Na taj način prikrivaju činjenicu da su koristile ukradene programe i time bile loš primjer djeci.
O pričama u kojima govore o organizaciji rada u kućnim uslovima, pored sopstvene djece, njihovih školskih i drugih obaveza, muža, njegovog posla, kuhanja ručka, pospremanja kao nemogućnosti da u malim prosvjetarskim stanovima odvoje prostoriju samo za sebe – nekom drugom prilikom, jer mi je u tim trenucima iscurila baterija na mobitelu, gdje sam snimao naš slučajni susret. Bilo mi je jako neugodno da slušam kako se žale na manjak stambenog prostora dok mnogi ljudi spavaju pod šatorima.
Ono što sam zapamtio svakako je da se žale na konstantan bol u predjelu vrata i spondilozu kičme, ali navode da s tim problem imaju sve njihove koleginice i kolege zbog cjelodnevnog sjedenja pred laptopima i računarima, kao da im neko brani da dignu laptope i računare na ormar, pa da sjede stojeći.
Od dijagnoza vezanih za radno mjesto navode još slabiji vid, bolne i suzne oči, iako su imale uredne maskare i sjenila. Za licence nemaju, a za šminku imaju!!!
Vrlo licemjerno izražavaju i lažnu brigu za djecu. Pitale su se kako će se kompletan proces odvijanja nastave na ovaj način odraziti na njih i na njihovu psihu, iako znaju da djeca provode puno manje vremena na ovoj nastavi od njih.
Jako me zapanjilo kad sam otkrio da i trač doživljavaju kao radnu obavezu. Umjesto da pohađaju neki online kurs stručnog usavršavanja, one su više sati dnevno, a nekad i iza ponoći (znači, dvodnevno!), na Viber grupama koje sve nisam mogao ni popamtiti (baterija mi je iscurila prije tri pasusa), pa ću nabrojati samo neke: Viber grupa školska, Viber grupa profesorska, Viber grupa profesorska s kojom smijem lajat, Viber grupa roditelji, Viber grupa razredna, Viber grupa predmetna, Viber grupa sekcija, Viber grupa šta danas za ručak i odakle eventualno naručiti ako ne stignem... Nije onda ništa čudno što nemaju vremena za sebe, da pogledaju neki film, pročitaju knjigu, planinare, a sve to pripisuju slabo plaćenom poslu, umjesto slabo izgrađenom karakteru.
Do sljedećeg izvještaja, preporučujem se.
