Prvo pažljivo pogledajte sliku nekoliko sekundi.
Je li vam nešto posebno privuklo pažnju?
Je li vas nešto uznemirilo i pobudilo tzv. bijes iz bespomoćnosti?
Ako nije, tekst koji slijedi nije za vas.
To što vas je trebalo uznemiriti a nije, pasat je karavan parkiran na travnjak, nepunih pedeset metara od osnovne škole. Moglo vas je uznemiriti i to da se komad travnjaka već neko vrijeme očigledno koristi za parkiranje, a da niko ne preduzima ništa u vezi s tim. Ali to kako opštine, kantoni i policija peru ruke i skidaju odgovornost sa sebe kad je nerješivo pitanje parkiranja u pitanju nije predmet vašeg današnjeg neuznemirenja.
Predmet je pasat, travnjak, škola.
Zakon (o igrama na sreću) je iz nekog razloga predvidio da se kladionice ne mogu otvarati u krugu od 100 metara od obrazovnih ustanova. Isti je zakon to predvidio i za vjerske objekte. (Ne da se ne mogu podizati 100 metara od škola, nego da ne mogu kladionice 100 metara od crkava i džamija.)
Ali izgleda da nema zakona koji zabranjuje nasilničko parkiranje u krugu od 100 metara od škole/vjerskog objekta. Jer da ima, u Sarajevu bi već neko uveo drive-in džamije za sve one koji petkom oko džume parkiraju na sva zamisliva i nezamisliva zabranjena mjesta, ili bi donio neki zakon o tome da se vozači vjernici izuzimaju od saobraćajnih prekršaja, ili nešto treće. Ali, ni to nije predmet vašeg trenutnog neuznenemirenja.
Nego pasat – travnjak – škola.
Pa zaključimo onda, pošto vas slika ne uznemirava, da vas ne uznemirava ni to što vam dijete u školi sluša ekološke vazove, a na putu do škole prolazi pored pasata parkiranih na travnjaku. Drugim riječima, da je priroda važna samo u školi, dok je 50 metara od škole važan samo automobil. Vremenom, vaše dijete shvati da je škola licemjerna ustanova u kojoj te pripremaju za život tako što ti govore sve suprotno od onoga što se u životu događa.
Kad ne bi bilo tako, direktor škole, ili zamjenik, ili pedagog, ili portir, ili ko već prvi dođe ujutro, nazvao bi eki-policiju. I zvao svakog dana, i slao dopise, i sastavljao službene zabilješke, i fotografisao vozila na travnjaku, i pisao inspekciji, i na kraju naučio (to se zove cjeloživotno učenje) i vozače, i policajce, i općinske službenike, da se na travnjake ne parkira, ne zato što je zabranjeno, nego zato što se u školi uči ekologija.
Ali kako da direktori, pedagozi, zamjenici i portiri prijavljuju divljake 50 metara od škole, kad u pola sarajevskih škola nastavnici parkiraju u školskim dvorištima i na školskim igralištima?
Šta očekivati od vozača pasata na travnjaku, ako je kao gimnazijalac u školu ulazio preko haube direktorovog golfa?