Šta je bila
Sjetit ćete se one zime kada je u Sarajevu snijeg pao takav da su bankomati bili mišu do koljena, a semafori žabi do ramena; kada škole nisu radile jer se do njih jednostavno nije moglo doći. Nakon toga uslijedila je zima u kojoj je smog bio takav da nije bilo preporučljivo izlaziti iz kuće, pogotovo ako ste dijete.
Obrazovne vlasti, koje nisu mogle vedriti i oblačiti nebom, ali jesu obrazovanjem u Kantonu Sarajevo, omogućile su školama da, u slučaju potrebe, jednu sedmicu po polugodištu rade online. I to je bilo super, škole su odlučivale same u skladu s okolnostima: ako nije bilo smoga i snijega, online sedmicu su planirale kada im je praktično, prema školskom kalendaru, kada se praznici mogu spojiti, pa većina djece putuje; prema svom internom kalendaru, npr. ekskurzija ili studijskih putovanja; prema kalendarima takmičenja, itd.
I tada su svi bili sretni: učenicima je novi način rada bio zanimljiv, nastavnicima je godila promjena i dekompresija koju rad od kuće pruža, roditelji su mogli s djecom otići na vikendicu gdje je zrak čist i nisu morali tražiti odobrenje za odsustvo za putovanja mimo raspusta, škole su se mogle temeljito očistiti, okrečiti, i svi se resetovati... A kada je COVID pandemija iznenadila i mnogo spremnije od nas, školske zajednice u Kantonu Sarajevo su, upravo zahvaljujući ovom iskustvu, znale šta i kako raditi, barem na početku.
Šta je sad
Pandemija je prošla, okolnosti su se promijenile. Oni koji rad poistovjećuju sa boravkom u kancelariji zapitali su se kako je moguće da neko radi, a ne sjedi u preduzeću. Onim direktorima koji svoj autoritet temelje na kandžiji zasmetalo je to što su nastavnici bili sretni pa su, da spriječe sreću, od njih počeli tražiti da u toku online sedmice drže časove u realnom vremenu pred kamerom, i to u učionicama.
I tako danas nastavnici – kojima se čitav njihov radni vijek govori da pristup ex cathedra nije dobar, da ga hitno treba napustiti, da u rad treba uvesti inovativne metode, staviti đake, a ne sebe u centar pažnje, poticati interakciju – stoje pred praznom učionicom i pred praznim ekranom i predaju svoje lekcije, ne znajući ko ih uopšte sluša i koliko od toga što čuje može shvatiti, povratnu informaciju dobivajući tek od ponekog dede ili nane koji, umjesto jutarnjeg programa na radiju, slušaju unukov čas likovnog.
A pošto su i dalje postojale sretne škole gdje su svi bili zadovoljni jer im je mogućnost online sedmice davala izvjesnu slobodu planiranja, obrazovne vlasti odlučile su da se proljetna online sedmica ukine, a jesenja fiksira u termin koji one odrede nastavnim kalendarom, svima ista. Čeka se da se vidi šta će biti s onim školama koje nastavnicima još uvijek dopuštaju da u toj jednoj sedmici godišnje presjeku hronični stres i rade u trenerci, daleko od graje i pogleda – hoće li i njih silom poslati u prazne hladne učionice samo da bi zadovoljili formalnost dolaska na posao...
Šta bi moglo biti
Online sedmica bi, umjesto nužnog zla čiji smisao više niko ne vidi, mogla postati prilika da se škola konačno pomjeri korak naprijed.
Uprave škola bi lakše organizirale nastavu u sedmicama kada pola kolektiva putuje ili učestvuje na takmičenjima. Lakše bi organizirale edukacije za nastavnike, prijeko potrebne zajedničke i kolaborativne aktivnosti, ali i radove na održavanju.
Nastavnici bi dobili priliku, čuj mene bili natjerani, da nauče kako osmisliti i ocijeniti zadatke koji potiču kritičko mišljenje, umjesto da se oslanjaju na suhoparne ex cathedra diktate i standardizirane testove s pitanjima prvog reda. Istovremeno bi mogli raditi na svom mentalnom i fizičkom zdravlju, toliko potrebnom, a toliko iscrpljenom svakodnevnim radom u učionici.
Učenice i učenici bi razvijali samostalnost, istraživačko učenje i sposobnost rada na projektima; vježbali bi komunikacijske i socijalne vještine kroz konsultacije i grupne zadatke, dok bi roditelji mogli planirati duže vikende ili kraće odmore s djecom i kada nije najskuplja sezona.
Jedna takva sedmica dekompresije ne bi bila luksuz, nego nužnost — predah koji bi svima dao prostora da se regenerišu, povrate energiju i sagledaju svoj posao i učenje iz mirnije, zdravije perspektive.
Drugim riječima – online sedmica bi mogla biti tihi, ali važan podsjetnik da škola nije zgrada, nego zajednica koja uči, diše i mijenja se.
