Svjesni smo loših studentskih uslova i standarda u Kantonu Sarajevo. Stoga, ići će se u formiranje studentske platne kartice koju će inicirati Ministarstvo na način da ćemo studentima kroz posjedovanje te kartice omogućiti pogodnosti za veliki broj usluga, počev od prehrambenih, zdravstvenih, posjete kulturnih manifestacija, kupovine avionskih karata… U pregovorima smo na koji način to realizovati uz sastanke s vlasnicima kompanija. Ovo je u obraćanju medijima izjavila Adna Mesihović, nova ministrica visokog obrazovanja, nauke i mladih u najnovijoj Vladi Kantona Sarajevo, objašnjavajući prioritete svog budućeg rada.
Na pomolu je, dakle, još jedna runda brige za mlade u Kantonu Sarajevo. Imali smo izliv brige za najmlađe – subvencioniranjem pohađanja privatnih vrtića u nedostatku mjesta u državnim. Pa za one malo starije, novopečene školarce koji su dobili školski pribor i opremu. Pa za još malo starije, kojima su podijeljeni besplatni udžbenici. Pa za još malo starije koji su o trošku i pameti Ministarstva obrazovanja obilazili svoju domovinu.
Imali smo i napad brige za one gotovo više nemlade, kojima je nuđena pomoć od 12 hiljada KM za kupovinu stana koji, omanji, u prosjeku košta barem petnaest puta toliko.
Došao je red i na studente. Neka su bile malo sumnjive subvencije privatnim vrtićima, umjesto povrata mnoštva nekadašnjih od privatnih korisnika i gradnje novih javnih (u gradu u kojem inače samo kranovi besprijekorno rade). Neka su pokloni prvačićima jeftini politički poeni, a za naše novce iz budžeta. Neka su darovani udžbenici još sumnjivijeg didaktičkog kvaliteta nego inače. Neka su studijska putovanja ideološki klimava, a donacije za preskupe stanove, umjesto društvene stambene gradnje, neslana šala na račun omladine koja živi od povremenih poslova i roditeljskih penzija.
No evo, jesu li sad sa studentima brižnici iz institucija vlasti konačno pogodili?
Jesu. Metu koju su gađali. Što nije nužno ono što studentima treba.
Studiranje kao luksuz
Loš životni standard studenata u Sarajevu odavno nije vijest. Nije vijest ni da postaje sve gori. Sami studenti, međutim, kao najveći problem ne spominju, na primjer, skupe avionske karte koje spominje ministrica, nego ističu visinu školarina, posebno na državnom univerzitetu. Od privatnih se i tako ne može očekivati da se rukovode ičim drugim no tržišnim kretanjima, s obzirom na to da su i organizovani kao biznis-poduhvati s blagom primjesom visokog obrazovanja.
Ali ispostavlja se da i obrazovanje na državnom univerzitetu postaje luksuz. Državni univerzitet postaje pogon za pravljenje para.
Ministrica u svom izlaganju naglašava da će joj državni univerziteti biti prioritet – u skladu s njenom ulogom. Naime, zadaća je države regulisati i nadzirati i privatne ustanove, kad ih je već propustila u obrazovanje, ali su javni univerziteti doslovno jedna od temeljnih odgovornosti nadležnog ministarstva. Moglo bi se reći, jedan od razloga postojanja ministarstva. Kao osnivač tih univerziteta se i vodi upravo država, koju u našem slučaju predstavlja kantonalna skupština, a ministarstvo je tu da obezbijedi okruženje u kojem visokoobrazovne ustanove mogu obavljati svoju društvenu zadaću akademskog obrazovanja i razvoja naučnih potencijala pojedinca i društva u cjelini.
No, bez studenata nema ni univerziteta – zašto onda prvi korak ka poboljšanju studentskog životnog standarda nije pomoć univerzitetu da poveća broj mjesta za studiranje bez školarine? Pa zašto ne, i izgradnja pristupačnih kolektivnih smještajnih kapaciteta? U gradu se svakako bjesomučno gradi.
Umjesto ukidanja školarina i širenja studentskog smještaja, ministrica iznosi plan da se obezbijede pogodnosti formiranjem studentske platne kartice.
Zbrinjavanje privatnog zdravstva
Kao predmet pogodnosti spominju se pregovori s kompanijama, za niz usluga: prehrambenih, zdravstvenih, posjete kulturnih manifestacija, kupovine avionskih karata... – a uljez u nizu je? (Na stranu sad da li su baš aviokarte prioritet bez domaćeg programa masovnijeg stipendiranja studijskih boravaka u inostranstvu.) Otkud zdravstvene usluge u ovoj priči? Zašto komercijalizovati zdravstvo ako je studentska populacija osigurana preko Ministarstva i ima čak i Studentsku polikliniku?
Hm. Moraćemo ovdje napraviti jednu dramatsku stanku za znakovito nakašljavanje iz zabrinutog Ministarstva.
Naime, zabrinuto Ministarstvo je dio Vlade Kantona Sarajevo koja, u raznim svojim sastavima, već godinama i kroz razne planove reforme zdravstva pokušava tu Studentsku polikliniku zatvoriti i preuzeti njenu namjenski izgrađenu zgradu. O tome je početkom ove godine pisao i Školegijum, a pola godine kasnije priča se ponovo aktualizovala. Tada je objašnjeno da bi studenti ostvarivali svoja prava kao svi ostali osiguranici u KS-u, odnosno u domovima zdravlja – koji, već uveliko preopterećeni, u tom slučaju moraju naći mjesta za oko 26 hiljada studenata – koliko ih nema prebivalište u KS-u. (Budući da je normativ jedan tim porodične medicine na 2.000 pacijenata, govorimo o 13 novih timova, u situaciji u kojoj mnoge ambulante zbog nedostatka kadra ne mogu obezbijediti svakodnevni rad u dvije smjene.)
Ako zanemarimo mogućnost da Ministarstvo ovim povodom izjavi zabrinutost i eventualno inicira promjenu plana akvizicije savremene zgrade na, kako se to obično kaže, atraktivnoj lokaciji, i dalje ostaje pitanje odakle potreba da se zdravstvena zaštita studenata obezbjeđuje u komercijalnom, tj. privatnom zdravstvenom sektoru (jer samo tako se može objasniti spona između platne kartice i zdravstvenih usluga).
Odgovor se nalazi u istom receptu kojim se obezbjeđuje novac za visoko obrazovanje – sistematski i sistemski se radi i komercijalizacija zdravstva. Nedavno usvojeni kantonalni Zakon o javno-privatnom partnerstvu dopušta da se dogovori o javno-privatnom partnerstvu sklapaju i u oblasti zdravstva. (Imajući u vidu nedavne kampanje preventivnih pregleda koji su svi prepušteni privatnim ustanovama, moglo bi se pomisliti da je zdravstvo bilo jedan od bitnih razloga za donošenje tog zakona kojim se zapravo ništa ne ograničava i sve dopušta.) Tako da bi plan reforme vjerovatno mogao uključiti preusmjeravanje studenata u privatne zdravstvene ustanove, gdje su usluge daleko skuplje nego u javnom zdravstvu, pa će onda država studente subvencionisati (što je opet kanal za odliv javnog novca u privatne budžete), omogućavajući im da novom platnom karticom plate niže tarife.
Samo što je to tek manje nakaradan dio ove komercijalne šeme koju kroji Ministarstvo.
Kartica – studentu platna, bankama isplatna
Platna kartica je sredstvo bezgotovinskog plaćanja, tj. svoj novac trošite, ako imate, samo ne morate da nosite šuške. Vlasnik kartice je banka, a mi koji karticom plaćamo, mi smo korisnici. Karticu koristimo pod određenim uslovima – moramo imati pare na računu ili izvjesnost (redovnog) pristizanja para na taj račun, te moramo potpisati da ćemo u određenom periodu izmiriti dugove, ako je u pitanju kreditna kartica. Riječju, moramo banku uvjeriti da smo pouzdan platiša i garantovati joj da naši dugovi neće pasti njoj na teret, a da će ona od našeg korištenja kartice, tj. plaćanja karticom, praviti pare.
Nemati platnu karticu, baš kao i račun u banci, danas je gotovo nemoguće, što će reći da praktično – samim svojim postojanjem – radimo za banku i profit njenih vlasnika. Što nigdje nije tako vidljivo kao na primjeru socijalne pomoći – koja u hvalisavom osavremenjenom Kantonu Sarajevo korisnicima više ne stiže preko pošte, nego na račun u banci, što znači da banci odlazi ne samo naknada za transakciju, nego i neizbježna naknada za održavanje računa.
Što će reći da u Sarajevu banke zarađuju i na socijali, koja je ništa drugo do golo održavanje ljudi na životu.
Ministarstvo visokog obrazovanja sada planira preko platne kartice studentima obezbijediti pogodnosti. Već decenijama, međutim, širom svijeta perfektno funkcioniše jedna vrsta kartice koja studentima obezbjeđuje pogodnosti, a zove se studentska iskaznica (negdje je i indeks bivao dovoljan, u našoj ne tako davnoj prošlosti) i studentima garantuje popuste na sam njen pokaz, npr. kod putovanja željeznicom ili kupovine karte za pozorište.
No, poenta je u tome da studentska iskaznica nije izvor profita za banke. Platna kartica bi, ukoliko se Ministarstvo ne dozove pa ne ponudi neki drugi modalitet pomoći, bila prilika da se iz gole studentske egzistencije iscijedi profit za (privatizovani) bankarski sektor. Dakle, ne samo da plaćaju školovanje i zdravstvo, nego plaćaju živeći – kad budu jeli, kad budu putovali, kad budu išli u pozorište.
Naredni put kad čujete da smo mi još u socijalizmu ili u feudalizmu, prisjetite se ove priče. To je, vjerovali ili ne, srž savremenog finansijskog kapitalizma: da goli život pravi profit.
